50 NIJANSI CRNE

Piše: Viktor Ivančić 

Trebat će dobro otvoriti oči, jer će se tokom predizborne kampanje pred publikom otvoriti paleta od pedeset nijansi crne

Bit će to uzbudljiv obračun na desnici.

Da je sreće, završio bi grandioznim pokoljem: slavnom pogibijom obaju zaraćenih aktera i preobrazbom njihovih tabora u masovne grobnice. Ali – što se može – Hrvatska u pravilu nema sreće…

Sraz između Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore u takmičenju za mjesto predsjednika RH – pičvajz koji je već započeo – trebao bi glasačima dati odgovore na pitanja što ih egzistencijalno muče i ne daju im spavati: Tko je desniji među hrvatskim desničarima? Tko je ekstremniji među ekstremistima? Tko je isključiviji među isključivima? Ukratko – tko je među ljutim političkim protivnicima veći fašist?

Trebat će, dakle, dobro otvoriti oči, jer će se tokom predizborne kampanje pred publikom rastvoriti paleta od pedeset nijansi crne. Pogrešan izbor mogao bi se pokazati pogubnim, barem koliko i onaj ispravni.

Svojim radikalno suprotstavljenim programima i stanovištima, Škoro i Grabar Kitarović u cijelome nizu tematskih polja dovode birače pred kapitalne dileme, pred dvojbe takvog intenziteta da će ovi biti prinuđeni s većom pažnjom nego ikada dosad odlučivati kome ukazati povjerenje, znajući kako je njihov izbor ovoga puta od sudbinskog značaja.

Na primjer:

Hoćemo li Srbe mrziti ili ćemo Srbe mrziti još više?

Ili:

Treba li muslimanske izbjeglice mlatiti i silom prognati preko granice ili muslimanske izbjeglice valja mlatiti i silom prognati preko granice u još većem broju?

Ili:

Je li „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav ili je „Za dom spremni“ još stariji hrvatski pozdrav?

Ili:

Da li je Bosna i Hercegovina pod kontrolom militantnog islama ili je Bosna i Hercegovina pod još većom kontrolom još militantnijeg islama?

Ili:

Moramo li velikodostojnicima Katoličke crkve ljubiti guzice ili smo velikodostojnicima Katoličke crkve dužni ljubiti guzice s još više strasti?

Teška, teška pitanja. Budućnost domovine i opstanak nacije su na kocki. Ogromna odgovornost leži na plećima hrvatskog birača desne provenijencije, tim više što reprezentira statistički uvjerljivu većinu.

Što ako pogriješi? Što ako tipuje na srbomrsca, a pokaže se da ovaj Srbe mrzi manje od protukandidata? Što ako se odluči za islamofoba, a pokaže se da on muslimane prezire manje od suparnika? Što ako birač desne provenijencije u najboljoj namjeri ugrozi hrvatske fašističke perspektive?

Pretendenti na prijestolje mu nimalo ne olakšavaju život. Zbunjuju, unose konfuziju, vitlaju uvlas istim parolama, istu Hrvatsku melju po ustima, oslanjaju se na isti simbolički repromaterijal, čak su i istoga kršćanskog Boga postrojili u svoje izborne štabove, a pritom jedan drugoga prokazuju kao pokvarenjaka, nikogovića i izdajnika svetih nacionalnih ideala.

Otkud tolike razlike u njihovoj identičnosti? – očajnički se pita hrvatski birač desne provenijencije. To ga provocira da s dodatnom dozom strepnje i nesigurnosti razmišlja o svojoj skoroj demokratskoj obligaciji.

Hoće li u krajnjoj liniji, glasajući za Kolindu Grabar Kitarović, glasati za Miroslava Škoru?

Ili je ipak mudrije da, glasajući za Miroslava Škoru, glasa za Kolindu Grabar Kitarović?

U kojemu pravcu krenuti da ispravno ispuni domoljubnu zadaću i, dajući svoj glas nacionalističkoj ništariji, pomogne dolasku nacionalističke ništarije na vlast?

Da podrobnije prouči ostale figure u sukobljenim političkim taborima?

Ali i tu vlada priličan džumbus. Ako iza Škore stoji deklarirani neonacist Velimir Bujanec (koji je ranije podržavao Kolindu), gospođa Grabar Kitarović je – uz oslonac na nedeklariranog neonacista Marka Perkovića Thompsona (nekoć Škorina kuma) – zagrabila u bazen mrtvih ljubitelja ustaša.

„Sjećate li se predsjedničkog kandidata Miroslava Škore iz vremena kada ste oboje bili u diplomaciji?“ pita novinar u jučerašnjem Jutarnjem listu (nedjelja, 4. kolovoz) aktualnu predsjednicu, a ova odgovara: „Da, sjećam se da je došao iz SAD-a i da su Gojko Šušak i hrvatska zajednica u Pittsburghu bili protiv njegova ulaska u diplomaciju.“

Kakva veličanstvena niskost! Sam pokojni Gojko Šušak, kultna ličnost radikalne desnice, delegat proustaški nastrojene hrvatske emigracije u prvoj garnituri državne vlasti – znamenit i po tome što je u doba disidencije u dalekoj Ottawi na leđima žive svinje farbom ispisao riječ „Tito“, pa su ga tužila društva za zaštitu životinja – posthumno je nahuškan na ambicioznog kantautora. Ne treba sumnjati da će koliko sutra Škoro uzvratiti sličnom mjerom, pozivajući se na nekog drugog velikana koji je sentimentalno vezan uz Endehaziju, ili također na mrtvoga Šuška, a možda i na „hrvatske zajednice“ u Clevelandu, Melbourneu ili Grobiku.

A tu je i jučerašnji okršaj na glazbenome bojištu. Kada se doznalo da će Škoro povodom godišnjice Oluje nastupiti u Trilju, stožer gospođe Grabar Kitarović, na čelu s gradonačelnikom Oparom, organizirao je Thompsonov koncert na splitskoj rivi. Građani će to platiti blizu pola milijuna kuna, a zvijezda uzvratiti s bine legendarnim „Za dom spremni“. Jasenovac i Gradiška Stara? „Marko mi je rekao da to nikada nije pjevao“, rekla je predsjednica.

Tako to rade ozbiljni autoriteti na planu istine. Zahvaljujući audio-snimci što ju je svojevremeno emitirao portal Index, svi su u Hrvatskoj mogli čuti kako pjevač pjeva pjesmicu koja slavi ustaško klanje, ali politička korisnica njegovih estradnih usluga kaže da joj Marko kaže da to pjevao nije, pa znači da nije.

Budući da birač desne provenijencije savršeno dobro razabire kako predsjednica zavodljivo namiguje dok to govori, zna da je riječ o onoj vrsti informacije kada treba vjerovati i Marku i vlastitim ušima, ali i zadržati figu u uhu, kao što mu je poznato da zbog sličnih razloga namiguje i Škoro dok niže stihove o „čudnim ljudima čudna imena“. Nitko bolje od njega ne razumije šifrirani jezik raspjevana šovenstva.

No, što mu je činiti? Do jučer, hrvatski birač desne provenijencije opušteno je terevenčio uz pjesme Škore i Thompsona, a sada je iznebuha stavljen pred izbor ili-ili.

Kako da se orijentira? Kamo da se zaputi? Prema blatu ili prema mulju?

Treba li biti glup kao inače ili još gluplji nego inače?

Nastave li se Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro uzajamno radikalizirati, gurati jedno drugo u desno, upinjati se da dokažu kako (baš ona, tj. baš on) zastupaju autentični hrvatski mrak u pedeset nijansi crne, mogla bi uskoro poteći i krv, i to u obilnijim količinama.

Slutnja krvavoga raspleta, proizašla iz nepomirljivih stavova i programa njegovih potencijalnih izbornih aduta, nešto je što birača desne provenijencije ozbiljno uznemiruje. Podilaze ga trnci, grozničave misli mu se roje u glavi. Dilema pred kojom se nalazi teža je nego ikad.

Treba li – avaj – Jugoslavenima, komunistima, Srbima, muslimanima, izbjeglicama i nevjernicima jebati majku, ili je Jugoslavenima, komunistima, Srbima, muslimanima, izbjeglicama i nevjernicima bolje jebati i oca i majku?