Piše: Nick Dearden
Džonson je, poput Trampa, političar koji nema normalna ograničenja niti crvene linije.
Danas Boris Džonson postaje britanski ministar. To je trenutak koji je vrebao godinama i zbog kojeg je Bregzit neizbježan. No, i dalje se čini nekako nestvarnim, nemogućim. Šta je stvarnost ovog odlučujućeg trenutka?
Aleksandar Boris de Fefel Džonson je sve ono što čini britanski establišment. Kao istoričar i novinar, sam sebe pretvara u sliku populističkog političara kasne Rimske Republike. On je plemić koji, u svoj nepokorenoj žeđi za najviše pozicije, skreće pažnju, zabavlja i hvata plebs glumeći neznanje i kršenjem političkih pravila.
Džonson je napravio svoju reputaciju kao novinar čija su izvrtanja i neistine oblikovale britansku desnicu u odnosu na Evropu 1990-ih. Prošle sedmice je ponovo uradio, mašući ribom koja kao simbolizuje velike nepravde EU pravila. Kasnije je istaknuto kako je upravo to pravilo uvela, kako se često i dešava, Britanija. No, to ne smeta Džonson. Iskrivljena je bolja od prave stvarnosti, a u vrijeme „lažnih vijesti“, šteta je već napravljena i laž postaje istina.
Postoji teorija kako Džonson nikada nije želio Bregzit. Postao je glavni borac za Bregzit tokom referenduma u EU-u kada se rastavio od školskog prijatelja Dejvida Kameruna i vjerovatno tako gurnuo jezičak vage ka odlasku iz Unije. No, njegovo rezonovanje, nastavlja se teorija, bilo je kako će EU referendum sigurno donijeti ostanak u Uniji, a na osnovu ljutnje Konzervativne partije koja je za Bregzit na lidera Dejvida Kameruna, premijer će biti svrgnut, a Džonson će uskočiti.
Iluzija o revoluciji
Džonsonovo kršenje pravila postaje još gore. Zadrtost koju pośeduje sad je zloglasna, a na meti su mu bile žene pod nidžabom, Afrikanci, homoseksualci… Tokom 1990-ih je snimio svoj razgovor kako će polomiti rebra novinaru koji istražuje njegove aktivnosti. Ali, on to odbacuje sve sa osmjehom. Kaže kako „nije tako mislio“. To je sve šala. I prolazi mu. I tako zabavlja mase i nekako ih uvjeri kako je „stvarno kao vi, uvijek u problemima zbog vrijeđanja liberalnog establišmenta“.
Ovakvo izvrdavanje znači kako ne znamo šta Boris Džonson zaista radi. Ali vidimo naznake. Smatra se velikim borcem za Bregzit i zato ga je izabrala sve veća baza ekstremnih dijelova Konzervativne stranke. Obećao je kako će napuštiti EU 31. oktobra, čak i bez dogovora. Čak i ako to znači da će napraviti vanredan korak, bez presedana, suspenzijom Parlamenta i izvršnim dekretom.
Očajno želi bliže veze sa SAD-om. Kaže kako mu je prioritet susret sa Trampom zbog trgovine. Tek prošle sedmice smo dobili novi pokazatelj šta to znači. Podaci iz tajnih razgovora pokazuju kako američki zvaničnici očajnički žele udaljiti Britaniju od Evrope i približiti je standardima i pravilima po uzoru na američke.
Jasno su pokazali kako posebni porez velikim tehnološkim kompanijama, poput Amazona i Fejsbuka, koji već postoji u Francuskoj i koji predlaže Vlada Velike Britanije, neće biti moguć po trgovinskom dogovoru sa SAD-om. Takođe znamo kako neće biti tog dogovora ako Velika Britanija ne prihvati američke prehrambene standarde i potkopa javne usluge kao što je NHS (Državna zdravstvena služba).
No, za desničarske borce za Bregzit to nije problem – u završnici bi takav trgovinski dogovor doveo do neregulisane, liberalizovane ekonomije koju su uvijek željeli. Kako kaže bivši britanski kancelar Nigel Lovson: „Bregzit nam daje šansu da završimo tačerovsku revoluciju.“ Dok Bregzit stvara politički i ekonomski vakuum za forsiranje ovog sna o slobodnom tržištu, američki trgovinski dogovor ga može blokirati na duže staze.
