U priči o Tesli ne zna se čiji je cinizam veći - srpski ili hrvatski

Piše: Andrej Nikolaidis

Vijest veli ovako: "Ministarstvo kulture i informisanja Srbije najoštrije je osudilo nameru Hrvatske da na Svetskoj izložbi 'Dubai Ekspo 2020' Nikolu Teslu predstavi kao hrvatskog naučnika i inovatora kao nedopustiv pokušaj prisvajanja tog srpskog naučnika, koga celokupna svetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki deo svog života proveo u Americi".

Tu se, da prostite, ne zna čiji je – srpske ili hrvatske strane – cinizam veći.

Što se hrvatske strane tiče…

Tesla je, čini se, jedini Srbin iz Hrvatske kojega se ova ne odriče. Svima ostalima dobro je i tamo gdje su na traktorima pobjegli. Što se desne hrvatske javnosti tiče, oni bi rado investirali i u traktor kojim bi se, uz svečani ispraćaj okićen "tradicionalnim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni", do Zemuna odvezao i Milorad Pupovac.

Ali Tesla je nešto drugo… On je bio genije, on je slavan. Ako mene pitate – a ne pitate, no svejedno ćete dobiti odgovor: ako ti ne treba ništa srpsko, onda ti ne treba ni Tesla. Zapravo bi uzoriti hrvatski desničari, da su dosljedni, što dakako nisu, odmah iz kuće pobacali sve televizore, frižidere i žarulje, pa u rijeci hladili pivo kojim će se oblokati prije nego što zapjevaju: "Bjež'te psine preko Drine".

Jeste, gadan je osjećaj kad sjedneš za kompjuter, jer si na sekciji "komentari" nekog sajta naumio ostaviti koju duboku ustašku misao, pa se sjetiš da ni toga kompjutera, ni toga sajta, ni "Bujice" ni Instagrama na kojem ostavljaš fotografije na kojima poziraš sa slovom "U" na glavi, ne bi bilo da nije bilo tog Srbina koji bi, da je imao tu čast da u rodnom mjestu dočeka starost, imao značajne šanse da, umjesto u njujorškom hotelu, skonča u Jasenovcu ili kakvoj jami.

Pripadnost naciji kao jedina bitna pripadnost

Što se srpske strane tiče…

Kako to da Tesla nije i hrvatski, ako je rođen u današnjoj Hrvatskoj? Zato što je pripadnost naciji jedina bitna pripadnost.

Ali kako su onda vaši Njegoš, Meša? Kako je vaš Ivo Andrić?

Jer niti jedan od njih, prema stavu Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koji je ovaj zauzeo još krajem 19. vijeka, ne mogu biti Srbi. Po stavu Svetog sinoda, a ko sam ja da osporavam odluke Sinoda, pa još svetog, Srbin može biti samo pravoslavac-svetosavac. Njegoš je svakako bio pravoslavac, ali svetosavac je bio koliko je to bio i papa Vojtila. Odlukom Svetog sinoda ukinuta je svaka mogućnost da Srbin bude i musliman Meša. Ivo Andrić? Hrvat i katolik.

Znam, znam… Andrić može pripadati srpskoj kulturi i biti srpski pisac, iako nije bio Srbin. Ali zašto onda Tesla, iako nije Hrvat, ne bi mogao biti hrvatski naučnik?

Polemika zbog Andrića

Prije koju godinu, polemiku kakvu danas vode oko Tesle, srpska i hrvatska strana vodile su oko Andrića.

Zadužbina Ive Andrića iz Beograda tužila je Maticu hrvatsku u Sarajevu zbog objavljivanja njegova četiri djela u okviru edicije Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga.

Hrvatska strana je odgovorila: "Matica je, poštujući prijeratnu praksu, od Zadužbine Ive Andrića zatražila ugovor o objavljivanju tih djela. Međutim, Zadužbina je to odbila, s obrazloženjem da se Andrić za života opredijelio samo za srpsku književnost. Imajući u vidu sve druge argumente, da je Andrić rođen kao dijete roditelja koji su katolici, Hrvati, da se nikad nije odrekao svog vjerskog i nacionalnog porijekla, mi smo objavili djela u toj spomenutoj ediciji".

U duhu tolerancije moglo bi se reći kako je Andrić i bosanskohercegovački i srpski i hrvatski pisac. Ali kako "duh tolerancije" nije način da se saopšte, nego da se ignorišu neprijatne stvari koje se ponekad nazivaju i istina, htio bih reći nešto drugo, iz drugog ugla gledano.

