PERESTROJKA

Piše Darko Šuković Izbori u Crnoj Gori politička su utakmica, sedam ili sedamnaest „timova“, svejedno, u kojoj uvijek pobijedi - Milo Đukanović. Tako bi Gari Lineker, kad bi ga neko pozvao kao političkog analitičara, opisao stanje stvari u Montenegru.

I to što bi bivši centarfor Engleza, garant, brže „provalio“ našu političku scenu, nego većina domaćih analitičara, jedan je od uzroka uvijek istog izbornog rezultata.

A, dvije su posljedice ishoda glasanja daleko značajnije od ostalih: sasvim izvjesna vlada DPS, SD i manjinskih stranaka zadržaće zemlju na prozapadnom kursu sve do kraja te istorijske etape; okončanje izbornog procesa bez ozbiljnijeg narušavanja građanskog mira, uprkos dramatičnim nagovještajima i hapšenju Dikićeve grupe, pokazalo je da mantra o slabašnim institucijama i nije sasvim utemeljena.

E, tek nakon ta dva momenta, dolazi analiza rezultata pojedinih lista.

Đukanović i DPS ostali su u sedlu, sa pet mandata više nego u prošlom skupštinskom sazivu i jasnim partnerima za formiranje vlade. Pritom, treba imati u vidu da je DPS nastupila samostalno, prvi put nakon dvije decenije, a, još više, da je bila izložena jačim napadima nego u vrijeme sukoba sa Miloševićem.

Ako je neko oko Đukanovića očekivao više, možda i apsolutnu vlast, to samo znači da nije bio dovoljno informisan o snazi rivala. Niti o stepenu odijuma značajnog dijela javnosti prema nekim licima iz vrha vlasti. Čini se da bi premijeru i predsjedniku DPS bilo mudro da napravi „cost benefit“ analizu daljeg držanja takvih i u državnom i u partijskom timu, jer se sa tolikim rupama u odbrani ne može još dugo pobjeđivati.

O rezultatu Demokratskog fronta može se suditi dvojako? Ako je glavni cilj tog političkog saveza bio sprječavanje ulaska Crne Gore u NATO ili, makar, da ta odluka bude donesena na referendumu – izgubili su?!

Primjetno je i da nijesu smjenili vlast, ali to jedno bez drugoga ionako nije išlo. No, sjetimo li se da je, odmah nakon odlaska Lekića, DF po anketama bio „težak“ jedva 7%, a da je u neđelju dobio tri puta više glasova, Mandićev bi tim gotovo imao razloga da slavi.

DF, zacijelo, nikad više ne može računati sa, ajmo reći, „logistikom“ kakvu je imao za ove izbore. Specijalno tužilaštvo pokrenulo je izviđaj o finansiranju njihove kampanje, ali, kakav god ishod bio, DF će morati da redefiniše svoj politički narativ, pa i većinu ciljeva, ukoliko misli da traje duže od četiri godine kao najjača opoziciona snaga.

Već skovana rugalica „velika koalicija Ključić“, zorno pokazuje fijasko gromoglasno najavljenog saveza trojice (pre)iskusnih lidera: Lekića, Milića i Rakčevića. Gađali su 20 mandata, osvojili devet...taman koliko je imala sama SNP na prošlim izborima! Od starta se bilo teško oduprijeti utisku da to političko pakovanje nema nikakvoga smisla!? I da ga je neko kreirao vodeći se interesom četvrtog subjekta...

Elem, pokazala se opravdanom sumnja da salonski velikosrbi ne mogu svariti Rakčevića i da im je iz URE samo Dritan Abazović prihvatljiv. Valjda kao reminiscencija na profil „poštenog Albanca“, iz vremena Slobodana Miloševića. Istovremeno, spoznaja ideološke suštine Demosa i okoštalosti politike SNP, naćerala je, reklo bi se, čak i pola Centralnog odbora URE da glasa za nekoga drugoga. Koga? Nije bilo teško pogoditi ni kad je koalicija stvarana, a kamoli sada, kada se znaju rezultati!

Demokrate su ostvarile fantastičan uspjeh. Deset odsto i osam manadata na debiju – bolje može samo u Sloveniji. I to bez (pre)velikih para i sa kampanjom made in Montenegro! Za Bečićevu stranku, međutim, tek sada počinje prava politika. U intervjuima ili na predizbornim konvencijama može se izbjegavati određenje čak i povodom važnih pitanja. U Skupštini se glasa „za“ ili „protiv“. Opcija „uzdržan“ postoji, ali nije ozbiljno rješenje.

Čak i oni koji su glasali Demokrate, tek kroz parlamentarni život otkrivaće njihovu političku suštinu.

SDP, umjesto osam mandata, sa kojima je, kako tvrde njeni čelnici, mogla da kreira strateške društvene tokove deceniju i po, osvojila je četiri poslanička mjesta – sa kojima ne može ništa! Obaška, izgubila je brojne ministarske i direktorske fotelje u javnom sektoru, koje su, po interpretaciji do unazad godinu-dvije, takođe bile u misionarskoj funkciji državotvorne stranke ( po aktuelnoj verziji bile su to tek sinekure onih koji su završili u SD). Ako revolucija stvarno jede svoju đecu, cinici bi mogli reći da ih kontrarevolucija jede do pola.

SD može da bude zadovoljna ulaskom u parlament. Vrijedno je što se cilja domogla kampanjom koja nije vrijeđala dobar ukus građana. No, Brajovićevoj stranci definitivno fali energije, strasti i, čini se, malo više vjere da je politički isplativo tangirati identitetska pitanja.

Konačno, manjinske stranke imaće mandat ili dva manje nego u prošlom sazivu. Običnom čovjeku izaziva nesvjesticu pokušaj da razumije model po kojem te partije osvajaju poslanička mjesta. „Ako HGI“ ima 0,5% osvaja mandat, ako pređe 0,7% gubi ga“!!? Budi bog s nama...

Siguran sam, međutim, da bi manjinske stranke uvijek radije prihvatile četiri stolice u prozapadnom parlamentu, nego sedam u skupštini sa evroazijskom većinom.

Za kraj, Pozitivna je ostala daleko ispod cenzusa i „prosula“ preko pet hiljada procrnogorskih i pronato glasova. Kiks za koji bi, koliko se zna, grehota bilo kriviti samo jednu adresu. Darko Pajović je, odmah nakon objavljivanja rezultata, podnio ostavku na sve funkcije u partiji. Evropski standard u praksi.

Za razliku od lidera „Ključića“ – „...nastavljamo dalje“!

P. S:

Umjesto zaključka, malo rječite hronologije: u neđelju između 20 i 22 sata opozicione partije tvrdile su da imaju 41 mandat ili da su, barem, zajedno jače od DPS; od 22 do ponoći najavljivale su zvaničnu ponudu manjinskim strankama za formiranje vlade; sve na osnovu rezultata izbora koje su juče popodne, na sastanku u Skupštini Crne Gore, odlučile da zvanično ne priznaju!?

Izbora koje su Stejt Department, Johanes Han i Federika Mogerini, taman u to vrijeme, ocijenili kao uredne i saopštili da očekuju brzo konstituisanje parlamenta i izbor vlade. Da gospoda Mandić i Knežević više drži do ruskih, nego do evropskih komesara, to bi se još moglo shvatiti kao ideološko-politički dosljedno. Ali, kad se „evropski premijer“ povede za glasom Moskve, a ne Brisela, objašnjenje prije treba očekivati od nekoga „tajnovidca“, nego od političkog analitičara.