Kraljevačka pravna škola SPC

Piše: Slobodan Jovanović

SPC, na čelu sa generalisimusom Amfilohijem Radoviće, u susret donošenju Zakona o slobodi vjeroispovjesti, postaje sve agresivnija i agresivnija. Učestala su razna okupljanja, procesije po ulicama crnogorskih gradova, litija do litije. Kako u crnogorskoj tradiciji i tradiciji CPC nikada nijesu održavane litije po ulicama, to je jedna od novina koje je Amfilohije uselio u Crnu Goru ne bi li je poistovjetio sa Pomoravljem. Jedini kontiniutet koji navedene litije mogu imati je sa onom litijom u decembru 1918.godine, u Nikšiću, kad su šetali tri kovčega sa imenima Sv. Petra Cetinjskog, Sv. Vasilija Ostroškog i krunom Petrovića, da bi ih na kraju ubacili u iskopane rake na glavnom nikšićkom trgu i urinirali po njima.

Učestale su prijetnje kako će se braniti manastiri i crkve „golim životima“ i drugim sredstvima poznatim kod „golorukog srpskog naroda“, najavljuje se skup u Podgorici, pozivaju sa svih strana, i iz Crne Gore, i iz „srpskih zemalja“, organizuju autobusi, spremaju sendviči, ... Déjà vu. Makar se ima iskustva u „događanjima naroda“. Obmanjuju se vjernici da će sakralni objekti biti predati „Miraševoj sekti“, iako će crkve biti otvorene za sve vjerske organizacije i nijedna neće raspolagati njima.

Sve u svemu, jedini „pravni“ argument koji se poteže je nasilje, rulja, princip „krstionice“ kod Tivta, ni pomena da se pravnim putem ostvari ono na što se misli da se polaže pravo. Argument da se ne vjeruje domaćim sudovima ne stoji, jer međunarodni sudovi imaju supremaciju na domaćim pravosuđem, a poznato je koliko su osjetljivi na pravo svojine. Biće da je problem u nečem drugom: u nedostatku valjanih dokaza o pravu vlasništva nad imovinom.

Gotovo svakodnevno imamo čudno tumačenja svojinskog prava iz redova SPC i njenog okoliša, po kojem sve što ima krst je vlasništvo SPC. A imaju „svjeCkog“ pravnika u svojim redovima. I baš taj „svjeCki“ pravnik unosi najveću konfuziju načinom na koji „dokazuje“ vlasništvo nad objektima i svojim vrlo čudnim tumačenjima pravnog subjektiviteta, zanemarijući kad je koja crkva formirana, kako se koja crkva zvala i pod kojim imenom se registrovala u pojedinim periodima, ... Njemu je sve to „srpska crkva“!? To mu dođe, otprilike, kao da Serbiaairlines, koja se formirala poslije Montenegroairlinesa, kaže da je MA njeno vlasništvo, jer oni smatraju da je Crna Gora „srpska zemlja“, da je JAT stariji od MA i da je to sve kontinuitet srpskog. Ili nešto slično.

CPC se po svom Ustavu iz 1903. godine zvala Crnogorska pravoslavna crkva. Ne SPC! Srpska crkva je bila registrovana u Beogradu. Slično je i sa Ustavom knjaževine Crne Gore 1905! Pod tim imenom je CPC registrovana i postojala u pravnom prometu knjaževine i kraljevine Crne Gore! Mogao je bilo ko smatrati da je Crna Gora srpska zemlja, da je CPC „srpska crkva“, da je more „srpsko more“, to je isključivo njegov problem koji ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Bitan je pravni status. Taman koliko je more koje je pripadalo i koje pripada Crnoj Gori bilo, ili je vlasništvo države Srbije, toliko je imovina CPC pripadala, ili pripada SPC!

Da paradoks bude veći, tzv. Ujedinjena srpska pravoslavna crkva je formirana 1920.godine, iako ni tada nije bila pravno valjano registrovana, jer je Ustav dobila tek 1931, oktroisan od strane vlasti iz Beograda, o čemu sam pisao u Pobjedi. Ne postoji nijedan dokument kojim je CPC prenijela bilo koje vlasništvo novostvorenoj „Ujedinjenoj crkvi“.

A to nije ni bilo moguće, jer kad se pogleda „Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru“, donijet 1888. godine, koji je regulisao materiju stvarnog i obligacionog prava, u članu 719, đe piše doslovce: „Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se prodavati ili inače ustupati bez naročitog dopuštenja državne vlasti". Isto je utvrđeno i u crkvenim propisima sa najjačom pravnom snagom- Ustavom Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, donesenim 12.januara 1904. i Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, donesenim 14 januara 1904.godine. U njima se utvrđuje obaveza čuvanja i dobrog gazdovanja sa imovinom kojom Crkva upravlja, a odredbom i čl. 109. Ustava pravoslavnih konsistorija se precizira: "Nepokretna dobra ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili ustupiti. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim u ovakvom slučaju Konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izviđaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Posljednja riječ o ovakvim stvarima pripada Knj.Državnoj vlasti".

Što se tiče pravnog statusa manastira i crkava, oni su u Crnoj Gori imali zaseban pravni status. Da je to i kanonski prihvatljivo, piše Nikodim Milaš u svom tumačenju kanonskog prava: „U tim izvorima spominje se i priznaje se svaka pojedina mjesna crkva subjektom onoga djela opće imovine crkvene, koje joj pripada i koje je dobila darovštinom, našljedstvom, zavještajem, ili sličnim kojim načinom. Ova mjesna crkva ima sva ona prava, koje uživa svaki drugi pravni vlasnik, i ona sama, za sebe i pred trećima, predstavlja samostalnu juridičku ličnost. ... Pored mjesnih crkava, kanonistički izvori priznaju subjektom vlaštine još manastire i sve ustanove, koje su imale kakvu dobrotvornu svrhu ... „

Ono što pravnički SPC tim  hoće da predstavi javnosti i pravosuđu je varijanta kraljevačke pravne škole po kojoj je Crkva izvan pravnih normi i obligacionog prava kad smatra da Crkva nema obavezu da svoje pravo dokazuje kao ostali pravni subjekti u pravnom prometu. Ima li veće drskosti nego kad iz te svetosavske organizacije poručuju da država treba da dokazuje pravo vlasništva, a ne SPC. Jer po njima  i država treba da se registruje kod njih.

Valtazar Bogišić je pisao „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. Crnogorska administracija, konačno i vlast, su dozvolili da SPC učestvuje u pravnom prometu, iako se nije registrovala u nezavisnoj državi Crnoj Gori.  Promjeni se ime ulice, svi moraju da mijenjaju lična dokumenta, a ne kad se promjeni država i državni status! Kraljevački pravnik manipuliše sa tezom da međunarodna dokumenta izričito govore da se vjerska organizacija ne mora registrovati, što jeste tačno, ali onda, po tim istim dokumentima, sebe lišava prava na pravni promet, što uključuje i pravo vlasništva. Da ne citiram preporuke OEBS-a i Venecijanske komisije. Prihvatanjem da neregistrovana SPC otvori račune i dobije PIB, faktički je priznata kao pravni subjekat. Iako kraljevački pravnik traži od države da prizna kao jedinu zakonitu pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori SPC, on vrlo dobro zna da svi međunarodni dokumenti, uključujući i navedene preporuke, izjednačavaju sve vjerske organizacije u pravima, izričito navodeći da nije na državama da određuju  kanonska ustrojstva crkava.

Jedino me stra' da SPC ne pozove kao svedoka nekadašnjeg visokog rukovodioca SK na Cetinju, Jova Markuša, da posvjedoči da je u Crnoj Gori svaki kamen uvijek bio srpski, pa, sljedstveno tome i crkve i manastiri, jer su rađeni od kamena. Naročito je poučno vađenje pojedinih nadahnutih pisanija knjaza/kralja Nikole I  i njegovog veličanja „srpstva“. Jeste Nikola I srbovao, ali mu nije palo na pamet da svoju državu poklanja Srbiji i Karađorđevićima, pa mu, očito, nije padalo ni na pamet da poklanja teritoriju Crne Gore Beogradskoj patrijaršiji. Jedno je ideologija, a drugo takulin i vlasništvo.

Konačno je generalisimus Amfilohije stao na čelo svoje „vojske“. Jasno je bilo svo vrijeme da je on siva eminencija svih proteklih pobuna po ulicama Podgorice i još nekih gradova. Pokazalo se da su mu sve vojvode najbolje na pečenju i da su nesposobne da ostvare ono što se od njih tražilo. Nema dvojbe da će Amfilohije nadmašiti dosadašnje ulične invente. Ono što je dobro, čini se da nema više igara „ispod žita“ i da je došlo vrijeme istine.