Nacionalne institucije kanonizuju kulture

Pisanje je, kada pišeš dobro, elegantan, kada pišeš loše, komičan, ali svakako uzaludan pokušaj da prevariš smrt. Čak i kada pišu "iz glave cijelog naroda", kada pišu o sudbini nacije, kada saopštavaju "istorijske istine" i prodiru u "dušu nacije", stvarajući tekstualni spomenik "duhovnosti nacije", pisci ne pišu zbog nacije. Pišu zato što će umrijeti i zato što im, kao ni drugim ljudima, nije jasno ni zašto su živi ni zašto, koliko sutra, to više neće biti. Ali nacije imaju države, a države imaju akademije i univerzitete, koji pisca mogu kanonizovati i "učiniti ga besmrtnim". Jeste, slažem se, čitava je ta priča šuplja, u to može povjerovati samo slabouman ili očajnik, pa ipak manje-više svi mi pisci tu priču popijemo, uslast, kao prvu jutarnju kafu.

Nacionalne institucije kulture kanonizuju, tako je to sa svim nacijama, ali što Srbi kanonizuju! Pravo govoreći, pisac ni ne zna što je učinio, dok ne čuje srpskoga akademika. Stoga piscima nije mrzno da pripadnu srpskoj književnosti, čak i kada su "rođeni kao dijete roditelja koji su katolici, Hrvati", čak i kada se "nikad nisu odrekli" svog hrvatskog i katoličkog porijekla.

Nacije su skupine većinski primitivnih, nepismenih i polupismenih ljudi koji su ponosni na svoju kulturu, u kojoj važnu ulogu imaju pisci, naročito oni "naši najuspješniji". (Ako dobro pamtim, duhoviti Ante Tomić je svojevremeno dao da mu izrade vizit-kartu na kojoj je pisalo "Ante Tomić – naš poznati pisac"). I što su ti ljudi tanje pismeni, to su više zabrinuti za svoju kulturu – neko bi je mogao otuđiti, a šta će oni bez svoje kulture? Da bi to spriječili, spremni su voditi ratove u kojima spomenici kulture gore a oni koji stvaraju tu kulturu ginu. U nacionalnim kulturama na djelu je logika koju je sažeo onaj afrički poglavica koji je rekao kako je loše kada oni nama spale selo i otmu žene, a dobro kada mi njima spalimo selo i otmemo žene. Dobro je, dakle, kada "njihov" pisac ili reditelj postane "naš", a loše kada "naš" postane "njihov".

Nastavak života u nacionalnoj kulturi

Jad je to, sve to, ali pisac zna da samo naciji-državi može prodati to što prodaje. Jer su književnosti nacionalne, i institucije kulture nacionalne, i nagrade nacionalne, a nacionalne su i apanaže... Čak i kad su priznanja internacionalna, dodjeljuju se piscima koji značajem "prevazilaze svoju naciju". Stoga pisac, od toga ga ni smrt neće osloboditi, pripada naciji. Zauzvrat, nacija-država će piscu omogućiti sredstva za život, i to ne bilo kakav, već život u nadi da će, kada umre, "nastaviti da živi u nacionalnoj kulturi".

Ugovor pisca na nacijom-državom razlikuje se od ugovora sa đavolom po tome što vragu prodaješ dušu da bi dobio slavu, a naciji-državi prodaješ slavu. U biti, ako tu postoji kakav spor, to je na relaciji vrag-nacija, pisac je tu tek posrednik, preprodavac, takoreći. (Ovdje mi na um pada hipermaterijalističko geslo koje je moja baba Milica rado ponavljala: "daj mi u gušu, p*** mi za dušu".)

Lacan je ljubav opisao kao davanje onoga što nemaš onome ko to ne želi. Ugovor između pisca i nacije-države podrazumijeva davanje onoga što imaš onome ko to želi. Ali ga ne može imati. Jer nacije i nacionalne kulture po pravilu previđaju jednu sitnicu: one zapravo ne postoje – ne postoje kao nešto trajno, a kamoli vječno, iako vječnost nude. Nekad ih nije bilo, i opet ih neće biti. Ono čega nema ne može biti vlasnikom onoga čega ima.

Sve je tek pitanje moći

Stoga, rasprava o tome "čiji je" Andrić (ili Tesla, kad smo već kod toga) zapravo je prepirka oko toga ko ima pravo na eksploataciju. Stoga tu nema ničeg "kulturnog" ili "uzvišenog", to je tek pitanje moći, iste vrste kao i oružana rasprava oko toga ko će crpiti naftu koja leži ispod Libije.

U Andrićevom (a isto važi i za Teslu) slučaju, očito, ima dovoljno za sve. Ali Andrićeva književnost (ili Teslina nauka), koju nisu pisali (niti mislili) ni Bosanci, ni Srbi, ni Hrvati, nego Andrić (nego Tesla), kad sve sabereš i oduzmeš, nije ni bosanskohercegovačka, ni srpska ni hrvatska, nego samo Andrićeva (nego Teslina).

Kao što je, uprkos svim državnim zastavama okićenim obljetnicama i ceremonijama, samo njegova (i njegova) bila i njegova smrt.