GDJE JE SJEDIŠTE CRNOGORSKE DIPLOMATIJE?

Piše: Milorad Popović                   

U ovoj raskoljenoj zemljici, u kojoj je  javni diskurs toliko nepovratno kontaminiran različitim oblicima propagande, neukusa i trivijalnosti, da je katkad i bistrom umu teško odvojiti laž od istine, stvarnost od privida, to jest, jasno razlikovati stvarna i izmišljena nepočinstva koja u lokalnim tabloidima dobijaju mitološke razmjere. Na toj i takvoj  javnoj sceni gdje se  krvniče, denunciraju i  ćeraju i na sedmi pȃs, postoji i jedna tabu  tema, o  kojoj ćute pozicioni i opozicioni poslanici, bardovi nevladinog sektora, poslenici javnih medija, tzv. nezavisni intelektualci, pisci kozerija, kolumnisti, aforističari, sobni anarhisti, ustavni patriote, itd.

Riječ je  o već dvogodišnjoj opstrukciji aktuelne Vlade Crne Gore u sprovođenju dijela Zakona o prijestonici Cetinje, kojim se propisuje  da se Ministarstvo vanjskih poslova, nakon cijelog  stoljeća, vrati u svoje prvobitno sjedište.  

Ovim  povodom se otvorenim pismom, prije tri mjeseca, oglasilo šesnaest cetinjskih intelektualaca i javnih djelatnika, u kojemu se, između ostalog, zahtijeva da Vlada poštuje zakone koje je sama inicirala 2013., a Skupština Crne Gore usvojila 2017. Još smo podsjetili da je  za namjensku obnovu i restauraciju bivšeg poslanstva carske Rusije  – jednog od najljepših i najreprezentativnijih starih zdanja u nas  – potrošeno preko tri miliona eura poreskih obveznika, te da  iz obnovljene, zapečaćene zgrade, već pune dvije godine zjapi beznadna praznina.

Niko od prozvanih – premijer Duško Marković, ministar Srđan Darmanović, gradonačelnik Prijestonice Aleksandar Kašćelan – nije do danas našao za shodno da nešto, makar kurtoazno, proslovi o  javnom pismu cetinjskih profesora univerziteta, slikara, pisaca, novinara…

No, nijesu se na otvoreno pismo oglušili samo državni funkcioneri nego i lideri opozicije i nevladinog sektora,  i njima bliski mediji, koji dignu uzbunu i zbog pregrađivanja nekog planinskog potoka ili ugrožavanja staništa tica selica. Tako je storija o (ne)seljenju MVP dobila kafkijansko ozračje: više niko javno ne pominje seljenje MVP iz Podgorice na Cetinje, i Rusko poslanstvo, koje je umnogome dijelilo sudbinu Cetinja u posljednjih sto godina – u njemu su, između ostalog, bili učiteljska škola, socijalni stanovi, dječija bolnica, likovna akademija –  danas, kad mu vraćena stara secesijska patina, stoji pusto, kao da je ukleto: niko ga ne otvara niti zna što bi s njim.  

Odgovori na ova opskurna pitanja jednostavni su i, nažalost, takođe opskurni: zorno pokazuju dubinu jedne društvene patologije, te krhkosti temelja na kojima počiva sadašnja Crna Gora.

Ergo, jedina nepočinstva koja će opozicija, i dežurni kritičari – makar prećutno – odobriti aktuelnim vlastima su radnje i namjere koje će pridonijeti daljnjoj marginalizaciji Cetinja. Jer, velikosrpski nacionalisti znaju da su, bez revitalizovanog Cetinja, crnogorska državnost i nacionalnost nepostojani, lišeni dublje empirijske i emotivne osnove. (Bez onih nekoliko kuća na Ćipuru ne postoji nijedan održivi kulturološki, istorijski, politički argument koji bi opravdao smisao i opstanak Crne Gore, čije je stanovništvo malobrojnije od žitelja glavnog bulevara nekog megalopolisa).

Dakle, nemuštost u vezi opstrukcije Zakona o prijestonici Cetinje, izvire iz uduženih dnevnopolitičkih interesa: birokratizma, lijenosti, oportunizma, lokalizma, intelektualne potkapacitiranosti uticajnih aktera u vladajućim strankama i, s druge strane, hegemonističkog stava velikosrba prema Cetinju, i njihovih taktičkih saveznika, bivših indipendista, koji DPS i Mila Đukanovića mrze više nego Vojislava Šešlje, Andriju Mandića i Amfilohija Radovića zajedno. Sličnu patologiju imali smo  u vrijeme knjaza Danila. (Danilovi  protivnici, među njima i njegovi  bliski rođaci, govorili su: „Bolje je i Omer paša da śedi na Cetinje no Zeko maniti“).

Ovi fenomeni svakako su interesantni za nekoga ko će se u budućnosti baviti karakterologijom, sociopsihološkim osobinama i ideološko-političkim usmjerenjima savremene crnogorske političke i kulturne elite, i u kontekstu analize tog jedinstvenog mentaliteta, svojevrsnog hibrida histeričnosti i mimikrije, posebno mjesto bi trebalo da ima bizarna priča o obnovljenoj zgradi ministarstva koja više nikome ne treba.

Da ironija bude veća, izgleda da još vlast nije donijela definitivnu odluku da  MVP ostane u Podgorici. Vjerovatno iz oportunističkih razloga. Jer, ko god  u   Skupštini Crne Gore traži izmjenu Zakona o prijestonici – koju je Ranko Krivokapić, dok je bio predsjednik parlamenta, nekoliko godina držao u ladici – u toj raspravi moraće se očitovati o mnogim neprincipijelnim, nepolitičkim, nedržavničkim namjerama koje su ih natjerali da ne sprovode zakone koje su sami predložili.  

Dakle, još se Vlada nije očitovala u vezi sa preseljenjem MVP, ali oni koji su dvojili, je li se Srđan Darmanović – doktor prava, besprijekorni legalista koji nije opstruirao ni parlament tzv. SR Jugoslavije, nepriznatog državnog provizorijuma pod međunarodnim sankcijama, u kojemu je bio poslanik – usudio ući u jednu, za njega, ipak, netipičnu avanturu, lako su se razuvjerili u emisiji Živa istina.

Darmanović se, smišljajući  uvjerljive razloge zbog čega on već dvije godine opstruira svoju prioritetnu zakonsku obavezu, našao izvan svog uobičajenog birokratsko-pravnog miljea i upustio se u polje neinventivnih spekulacija, komparacija, izmišljanja. Vješt i maštovit manipulator  neće javno izgovoriti neistinu koja je lako provjerljiva, a ministar je u intervjuu sugerisao  da je zgrada Ruskog poslanstva mala, to jest, da  planeri, arhitekte, namjenske rekonstrukcije nijesu imali osnovne podatke o broju zaposlenih u MVP(sic!), te da je na jednoj sjednici Vlade Crne Gore donesena Odluka o odustajanju od seljenja diplomatije na Cetinje.

Ergo, Darmanović je prećutao da inicijatori seljenja MVP 2013. nijesu predviđali seljenje iz Podgorice, odjeljenja bilaterale i konzularnih poslova, zbog specifičnosti njihove djelatnosti, i da restaururana zgrada na Cetinju ima dovoljno radnog prostora za  rad sektora Ministarstva koji su predviđeni da stoluju u prijestonici.

Takođe, Vlada za vrijeme dosadašnjeg mandata Duška Markovića još nije donijela Odluku – takva vladina Odluka podrazumijevala bi hitnu inicijativu za izmjenu Zakona o prijestonici, za koji možda neće imati većinu – da se odustane od vraćanja sjedišta diplomatije na Cetinje.

K tome, Darmanović, da bi osnažio svoju argumentaciju, poslužio se i jednom nesuvislom komparacijom: kako nema još primjera u svijetu da sjedište vlade i resor diplomatije nijesu u istom mjestu. Ignorisao je činjenicu da je Crna Gora, u istorijskom i savremenom pogledu, u mnogo čemu sui generis: pa i po tome što su  prijestonica i glavni grad udaljeni samo trideset kilometara. (Darmanović bi na posao iz svog podgoričkog stana prije stigao na Cetinje, nego mu je svojevremeno trebalo vremena u Beogradu da dođe na sjednicu u “Saveznoj skupštini”, ako je stanovao izvan “kruga dvojke”). Ne tvrdim da  Darmanović ima sindrom “Piperskog komiteta”, i da čuva tekovine Blaža Jovanovića, ali indikativna je njegova izjava da on svakako neće stolovati na Cetinju, kako god se donese odluka o sjedištu MVP, jer u Ruskom poslanstvu još nema namještaja!? To jest, ministar sugeriše da je za šesnaest mjeseci, koliko još traje mandat aktuelne Vlade, nemoguća misija iz Podgorice na Cetinje prebaciti stolove, stolice i ormare, ili kupiti novi namještaj!?   

Ova birokratsko-mentalitetska bizarnost, bez pandana u današnjoj Evropi, svakako bi imala drugačiji razvoj da  Cetinje nije toliko propalo – crnogorska vlast jedino hitro i senzibilno reaguje na javne pritiske, principijelne i neprincipijelne – da neprestani odlazak najsposobnijih ljudi u potonjem vijeku, pored ostalih ekonomskih i političkih nevolja, nije uzrokovao toliku apatiju, zaparloženost, gubitak istorijskog vitaliteta.

Lokalni DPS i SD javno se ne oglašavaju o pitanju Ruskog poslanstva, jer čekaju neki signal od svojih šefova iz Podgorice. A nesrećna opozicija, kojoj bi ovaj, blago rečeno šlamperaj vlasti, trebalo da dođe kao kec na desetku, takođe ćuti: smatrajući valjda da je svaki boljitak za Cetinje – MVP bi zaposlio desetine domaćih ljudi, makar portira, arhivista, radnika u obezbjeđenju, zanatskim i pomoćnim poslovima, a dugoročno bi grad imao multiplikativnu korist, u političkom, kulturnom i turističkom smislu – za vrijeme Đukanovićeve vlasti tragedija za njihovu politiku. O stanju duha na Cetinju govori i činjenica da se u međuvremenu nije pojavila nijedna lokalna nestranačka, nevladina organizacija, građanska inicijativa, peticija, koja će javno upozoriti na štetne i zakulisne igre pojedinih vladajućih struktura u vezi nesprovođenja Zakona o prijestonici.

No, plitka je pamet onih koji vjeruju da mogu, bez posljedica, zamumuljeno, nemušto, reći: “Šalili smo se. Nema ništa od seljenja MVP”. Svaka glupost jednom stigne na naplatu. Na ćupriji ili na mostu.  Stoga, očekujem da se oglasi premijer Marković: prevashodno da se očituje o Darmanovićevim, istina implicitnim, spekulacijama da Vlada podržava izigravanje Zakona o prijestonici.

O ovom pitanju, koje će u dugoročnom smislu imati strateško značenje na profilaciju crnogorske diplomatije i ukupne nacionalne politike, mora se oglasiti i Milo Đukanović, koji je, između ostalog, predsjednik Savjeta prijestonice. Razborito je vjerovati da će najiskusniji i najuticajniji crnogorski političar razumjeti sve štetne posljedice ove neprimjerene opstrukcije i zahtijevati od Vlade da, u svim segmentima, sprovede Zakon o prijestonici Cetinje.

Ukoliko, pak, u bliskoj budućnosti, s narečenih adresa ne bude javnog očitovanja o kontoverzama povodom sjedišta MVP, biće to jasan pokazatelj jedne metastazirajuće mentalne i političke entropije, čije će posljedice biti nesagledive, i neumoljive.