Gubljenje u jeziku

Piše: Milenko Perović Vilhelm fon Humbolt je tvrdio da se – u načelu - sve može reći na svakom jeziku.

Svaki jezik sadrži mogućnost izražavanja totalnog ljudskog iskustva. Sve što se može reći na jednom jeziku, moguće je izraziti i na svakom drugom jeziku.

Istina, jezik je živi povijesni proces, pa svoje mogućnosti ne opredmećuje u svakom svom razvojnom stadiju. Ostvaruje ih u cjelini razvoja od stupnja oponašanja prirodnih zvuka do ozbiljenja moći izražavanja najapstraktnijih predstava i misli.

Jezik nije samo prosto sredstvo komunikacije među ljudima. Svaki jezik ima vrijednost koja znatno prerasta njegovu instrumentalnu funkciju.

Svaki jezik je djelo odgovarajućeg viđenja svijeta (Weltansicht), jednako kao što povratno uslovljava nastajanje i održavanje odgovarajućeg viđenja svijeta.

U svijetu je ukorijenjena kultura čuvanja maternjeg jezika. Ona počiva na svijesti o važnosti čuvanja odgovarajućeg viđenja svijeta, dakle, odgovarajućeg smisla i vrijednosti koje treba slijediti.

Izbor jezika i govorne orijentacije čovjeka uvijek je čvrsto povezan s vrijednostima koje ljudi i narodi slijedi u životu i vlastitoj povijesti.

U Crnoj Gori ne važe ovi kapitalni stavovi Humboltove filozofije jezika. Današnji Crnogorci na bilo koji način ne rade na vlastitoj jezičkoj kulturi ni na govornoj orijentaciji koja bi bila imanenta statusu crnogorskoga jezika kao njihovog maternjeg jezika.

Njihovo neshvatljivo jezičko samoograničavanje - koje implicira jezičko, svjetonazorno i duhovno samokastriranje – posljedica je njihove potpune svjesno i organizovano proizvođene dezorijentiranosti u pogledu toga kojim jezikom govore i kako im se on zove.

Dolazi ono od ukorijenjenog sistema inferiorne kulture u kojoj se samoograničavaju izražajne, simboličke i svjetonazorne moći vlastitog maternjeg jezika.

Pogled na tzv. elektronske medije u Crnoj Gori bez teškoća otkriva tendenciju potiskivanja crnogorskoga jezika, ne samo s jotovanim, nego i s nejotovanim oblicima. Umjesto njih, korak po korak širi se ekavska varijanta srpskoga jezika, u direktnoj suprotnosti s ustavnom normom o službenom jeziku u Crnoj Gori, čak i u suprotnosti s normom o jeziku u službenoj upotrebi.

To širenje ne može se pravdati pravom svakoga građanina na slobodni izbor svoje govorne orijentacije. Ta se sloboda sama po sebi se razumije na temelju činjenice da ustavno normirani jezici u Crnoj Gori ne stvaraju komunikacijske ni govorne barijere među ljudima.

Nije ovđe riječ o slobodi izbora vlastitog maternjeg jezika, nego o tome da Crna Gora – budući da nema nikakvu jezičku politiku ni strategiju odbrane i razvitka crnogorskoga jezika ni svijest o tome da crnogorski jezik uopšte treba braniti od bilo koga i bilo čega – svojevrsnom tihom i upornom jezičkom agresijom postepeno mijenja svoj komunikacijski i svjetonazorni karakter.

S promjenom toga karaktera malo po malo okolnim i skrivenim putevima razara se supstancijalni sadržaj referendumske odluke o uspostavljanju nezavisne i suverene države crne Gore. Još više, razara se suverenistički svjetonazor građana Crne Gore.

Kako se odvija ta tiha i uporna agresija? U većini medijskih kuća ne postoji apsolutno nikakva svijest o tome da crnogorski jezik i jezičku kulturu Crne Gore treba štititi od agresivnih sadržaja koji s ekavicom donose i odgovarajuće viđenje svijeta koje nije imanentno ni crnogorskoj tradiciji niti projekcijama razvoja opšte i medijske kulture.

Naprotiv, te medijske kuće – a u tome prednjače državna Televizija (tzv. Javni servis) i Televizija Vijesti – kao da se nadmeću koja će od njih pustiti u javnost više importovanih sadržaja na ekavici.

Stvar je još gora s evidentnim forsiranjem domaćih sagovornika koji su svjesno ili nesvjesno izabrali ekavicu kao osnovu svoje govorne orijentacije.

Nema dana da na nekoj domaćoj televiziji ne bude pozvana neka psihološkinja da priča o ovome ili onome. Po pravilu, one kao da se trude da pokažu da ne postoji niti je moguća psihologija kao nauka na crnogorskom jeziku.

Slušajući ih šta govore i kako govore, neupućeni bi mogao zaključiti da se psihologija i crnogorski jezik nikako ne slažu. Kao da nije moguća psihologija na crnogorskom jeziku?!

Čini se kao da je svaka psihilogijska priča – najčešće to nije nauka, nego upravo priča zasnovana na površnim i slabašnim tzv. empirijskim generalizacijama – podešena tako da se može izraziti jedino na ekavskom narječju sprskoga jezika.

Na elektronskim medijima Crne Gore svakodnevno gostuju ljekari. Većina njih – kad govore na televiziji – vidno se trude da govore ekavski.

Međutim, po pravilu izdaje ih akcentuacija, jednako kao što im u klimavu ekavicu zakonomjerno prodiru nejotovani i jotovani oblici crnogorskoga jezika. Tada neodoljivo podśećaju na čuvenu Sterijinu junakinju!

Nije neobično da se na crnogorskim elektronskim medijima povremeno glaskaju učiteljice i vaspitačice koje govore čistim ekavskim narječjem. Skoro se s jedne televizije moglo čuti kako je čak i jedan logoped ovarisao da govori ekavski?!

Zar je zaista toliko teško da se shvati smisao i svrhu agresivne ekavizacije javne svijesti Crne Gore?