Mito i trgovina
Ranije ove godine, Džonson je podržao izvještaj koji bi mogao donijeti kraj međunarodnog razvoja koje trenutno poznajemo. U prijedlozima se poziva na okončanje nezavisnog djela za međunarodni razvoj i stavljanje potrošnje na pomoć u ogromni dio đe bi bila i međunarodna trgovina i dio za vanjske poslove.
Takođe se predlaže razvodnjavanje definicije „pomoći“ u toj mjeri da se to može trošiti… manje ili više kako se Vladi prohtje. Više pomoći bi išlo za profitabilno finansiranje, Ministarstvo odbrane ili na podmićivanje država da trguju sa Velikom Britanijom. U uvodu za prijedloge, Džonson je naveo kako bi se ubuduće pomoć „više koristila za korist političkih i komercijalnih interesa“ Velike Britanije.
Za razliku od Trampa, Džonson ne negira klimatske promjene ali ipak bivši britanski specijalni predstavnik za klimatske promjene Dejvid King upozorava na rad Džonsonove Vlade jer je ovo pitanje marginalizovao dok je bio ministar vanjskih poslova. Najavio je kako će smanjiti poreze onima koji najviše zarađuju. I želi uvesti austrijski sistem prema migrantima kako bi u Veliku Britaniju dolazila samo krema najbriljantnijih i najkorisnijih migranata za velike poslove.
Da li će išta od ovog proći? Teško je reći jer je Džonson namjerno težak za vjerovanje. Ničemu što govori se ne može vjerovati i njegovo laganje izgleda patološko. No, ono što je očito, kao kod Trampa, jeste da je on političar koji nema normalnih ograničenja ili crvenih linija. Uradiće sve da bi ostao na vlasti. A sa novom Bregzt strankom Nigela Faragea koja prijeti podjelom glasova torijevaca, to znači držanje pravca ekstremne desnice.
Kada se to doda Džonsonovim desničarskim karakteristikama i istorijom, te njegovom željom da bude jedan od „jakih ljudi“ novog svjetskog reda, sve je spremno da Britanija nastavi sa propadanjem u politiku autoritarnog populizma.
Mnogi bi da pauziraju
Nadalje, Džonsonova istorijska vjerovanja mogu lako biti prilagođena talasu autoritarnog populizma svijeta. Jačanje Trampa, Bolsanara, Dutertea, Modija i te sorte nije samo zbog toga što „preostale“ tuku rasisti i populisti. To je zbog toga što je ovaj model kapitalizma postao nekompatibilan sa očuvanjem liberalne demokratije. Radikalno djelovanje za borbu protiv klimatskih promjena traži fundamentalno drugačiji ekonomski model. Ogromne promjene koje nova tehnologija donosi našem društvu (mislimo na masovnu automatizaciju poslova na primjer) će takođe imati velike uticaje na naše društvo i ekonomiju.
Treba da se ili sklonimo od tržišnih mehanizama i motiva profita i podijelimo terete i koristi ovog razvoja podjednako. Ili treba u potpunosti raščistiti sa idejom demokratije, te zadržati ovaj duboko nejednak sistem društvenih podjela i nacionalizma. Kao lider sve više ekstremističke političke partije, koji je pokazao spremnost da „pomišlja na nezamislivo“, Džonson lako može skrenuti na populističke i autoritarne stavove i pozicije.
Najveća opoziciona stranka, Laburistička, borila se da spriječi jačanje Džonsona, a postoje sumnje kako oni čak misle kako je vodstvo džonsona korisno jer on može biti kandidat koga bi mogli pobijediti na izborima.
No, to žestoko potcjenjuje Džonsona. Samo jači, jedinstveniji pokret može suzbiti najgore namjere Džonsona i odvući politiku dalje od katastrofe. Previše grupa – uključujući velike NVO-ve i sindikate – izgleda spremno „pauzirati ovaj period“ i sačekati sretnija vremena. Ovo je put ka ruševinama. Poruka je jasna na zidu. Vrijeme je da se progovori.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR