Piše: Andrej Nikolaidis
Francuska se i dalje protivi proširenju Evropske unije. Predsjednik Emanuel Makron prošle je sedmice ponovio da ni postojećih 28 članica EU-a nisu u stanju složiti se te da bi nove članice značile nove probleme. Baš kao da je EU dobrotvorna ustanova, koja je došla u situaciju da joj se o glavu obija vlastita humanost.
EU je, da se vratimo osnovama, imperijalni projekat. Ili ovako: proces proširenja EU-a ponajprije je imperijalistički projekat. Pristupanje tom carstvu provodi se po načelu "prvo standardi, onda članstvo". Uočimo elemenat genijalnosti: članstvo se smatra velikom povlasticom.
Postoji, navodno, niz kvalifikacionih ispita koje moramo položiti kako bi carstvo spoznalo da smo dostojni budući članovi EU-a. Moramo biti marljivi, a blagonaklono carstvo tada će nas pustiti u klub. Zamislite da je Britanska imperija tražila da Indija položi sedam ispita želi li postati dijelom te imperije. Ili da je Francuska diktirala uslove pod kojima Alžir zaslužuje postati francuskom kolonijom.
Herfried Munkler je važno ime u njemačkoj politikologiji. Čovjek predaje Političku teoriju na Humboldtu. Ponekad u uticajnim njemačkim medijima objavi uticajne analize. U knjizi Imperije: logika svjetske dominacije od antičkog Rima do SAD on piše da svako carstvo prolazi dvije faze: širenje i konsolidaciju, pri čemu je ova druga faza "civiliziranja".
Tokom faze širenja carstvo uspostavlja vojnu i ekonomsku nadmoć, dok tokom faze civiliziranja učvršćuje moć na političkom i ideološkom planu. Kao što je lijepo dijagnosticirao Michael Mann: "Pokazat će se da je Američko carstvo vojni div, ekonomski pametnjaković koji samo gnjavi, politički shizofrenik i ideološki fantom."
Američka ideologija je prošlost
I doista, danas je teško naći čovjeka koji još uvijek vjeruje da su Sjedinjene Američke Države nekakav svjetionik demokratije i ovlašteni distributer ljudskih prava. Američka je neoliberalna ekonomija razobličena, a širenje "američkih vrijednosti" sve se rjeđe sprovodi političkim, a sve češće vojnim putem. Američka je ideologija stvar prošlosti. Prema Munkleru, SAD je na jednosmjernome putu prema zaboravu. EU će preuzeti ulogu velikog carstva Zapada, baš kao što je SAD tu ulogu bio preuzeo od Britanskog carstva.
Upravo zbog toga posljednje poglavlje Munklerove knjige nosi naslov "Evropski imperijalni izazov", a posljednje rečenice u njemu glase: "Vanjske granice EU-a nisu isto što i granice schengenskog područja, niti su to granice eurozone. Taj model [imperijalni model granica] nužno je dodatno razviti tako da vanjske granice Evrope istodobno postanu i stabilne i elastične.
To će obuhvatiti i ostvarivanje utjecaja na periferiji EU-a, na načine koji imaju veću srodnost sa zahtjevima carstva nego sa zahtjevima unutardržavnog sistema. Jer, evropska budućnost neće se moći održati bez preuzimanja elemenata imperijalnoga modela."
Ko je, da prostite, i šta je ta periferija EU-a o kojoj piše autor? Mi, da prostite. Kako ugledni politički teoretičar objašnjava politiku EU-a prema periferiji, dakle prema nama? Kao politiku "imperijalnog modela", koja je srodnija "zahtjevima imperije" nego "unutardržavnog sistema". Munkler nije političar, stoga on sebi može dozvoliti da saopšti ono što ljudi iz crnih limuzina i predsjedničkih kabineta ne smiju reći.
Makronovo protivljenje proširenju EU-a nije rezultat nikakve "dubokomisaone" strategije, nego iznuđeni taktički potez. Njemu za vrat diše EU skeptična Marine Le Pen, čije pristalice on nastoji odobrovoljiti izjavama o zaustavljanju procesa proširenja. Makronov problem nismo mi, nego Le Pen.
Gospodar nema alternativu
Naš je, pak, problem što je zaustavljanje procesa proširenja (iz ovog ili onog razloga, svejedno) doista loša vijest za nas. Naš je problem to što je ulazak u imperiju doista najbolja (ili, ako hoćete, najmanje loša) opcija koju imamo. Jer, alternativa tome nije nikakav antimiperijalni, slobodarski, emancipatorski projekat. Alternativa tome je jačanje naših nacionalizama, slabljenje demokratije, jačanje autoritarnih tendencija, još esktremniji nivo korupcije i, na koncu, novi rat.
Stoga, kada crnogorski političari saopštavaju kako EU treba nama, ali i mi trebamo EU, oni govore istinu. Doduše, oni ne saopštavaju istinske razloge te obostrane "potrebitosti". Mi smo EU potrebni kao oni na koje će se imperija proširiti – jer imperija, ako se ne širi, sužava se i propada. Širenje imperije nema alternativu. Nama je EU potrebna kao gospodar, za kojega se nadamo da će, u odnosu na pređašnje naše gospodare, biti milosrdan i prosvijećen. Jer, za nas je to konstanta cijele naše istorije, gospodar nema alternativu.
