Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Lica i naličja vjerske tradicije

| Postavio/la: Lejla Hadžimuhović | Izvor: tacno.net

Lica i naličja vjerske tradicije Foto: Screenshot Twitter

Piše: Drago Bojić

U svim balkanskim društvima i kolektivitetima prisutna je snažna želja za retradicionalizacijom, za vraćanjem u prošlost, koja često nije bila onakva kakvom se predstavlja. U tome su najglasniji licemjerni i zaglupljeni vjerski službenici koji uspaničeno pozivaju na „vraćanje izvorima i korijenima“, a iz tih izvora i korijena su izrasla mnoga današnja zla, uključujući i međusobne sukobe i ratove.

Svi naši kolektivi se bolesno drže svoje patničke prošlosti i grade viktimološku tradiciju, obilježavaju svoje poraze i stradanja koja hrane ozlojeđenost, mržnju i osvetu. Postoji, naravno, i zdrava tradicija, koja svjedoči o humanosti, kao što je na primjer antifašistička tradicija, ali ona je odbačena i posvuda je zavladao duh primitivne i necivilizirane tradicije.

Nijesu tradicionalne hrišćanske ili muslimanske porodice ugrožene ni od koga spolja, pogotovo ne od homoseksualaca ili ateista, nego su ugrožene iznutra, zato što mnoge predaje, običaji i propisi vjerske tradicije guše slobode i prava pojedinaca, što je u tim na patrijarhatu i autoritetu zasnovanim porodicama tako puno neslobode, nepravdi, nasilja pa se ljudi u njima često osjećaju neprihvaćenima, poniženima i tragično nesrećnima.

Čim je najavljena sarajevska parada ponosa, protivnici te manifestacije, ponajviše oni koji se pozivaju na vjeru i Boga, uz mnoštvo uvrjedljivih i pogrdnih riječi, jednoglasno su povikali da je homoseksualnost bolest i teški grijeh, da je parada u suprotnosti s vrijednostima tradicionalne porodice i da je zbog toga treba zabraniti.

Parada ponosa je prošla bez incidenata, zahvaljujući dobroj organizaciji i velikom policijskom osiguranju, ali ostala su teška pitanja s kojima će se ovo društvo i društva na ovim prostorima još dugo mučiti, a neka od tih pitanja se upravo tiču tradicije.

Rijetko koja riječ se tako često izgovara na ovim prostorima kao riječ tradicija. Što su političke, vjerske, kulturne, obrazovne, sportske ili neke druge organizacije mlađe, to se više pozivaju na tradiciju. Što su ljudi manje emancipirani, samostalni, slobodni, to više insistiraju na tradiciji jer u njoj traže sigurnost i utočište.

Što su u nekom društvu snažniji kolektivni osjećaji, to se više poseže za tradicijom kao čuvarom jedinstva kolektiviteta i njegovih interesa. Što su ljudi manje prosvijećeni i obrazovani, to više vjeruju u predaju tradicije i tradicionalna shvaćanja.

Na tradiciji posebno insistiraju religijske zajednice, koje zahvaljujući tome imaju duži vijek trajanja nego što je to slučaj s drugim ljudskim zajednicama. Religijske tradicije i vjerovanja povezana s njima imaju veliku ulogu u formiranju čovjekovog pogleda na svijet, način života, ali i odnosa prema drugima i drugačijima.

Zbog toga se sve religije stalno pozivaju na tradiciju, ali nije sve u tim tradicijama tako dobro, humano i prihvatljivo kako to ističu religijski predstavnici. Mnogo toga u tim tradicijama je nastalo na laži, mitovima, neznanju i predrasudama.

Jedan od najboljih religijskih sociologa na ovim prostorima, hrvatski sociolog Željko Mardešić, u sjajnoj studiji Lice i maske svetoga upozorava na ambivalentnost religije i njenih tradicija. Religijama se, kaže Mardešić, mora priznati da u svojoj tradiciji imaju puno toga vrijednog što je pozitivno uticalo na čovjeka i njegove odnose, ali jednako tako i puno toga negativnog.

Istorija religija nas uči da su njihove tradicije sadržavale i najstrašnije rituale – kanibalističke orgije, žrtvovanja ljudi i životinja, prinose čovjekove krvi, perverzne seksualne rituale s djecom, i mnogo toga od čega se čovjeku i od same pomisli grči želudac.

I u tradicijama savremenih religija, u kojima se ne praktikuju ritualne perverzije koje smo spomenuli, postoji puno toga što opterećuje pojedinca, što mu uskraćuje osnovna prava i slobode, što ga depersonalizuje i dehumanizuje, ali i puno toga što je usmjereno protiv drugih koji djelimično ili posve ne prihvataju takve tradicije.

Kad je riječ o hrišćanskoj tradiciji, svjetski poznati katolički teolog Hans Küng je svojevremeno pisao kako je „samouvjerena legalistička religija“ norme i institucije postavila kao apsolutnu vrijednost u hrišćanstvu, i na taj se način udaljila od nauka Isusa iz Nazareta koji je svojim životom „na revolucionaran način relativizovao najsvetije tradicije i institucije“ zajednice kojoj je pripadao.

Hrišćanstvo se, zaključuje Küng, udaljilo od temeljnog evanđeoskog stava da je „čovjek mjera zakona“ i na mjesto humanizma, uspostavilo dogmatizam, legalizam, ritualizam i juridizam. To tradicionalističko hrišćanstvo je dominantno i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi na ovim prostorima.

Islamska civilizacija, u srednjem vijeku nadmoćna u odnosu na hrišćanstvo, u novom vijeku stagnira u većini arapskih zemalja. Razlog zastoja nije toliko u islamu kao religiji, tvrdi istoričar Dan Diner u knjizi Zapečaćeno vrijeme, koliko u sveprisutnosti sakralnog (svetog), u religijskoj tradiciji koja se opire promjenama i procesima modernizacije i sekularizacije.

Muslimani na južnoslavenskom području su prošli drugačiji put od muslimana u arapskom svijetu, pogotovo kad je riječ o dvadesetom vijeku, ali nakon raspada Jugoslavije, i među ovdašnjim muslimanima postoje tendencije retradicionalizacije i otpora modernim i sekularnim idejama i vrednotama.

Generalno, sve svjetske religije su bez izuzetka nekritične prema sebi, njihovi pripadnici se slijepo i fanatično drže svojih vjerskih tradicija koje su često isključive i prema vlastitim članovima, pogotovo prema ženama, ali i prema drugima, i nose u sebi i veliki potencijal netolerancije, pa i nasilja.

Potencijal netolerancije, pisao je svojevremeno poljski filozof Kołakowski, prisutan je u svakom od nas jer je potreba nametanja vlastite slike svijeta drugima snažna: želimo da svi vjeruju u ono u što mi vjerujemo jer se tada osjećamo duhovno sigurni i ne moramo da analiziramo vlastita vjerovanja ili ih konfrontirati s drugima.

Balkanska društva su snažno obilježena religijom, posebno njenim vanjskim manifestacijama, i u tom smislu posmatrana, ona su i izrazito nazadna, konzervativna i tradicionalistička, nesposobna da kritičku sagledaju mračne strane tradicije i vjerske prakse na koju se pozivaju.

U poređenju sa zapadno-evropskim društvima, u kojima se zahvaljujući prosvjetiteljstvu, više cijene slobode i prava pojedinca, i u kojima se najvećim vrijednostima smatraju čovjekova emancipacija i autonomija, balkanska društva se ne uspijevaju osloboditi svojih bolesnih tradicija koje se konstantno suprotstavljaju ljudskim pravima i slobodama.

U svim balkanskim društvima i kolektivitetima prisutna je snažna želja za retradicionalizacijom, za vraćanjem u prošlost, koja često nije bila onakva kakvom ju se predstavlja. U tome su najglasniji licemjerni i zaglupljeni vjerski službenici koji uspaničeno pozivaju na „vraćanje izvorima i korijenima“, a iz tih izvora i korijena su izrasla mnoga današnja zla, uključujući i međusobne sukobe i ratove.

Svi naši kolektivi se bolesno drže svoje patničke prošlosti i grade viktimološku tradiciju, obilježavaju svoje poraze i stradanja koja hrane ozlojeđenost, mržnju i osvetu. Postoji, naravno, i zdrava tradicija, koja svjedoči o humanosti, kao što je na primjer antifašistička tradicija, ali ona je odbačena i posvuda je zavladao duh primitivne i necivilizirane tradicije.

Nijesu tradicionalne hrišćanske ili muslimanske porodice ugrožene ni od koga spolja, pogotovo ne od homoseksualaca ili ateista, nego su ugrožene iznutra, zato što mnoge predaje, običaji i propisi vjerske tradicije guše slobode i prava pojedinaca, što je u tim na patrijarhatu i autoritetu utemeljenim porodicama tako puno neslobode, nepravdi, nasilja i što se ljudi u njima često osjećaju neprihvaćenima, poniženima i tragično nesrećnima.

Njihov odnos prema ljudima koji se ne uklapaju u tradicionalne okvire, odnos prema članovima porodice koji žive u mješovitim vezama ili brakovima, odnos prema rastavljenima i djeci rastavljenih, prema osobama homoseksualne orijentacije i prema onima koji nisu religiozni, pokazuje izopačeno lice religijske tradicije koja je suprotna i slici Boga u kojeg vjeruju i na kojeg se pozivaju.

Od religijske tradicije najveću korist ima hijerarhijski dio religijskih zajednica, ali veliku korist imaju i ovdašnje nacionalističke politike koje konstantno igraju na kartu tradicije jer je njome lako manipulisati zatucanim narodnim masama. Balkanski nacionalizmi se najviše hrane vjerskom tradicijom.

A vjerska tradicija, slično kao i vjerska ili nacionalna pripadnost, funkcionira kao neka vrsta „organskog ili duhovnog superlijepka“ (Ivan Čolović), koji pojedincima onemogućava da se oslobode diktata i terora tradicije i postanu subjekti vlastitog života.

Prema svim tradicijama, a pogotovo prema vjerskim koje se pozivaju na „božanske razloge“, treba se postaviti kritički, konstantno ih propitivati i odstranjivati ono što je banalno, primitivno, destruktivno, nasilno, jednom riječju – nehumano.

Ostavi komentar

0/300