Valja Dodiku preko rijeke

Piše: Dino Mustafić

Dodik hajdučkom metodom ostavlja utisak da je snažan političar, ali je pročitan, i ptice na grani znaju kako galamom prikriva brojne afere i kriminal, sprječava da u javnosti  izađu sve vidljivije pukotine u njegovom sistemu vlasti.

Zato je to njegova borba za život na slobodi, jer će svaka ozbiljna vlast iza njega morati da procesuira člana Predsjedništva Milorada Dodika za mnoga nedjela i tada će se dati u valjan bijeg preko rijeke Drine u Srbiju! 

Sa sobom će iznijeti suverenitet bosanske zemlje koliko će ostati na đonovima cipela bjegunca pred pravdom i zakonom. Toliko je mogao i naučiti iz nedavne prošlosti!

Milorad Dodik nesumnjivo više službeno boravi u Beogradu nego na svom radnom mjestu u Sarajevu ili kabinetu člana Predsjedništva BiH u Istočnom Sarajevu. Prisustvom na apsolutno svakoj manifestaciji u Srbiji, jasno daje svima na znanje kako je njegov politički cilj da je Republika Srpska provizorijum, da će se Bosna i Hercegovina raspasti i da će ovaj entitet u budućnosti postati dio Srbije.

Često se poručuje kako je Banjaluka najzapadniji srpski grad, iako taj grad nikada nije bio u sastavu Srbije. Sve je to u funkciji imidža Dodika koji silno želi da se prikaže kao dio srbijanskog političkog establišmenta. Nije to njemu važno samo radi glasača u RS-u, jer je na sličan način bio blizak i prethodnicima Aleksandra Vučića, već da bi poslao poruku da je manji bh. entitet i Srbija jedno te isto.

Naravno da Dodik i njegov sin imaju poslovne i finansijske relacije po Srbiji, obezbijeđene nekretnine u strogom centru grada, jer Beograd je rezervni politički položaj u kojem može da se potraži lična sigurnost ako stvari krenu po zlu na matičnoj adresi. I predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima svoju političku računicu kada pristaje da “izdržava” Republiku Srpsku koja je u dosta teškom ekonomskom položaju.

Time pokazuje svoj “brižni” karakter za srpsko jedinstvo u kojem je uvijek važno hijerarhijski znati ko vuče glavne poteze i gdje je prijestonica svih balkanskih Srba. Taj brak iz računa u kojem je sa Dodikom bio i Boris Tadić prije njega, podrazumijeva da nema rečenice koja bi se mogla zvati kritičkom na secesionističke i nacionalističke izjave svog partnera. Dodik je uspio da se nametne u javnom prostoru i biračkom tijelu RS-a sa autokratskom sviješću i vrlo direktno: RS – to sam ja.

U Srbiji mu mediji daju taj status nekrunisanog, ne predsjednika, nego kralja u kojem se RS vidi kao jedini dobitak koji je Srbija imala iz rata 90-ih. Stav srpskog nacionalizma po priznanju ideologa Dobrice Ćosića jeste da je RS jedina konsekvenca ratova koje je Srbija vodila za promjenu avnojevskih granica.

Uspostavljene specijalne veze sa “maticom” koje su omogućene Dejtonskim ugovorom tumače se na način da će RS jednog dana biti dio nekakve državne tvorevine krnje “Velike Srbije” koja je nepovratno izgubljena odlaskom Srba iz Hrvatske, crnogorskom nezavisnošću, i kosovskim međunarodnim priznanjem.

Ideološka matrica Srbije koja je dovela do rata nikada nije napuštena i još traje. Zato se ne treba čuditi da skoro i nema značajnijeg političara u Srbiji koji kritikuje Dodikove izjave tipa da je BiH privremena tvorevina, da će RS biti dio Srbije i da je to samo pitanje vremena. Problem je što na takvu ideološku matricu računaju i pozicija i opozicija u Srbiji, akademski krugovi SANU, jednom riječju politička i intelektualna elita. I tako se skoro 25 godina RS drži u stanju da su sadašnje granice privremene, jer ideja krvavog rata iz 90-ih još je živa.

Sa prvim demokratskim izborima u BiH i pojavom etničkih stranaka bilo je jasno da će se dva autohtona bh naroda Srbi i Hrvati odreći svog istorijskog i kulturnog identiteta radi teritorijalnih pretenzija njihovih “matičnih” država. BiH je stvarana viševjekovnim  mozaikom identiteta i ona je takva, ako je ne razumijete onda je i ne volite, pa je taj nasilni antibosanski diskurs zaista anticivilizacijski, samoubilački i kratkovidan oblik nazadnog oblika etnocentrizma.

Tako su pokušaji prepjevavanja poezije Šantića na ekavicu ili srbijanska melodija govora u javnom prostoru za vrijeme rata u RS-u bili tragikomični i provincijski pokušaj konstrukcije novog identiteta. Dodik će sa indignacijom u Beogradu prozvati sve one koji mu neopisivo idu na nerve kada prekodrinske Srbe nazovu bosanskim Srbima.

To je za njega ljudska i politička uvreda par excellence. U istoriji BiH ovo se pitanje obnavlja kroz različite ideološke paradigme i uvijek s drukčijim odgovorima, shodno državno-političkim formacijama kroz koje smo prolazili, i druhgačije unutar svake etničke zajednice. Način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao identitetskoj „laboratoriji“, čini mi se u mnogomu odlučujućim po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

A tu su Dodikovi ciljevi jasni, da stvori monoetničke kulture i zajednice u RS-u, zacementira vojno i političko nasilje “realnosti na terenu” iz ratnih 90-ih. Iz tog razloga mu je ideja o Sarajevu kao kosmopolitskom gradu i centru nepodnošljiva, pa ne oklijeva da izgrdi sve one Beograđane koje vole da dođu u Sarajevo tvrdeći da ni ćevapi nisu više isti kao nekada.

Nažalost, politička opozicija Dodika u RS-u prihvata njegove udice, pa se utrkuju u dokazivanju srpstva tako što će negirati svoju kulturnu i istorijsku vezu sa bosanskohercegovačkim tlom. Ne vide da su u toj bici unaprijed gubitnici koji igraju na njegovom terenu iz dubokog političkog ofsajda. S druge strane, stranke koje sebe nazivaju probosanskim i građanskim nemaju adekvatan programsko-politički odgovor kako da etničko-nacionalnu fragmentiranost, i disparatnu percepciju zemlje, istorije i kulture pomire u procesu rehabilitacije „baštinjenog bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta“.

Jasno je da je civilizacijska bh supstanca istorijsko-socijalna činjenica dugog trajanja koja nije lako uništiva, pa je njena reartikulacija moguća samo uz uspostavljanje optimalnog društvenog i političkog dijaloga u kojemu bi svi etnički elementi u strukturi jedinstva različitosti bili uravnoteženi kako bi se mogli na nekonfliktan način izraziti. Naravno da usvojena Deklaracija SDA ne nudi ova rješenja, već je dnevno-politički štos o Republici BiH u žanru populističkog igrokaza najodgovornije bošnjačke partije čime se samo delegimiše ideja autentičnih zagovarača građanske, demokratske i evropske BiH.

Upravo je taj sadržaj Deklaracije pokušao iskoristiti po ko zna koji put Dodik kao homogenizirajući faktor svesrpskog jedinstva, pa je u koordinaciji sa “mirotvorcem” Vučićem zakazao mentorski  sastanak u Beogradu za sve stranke iz RS-a. I tu se Mile prešao jer je provincijski političar koji nema mjeru.

Većina građana Srbije nije ni znala za umjerenog i politički pristojnog Mirka Šarovića, kao što ne znaju kako izgleda bilo koji drugi politički lider unutar RS-a. Upravo im je Dodik omogućio da se vidi i čuje u matici kako ne misle baš svi Srbi iz RS-a isto, i da neće pristati biti politički zaklon kada god se Dodik odvaži igrati sa ratobornim porukama.

I sami učesnici razgovora bili su iznenađeni njegovom ratnom retorikom kojom se jasno potvrđuje da je odavno prešao iz faze ispitivanja reakcije javnog mnijenja u opasne namjere koje mogu da ugroze mir i interes sopstvenog naroda. Oslonjen na rusku podršku, ohrabren ortačkim savezništvom sa Čovićem, Dodik pokušava da zaoštri krizu do samog kraja, da potvrdi nemoguću i disfunkcionalnu BiH, ojača pregovaračku poziciju Srbije u predstojećim dogovorima oko statusa Kosova.