Nedavno mi je Corriere della Sera tražio tekst o Crnoj Gori i EU. Iako napisan i objavljen prije ovog, čini mi se kako je taj tekst posve logičan završetak teksta koji na Al Jazeeri čitate danas. "U Priči o ratniku i zatočenici [Horhe Luis] Borges, pozivajući se na [Benedeto] Croceovu La poesia, a ovaj opet na zapis istoričara Pavla Đakona, piše o Droctulftu, "lombardijskom ratniku koji je tokom opsade Ravene napustio vlastite redove i poginuo braneći grad koji je prethodno napao". Borgesov literarni Droctulft, koji, zapanjen civilizacijom Rima, svoje oružje stavlja u njegovu službu ponešto je različit od istorijskog. Nije sve u Borgesovoj priči istorijski tačno: no, sve je istina.
Štamparsko crnogorsko čudo
Argentinac je znao ono što je znao i Valter Benjamin: svaki spomenik kulture ujedno je i spomenik barbarstva. Zato njegova priča, umjesto da istrajava na dihotomiji civilizovani/barbari, završava Engleskinjom koja odbacuje svoju kulturu i bira da živi sa Indijancima u argentinskoj pustari. Priče o Droctulftu i Engleskinji za Borgesa čine jedan novčić. "Glava i pismo tog novčića Bogu su isti", piše on.
Takav novčić je i Crna Gora. Nacionalna istorija kaže da je to zemlja hrabrog naroda, koji se, jedini u okruženju, uspio oduprijeti Otomanskoj imperiji. Jedna strana novčića su ratne pobjede i odbranjena sloboda. Druga strana je cijena koja je plaćena za to. Đurađ Crnojević, nasljednik Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja, u Veneciji je kupio štampariju i prenio je u mjesto Obod, iznad Rijeke Crnojevića. Bila je to, Crnogorci vole reći, prva štamparija u Južnih Slovena. Već sam transport štamparije u nepristupačne crnogorske planine bio je podvig. Puštanje štamparije u rad bilo je malo čudo. A čuda, znamo, kratko traju.
Iz te je štamparije izašlo svega pet naslova. Prva knjiga je dovršena 4. januara 1494. Posljednja 1496. godine, kada se štampariji u Kotoru gubi svaki trag. Upravo u Kotoru će se ponovo pojaviti štamparija – tipografija Franćeska Andreole. Ali, već je 19. vijek. Stoljeća su prošla od rođenja i nestanka Đurađeve štamparije, a doba je jednako mračno kao i onda. Vladika Petar II Petrović, godina je bila 1834, iz Rusije doprema štampariju. Godine 1852, tokom napada Omer-paše Latasa na Crnu Goru, knjaz Danilo je, u nedostatku municije, naredio da se slova Njegoševe štamparije pretope i od njih naprave meci.
Evropski zamor od proširenja
Crnogorci su na Turke tada pucali slovima i praktično dokazali da riječ može ubiti. Crna Gora je odbila napad. Plaćena je, međutim, užasna cijena za slobodu. Da bi sloboda bila odbranjena, bilo je potrebno uništiti najvažniji pogon vlastite kulture. Klasična Crna Gora, hoću reći, bila je snažan vojni logor i ni izbliza tako impresivna civilizacija. Zajednice koje, iz ovog ili onog razloga, više vjeruju oružju nego kulturi jednom, kada njihovo oružje bude poraženo, trajno su poražene. Crna Gora kao država nestaje 1918. godine, a Crnogorci na mučan način saznaju da jedina odbrana od asimilacije nije oružje, nego kultura.
Godine 2006. Crna Gora obnavlja državnost. Njeno političko vođstvo, inteligencija i ubjedljiva većina građana žele Crnu Goru koja nije tek dio EU-a, nego je, još važnije, dio evropske civilizacije. To ne prolazi bez unutrašnjeg otpora: da bi država ostala na prozapadnom kursu i postala članica NATO-a, 2016. godine je morao biti osujećen pokušaj državnog udara, koji su planirale proruske stranke. Da bi uspjela u svome naumu, Crnoj Gori treba još pet ili 10 godina: malo za istoriju, golemo za ljudski život.
Pri tome, Crna Gora se ne suočava samo sa unutrašnjim slabostima i konfliktima, nego i sa takozvanim evropskim zamorom od proširenja. Što je eufemizam za pomanjkanje vjere u projekat ujedinjene Evrope. Crnogorci na EU gledaju sa nadom i optimizmom. Građani Evrope, sa druge strane, prema EU gaje sve dublju skepsu. Crnogorci ulazak u EU vide kao happy end svoje istorije. Mnogi Evropljani, opet, na EU gledaju tek kao na muzej napuštenih evropskih vrijednosti. Oni koji u Crnoj Gori i ostalim zemljama sa Istoka što vjeruju u EU vide tek barbare, trebali bi se prisjetiti... Kažu da su, onda kada je carstvo bilo odveć umorno, a Rimljani odveć dekadentni da bi ga mogli odbraniti, barbari bili posljednji koji su vjerovali u veličinu Rima. Na izvjestan način, to ih je činilo posljednjim Rimljanima.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR