Piše: Januš Bugajski
Zamrznuti pregovori između Srbije i Kosova se moraju ponovo oživjeti, ukoliko obje zemlje žele da ostvare napredak u međunarodnim institucijama. Stalni neuspjesi predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, i predsjednika Kosova, HašimaTačija, da postignu sporazum o normalizaciji povećavaju strahove od diplomatske stagnacije, političkog radikalizma i regionalne nestabilnosti. Dok bez veće uloge SAD, EU pokazuje nesposobnost da napravi bilo kakav značajniji napredak.
Krajnji ciljevi međuvladinih pregovora između Prištine i Beograda jasni su za obje stane. Ipak, koraci do ostvarenja tih ciljeva ostaju problematični, vremenski raspored neizvjestan i u ovom momentu međunarodne obaveze ne mogu biti garantovane.
Kosovo ima jasni cilj u pregovorima sa Beogradom. Traži priznanje od strane svih EU zemalja i članstvo u ključnim multinacionalnim organizacijama, uključujući i Ujedinjene Nacije. Ovo nije pitanje za rješenje “statusa” Kosova, kako su javno tvrdili neki srbijanski zvaničnici, već priznanje svih zemalja da je finalni status nezavisne države ustanovljen deceniju ranije.
Krajnji ciljevi Srbije su takođe očigledni –postati članica EU i faktor regionalne stabilnosti. Svi političari su svjesni da se Kosovo neće vratiti pod kontrolu Beograda i da neriješeni konflikt sa Prištinom jednostavno usporava napredak Srbije. Vlada obećava učlanjenje u EU i uspješno je otpočela predpristupne pregovore sa Briselom. Srbija ne treba da zaostaje za svojim komšijama u svom ekonomskom razvoju kroz neodređeno isključenje iz Unije.
U idealnom scenariju, “normalizacija” bi značilada Srbija formalno prizna Kosovo kao nezavisnu državu i dauspostavi pune diplomatske odnose sa Prištinom. Uzimajući u obzir istorijsku nostalgiju kada je u pitanju Kosova, priznanje se neće dogoditi uskoro, čak i ako bi Srbija imala korist odširoke međunarodne podrške za tako konstruktivnu inicijativu.
Lakše bilateralne dogovore o pitanjima kao što su registarske tablice ili imovinska prava, dogovorene prema Briselskom sporazumu iz 2013. godine, već su postignuti, ali bez rješavanja najtežih problema odnosi Srbije i Kosova će biti u zastoju. Prije nekoliko mjeseci je postojala nada da bi zamjena zemljišta između Beograda i Prištine mogla odblokirati normalizaciju. S obzirom na oklijevanje EU i velikog političkog otpora u oba glavna grada da se odreknu bilo koje teritorije, promjene granice se neće naći na pregovaračkom stolu u doglednoj budućnosti.
Jedina vidljiva strategija koja je ostala je da obje strane preduzmu niz važnih koraka jedna ka drugoj koji bi bili dio “paketa normalizacije”. To bi okončalo trenutne bilateralne negativnosti i implementiralo nekoliko novih pozicija.
Za Prištinu, ukidanje negativnih aspekata bi značiloukidanje teških carinskih tarifa na robu iz Srbije i pristanak da se ne blokiraju posjete srbijanskih zvaničnika sjevernom Kosovu, ako se Priština unaprijed obavijesti. Pozitivni rezultati mogu uključivati ponovno potvrđivanje važnosti srpskih pravoslavnih vjerskih objekata i osiguravanje njihovog posebnog statusa kao međunarodno zaštićenih svetilišta. To bi takođe podrazumijevalo isprovođenje prethodnog Sporazuma o zajednici srpskih opština, pri čemu bi se osiguralo da ova struktura nema centralizovane izvršne funkcije koje bi promovisale teritorijalnu autonomiju.
Za Srbiju bi okončanje negativnih aspekata značilo poštovanje Briselskog sporazuma deblokiranjem protivljenja ulaska Kosova u međunarodne institucije, kao što su Interpol ili Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE). Može takođe uključiti i prekid traženja povlačenja priznanja Kosova od strane malih zemlja u Okeaniji i Africi, tako što im Srbija više neće nuditi podsticaje za to.
Najvažniji pozitivni rezultat, a da ne dođe dodirektnog priznanja, bio bi da Srbija odustane od prigovora kako bi Kosovo dobilo mjesto u Generalnoj skupštini UN-a. Ovaj korak mogao bi uvjeriti preostalih pet država EU da priznaju Kosovo dok demonstriraju nezavisnost Srbije od Rusije, koja koristi svoje taktike blokiranja u UN-u kao polugu nad Beogradom. Pokušaj ravnoteže Zapada i Istoka, u oponašanju titoističke Jugoslavije, više nije racionalna opcija za Srbiju kada Rusija želi potkopati Zapad.
Istovremeno, Priština može odigrati pozitivnu ulogu izjavljujući da je napredak postignut u "paketu normalizacije" trebalo da potvrdi usklađenost Srbije s Poglavljem 35 Programa pristupanja EU. Takav prikaz bilateralne dobre volje utemeljen na vlastitim interesima ubrzao bi napredak Beograda u ispunjavanju kriterijuma za ulazak u EU.
Nesumnjivo, biće i drugih prepreka za pristupanje Srbije, što je vidljivo u protivljenju francuskog predsjednika,EmanuelaMakrona,daljem proširenju prije nego što EU sprovede intenzivnije unutrašnje reforme. Ipak, Beograd će osvojiti mnoštvo pristalica unutar Unije ako konačno riješi svoje odnose s Prištinom, i može biti na čelu popisa zemalja koje su u redu za ulazak u EU.
Vašington bi trebalo da bude uključen u proces normalizacije. Može čak razmotriti mogućnost imenovanja posebnog izaslanika koji će naglasiti svoju odlučnost u rješavanju naizgled tvrdoglavog spora. Nije jasno da li predsjednici Tači i Vučić mogu samostalno ili jedino uz posredovanje EU izvesti „paket normalizacije“. Bijela kuća će možda morati da pronađe istaknutu figuru koja pokazuje upornost i kreativnost utemeljenu na dobrom poznavanju regiona.
Prevod: D.Đ.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR