Za kim zvona zvone?

Za Antenu M piše: Nemanja Batrićević 

Tokom jednog od nemira u Śevernoj Irskoj, člana ateističke zajednice u Belfastu zaustavio je maskirani nasilnik i pitao je li katolik ili protestant. Nakon što je čovjek kulturno odgovorio da je ateista, nasilnik je nastavio: „Jasno, ali jesi li protestant ateista ili katolik ateista?“

To je u jednoj rečenici sve što treba znati o pitanju crkve u Crnoj Gori. Ljudska potreba za grupnim kategorisanjem ne mari previše za detalje. Zato se neće ostvariti san dijela crnogorske opozicije da će, nakon „rješavanja“ pitanja crkve, sadašnja vlast biti prinuđena da na dnevni red stavi tzv. „životna pitanja“. Uvjerenje da je ovo posljednji „kec u rukavu“ vlasti (osim bazičnog nerazumijevanja da su identitetska pitanja takođe životna pitanja) počiva na iskrivljenom tumačenju uzroka samog problema.

U želji da opravda političke neuspjehe, dio opozicije ulaže nadljudske napore da nas ubijedi da je potenciranje identitetskih pitanja odgovorno za dubinu postojećeg nacionalnog rascjepa. Pa ipak, ideja da će podjele nestati (ili značajno oslabiti) kad o njima jednostavno prestanemo razgovarati, toliko je revolucionarna da bi njena istinitost zahtijevala revidiranje decenija istraživanja u oblasti psihologije, politikologije i neuronauke.

Čemu služe grupne kategorije?

Stanje podijeljenosti u ljudskoj vrsti je posljedica činjenice da naš um misli uz pomoć kategorija (klasa pojava). Umjesto da donosimo zaključke o svakom pojedincu ponaosob, evolutivno smo opremljeni da mentalni napor umanjimo tako što ćemo ih tretirati kao nosioce grupnih karakteristika.

Ova tendencija ima jasne političke posljedice jer podrazumijeva formiranje uprošćene podjele na unutar-grupu („mi“) i izvan-grupu („oni“). Bez obzira na to da li je podjela napravljena na osnovu etniciteta, ideologije, pola ili fudbalskog tima za koji navijamo, ona nužno sa sobom nosi i potrebu članova da preuveličaju razlike među grupama i selektivno biraju činjenice koje potvrđuju inicijalnu podjelu. Ovaj psihološki mehanizam je, između ostalog, odgovoran za činjenicu da se ljudi uglavnom igraju, jedu, spavaju i žive sa sebi sličnima. Jedan od načina da se razlike među grupama psihološki izraze jeste da pretpostavimo da su svi članovi „izvan-grupe“ grupe isti (ili veoma slični), te da zaslužuju da ih jednako tretiramo i emotivno doživljavamo. S obzirom na to da je ovaj proces najvećim dijelom nesvjestan (i nerijetko baziran na lošim dokazima), on ne mora nužno biti racionalan ili činjenično opravdan.

No, nezavisno od njegove prirode, proces kategorizacije je toliko utemeljen u arhitekturi ljudskog uma da se razlika u poimanju članova unutar-grupe i izvan-grupe može i anatomski razdvojiti. Na primjer, studija Morrisona i saradnika pokazala je da se informacije o članovima grupe kojoj i sami pripadamo (u odnosu na izvan-grupu) u značajnijoj mjeri procesuiraju djelovima mozga koji tipično služe za samo-refleksiju (npr. anterior cingulate cortex). Drukčije rečeno, misliti o „mi“ često znači isto što i misliti o „ja“.

Ako su podjele tako labilne da bi se mogle ukloniti pukim ignorisanjem, kao što implicitno tvrdi dio crnogorske političke javnosti, zašto se onda grupne kategorije ovako jasno očituju u fizičkoj evoluciji ljudskog mozga?

Fleksibilnost identiteta

Naravno, univerzalnost kategorizacije nikako ne znači fiksiranost grupne pripadnosti. Pojedinac može prihvatiti da sebe dominantno definiše kroz pripadnost jednoj identitetskoj kategoriji (npr. naciji), da bi nedugo zatim u prvi plan istakao sasvim drugu kategoriju (npr. ideološku). Tu treba biti veoma jasan, dok je stanje podijeljenosti na „unutar-grupu“ i „izvan-grupu“ stabilno, suštinsko pitanje postaje na osnovu kojeg identiteta odlučujemo ko smo to „mi“.

Tako bi u slučaju Crne Gore repertoar etničkih identiteta mogli predstaviti nizom koncentričnih krugova. Ukoliko je kod pojedinca dominantno izražen nacionalni identitet, on će pripadnike svoje nacije („mi“) mentalno razdvojiti od pripadnika drugih nacija („oni“). Čini se da je upravo ovo problem na koji aludiraju iz dijela opozicije. Jednostavno, nacionalna podjela koja postoji i u opozicionom biračkom tijelu uspješno je porazila svaki pokušaj kolektivnog djelovanja, uprkos činjenici da imaju „zajedničkog neprijatelja“.

Sa druge strane, potenciranje pravoslavnog identiteta rezultiralo bi značajno drugačijim grupisanjem. Naime, prethodno suprostavljeni Crnogorci i Srbi sad  bi se našli u zajedničkoj kategoriji, dok će vjerske manjine služiti kao „izvan-grupa“. Nezavisno od toga koji je identitet dominantno aktivan, logika ostaje ista. Ono što se mijenja jeste način na koji se društvo dijeli i u kojoj mjeri su te promjene vjerno reflektovane pozicioniranjem partija. Iz ovog razloga je mnogo lakše povjerovati da će se partije i elite organizovati oko dominantnog rascjepa, nego u njihovu moć da ih svojevoljno kreiraju, izvan istorijski utemeljenih granica.

Ako su identitetske podjele loše kao takve, zašto tzv. „građanska opozicija“ burno reaguje na produbljivanje nacionalnih podjela, a mirno gleda na pokušaj aktuelizovanja podjela na osnovu drugih identiteta? Podjela je podjela, zar ne?

Politička upotreba identiteta

Očigledno je da vješto manipulisanje identitetskim narativom donosi političke benefite. To, međutim, ne znači da se njima može upravljati bez ograničenja. Takođe, mnoge crnogorske vlasti (od komunističke, jedinstvenog DPS-a/SNP-a, pa do današnjeg DPS-a), usvajale su narative koji nijesu služili konsolidaciji nacionalnog identiteta.

Svjedočili smo, tako, pokušajima stvaranja alternativne osnove za podjele koja je za cilj imala slabljenje solidarnosti među Crnogorcima. Prosrpska struja KP Crne Gore, lažno propagirajući klasni identitet i podjelu na „proleterijat“ i „buržoaziju“, pokušala je izbjeći izgradnju kulturnih institucija koje bi osnažile nacionalno „mi“. Sličnu taktiku mogli smo primijetiti tokom 90-tih, kad je favorizovana ideja da Crnogorci nijesu (niti su ikad bili) zasebna nacija, već neka vrsta konfederacije plemena. Prośečni crnogorski građanin je, dakle, trebalo da povjeruje da više zajedničkog ima sa drugom proleterom iz Makedonije, ili sa prosrpski nastrojenim plemenikom, nego sa drugim Crnogorcima koji zamjenicu „mi“ koristi sa istim, državotvornim, značenjem.

Na kraju, valja se priśetiti skorijeg poziva premijera Markovića na pravoslavno pomirenje. Pomirenje na čiju štetu? Sve gore izloženo o psihologiji grupnih identiteta sugeriše da je nerealno očekivati će se Crnogorci i Srbi pomirit eto tako, Univerzumu za ljubav. Ne, ukoliko se dogodi to epsko pomirenje koje bi homogenizovalo pravoslavno življe, sigurne su samo dvije stvari. Prvo, to će biti na štetu vjerskih manjina. Drugo, to će značajno unazaditi proces konsolidacije nacionalnog bića Crnogoraca.

Ostaće nepoznati razlozi iz kojih građanska opozicija mirno gleda dok predstavnici vlasti nude „pravoslavno pomirenje“. Što nas neminovno vodi zaključku da njima uopšte ne smetaju podjele, već ih jednostavno boli priroda trenutnog rascjepa koji se bazira na identitetskim potrebama koje oni ne samo da ne umiju da zadovolje, već ih i negiraju.

Da li ova sintagma ima isti emancipatorski prizvuk kad umjesto „pravoslavnog pomirenja“ kažemo „vjerska podjela“? Jer to je ono što će se desiti čim pravoslavni vitezovi zajašu neosedlanog, građanskog konja.

Na kraju krajeva, zar vas ne nimalo ne plaši ideja oko koje su saglasni Andrija Mandić, Duško Marković, SPC, Filip Vujanović, CANU i RTS?

Pitanje crkve

Ako nijesu dominantno elite, što to čini da kategorizacija na osnovu nacionalnog identiteta uspijeva da preglasa svaki drugi, normativno superiorniji, osnov za političko organizovanje?

U psihologiji grupnih odnosa vrlo su jasno utemeljene dvije stvari. Jedna je da pripadnici grupa imaju izraženu potrebu da ističu razliku između njih i ostalih. Tu je, u slučaju Crne Gore, važno napomenuti da što su identiteti sličniji to je potreba za isticanjem razlika veća. Ovu tendenciju je Sigmund Frojd zvao „narcizmom malih razlika“. Svojevrsni je paradoks da sličnost između Crnogoraca i Srba, koju opozicija smatra osnovom budućeg pomirenja, je zapravo ključni razlog žilavosti nacionalne podjele.

Druga je da negiranje pripadnosti grupi dodatno pojačava potrebu za razdvajanjem upravo po osnovu po kojem je negirana. Postoji suštinska razlika između „mi smo isti narod“ i „mi smo sličan narod“. U procjepu između ova dva (preko kojeg prelijeću predstavnici i opozicije i vlasti) prolilo se dosta krvi na Balkanu, ali izgleda nedovoljno da se krivica stavi tamo đe joj je mjesto. Da je bilo kad u periodu između 1918. i 2018. godine linija razgraničenja identiteta istinski bila povučena tu, danas bi crnogorska politika izgledala znatno drugačije. Ovako, puka sličnost u brojnijem od dva naroda budi ośećaj kolektivne „nedovršenosti“, sa kojom srpski nacionalizam ne može da živi. Zato se i okreće starom dobrom vidaru – crkvi. Ništa tako dobro ne zamuti liniju između sličnog i istog kao dim tamjana.

Identiteti su živa stvar i ne mare nužno za formalizam. Referendum nije pomogao ponornom glasu Filipa Vujanovića da iznese posljednje dvije strofe himne, baš kao što jotovanje nije pomoglo bivšem ministru kulture Goranoviću, renomiranom pjesniku i dobitniku Trinaestojulske nagrade, da ponudi nešto hrabrije od „Moj jezik“. Zato potencijalno rješavanje pitanja autokefalne crnogorske crkve jeste, i ostaće, pitanje nacionalnog identiteta. Njegovo opstruiranje, kroz pozive na pravoslavno jedinstvo, ima za cilj da riješi „problem“ nacionalne zasebnosti tako što će je utopiti u moru pravoslavne mitologije.

Drugim riječima, nadaju se mnogi da će im se promijeniti politička sudbina kad se Crnogorcima „upali“ anterior cingulate cortex dok slušaju crkvena zvona.

(Autor je gostujući istraživač na Univerzitetu Yale i saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet Crne Gore)