Evropsko odbijanje Balkana: Igra moći Emanuela Makrona

Piše: Davor Gjenero

Krajem ljeta, nakon samita G7, bilo je vidljivo da francuski predsjednik Emanuel Macron u trenutnim političkim odnosima vidi da bi mu relativno lako mogao "pasti u ruke" položaj ključnoga europskog igrača.

Unatoč velikim ambicijama, tada nije bilo stvarnog rezultata - nije mu uspjelo reafirmirati degolističku ideju o Europi do Urala i u sklopu te zamisli pozvati Rusiju da se vrati u format G8, a niti to što je prigrabio položaj kontrolora pregovora i nadzora nad Iranom, vezano uz nuklearni program, nije rezultiralo nekom opipljivom dobiti za njega.

Sada, kad Angela Merkel polako odlazi, a Ursula von der Leyen tegobno formira svoj tim (između ostaloga i zbog neuspjeha kandidatkinje za euro-komesarku Sylvie Goulard, koju je predložio Macron kao francusku predstavnicu u „europskoj vladi“), Macron očito vidi priliku da ojača svoju europsku poziciju.

Odlučio se za potez koji je prilično neuobičajen u europskoj praksi. Naime, Francuska je sama u Europskom vijeću blokirala Sjevernu Makedoniju pri otvaranju pristupnih pregovora. U normalnim okolnostima, kad se neka država jedina protivi odluci koja se, doduše, donosi konsenzusom, i tako je blokira, obično počinju neformalni pritisci na tu državu da povuče svoj izdvojeni stav.

Skoplje već zaslužilo evropska vrata

Pri blokadi otvaranja pristupnih pregovora s Albanijom situacija je drukčija, jer otvaranje tih pregovora, osim Francuske, blokiraju i Nizozemska i Danska.

Pitanje Sjeverne Makedonije naročito je osjetljivo, jer je aktualna makedonska vlada u vrlo kratkom roku napravila velik iskorak, potisnula utjecaj proruskih (dakle, protueuropskih i protuatlantskih) aktera u svojoj političkoj areni, postigla bolan sporazum sa Grčkom, koji je trebao biti garancijom da će se Sjevernoj Makedoniji otvoriti vrata za pregovore s EU i za članstvo u NATO savezu.

Sjeverna Makedonija je otvaranje europskih vrata zaslužila već Ohridskim mirovnim sporazumom, ali tada je nagradu za veliko demokratsko dostignuće zaustavila Grčka.

Finsko predsjedništvo mudro je nastojalo razdvojiti makedonski i albanski predmet u raspravi o otvaranju pregovora. Da su njihovi slučajevi bili formalno razdvojeni, Francuska bi imala manje manevarskog prostora za zaustavljanje otvaranja pregovora s Makedonijom ili bi za nju cijena Macronove avanture bila viša.

Finsko predsjedništvo bilo je u pravu kad je nastojalo razdvojiti makedonski i albanski predmet, ali do tog razdvajanja nije došlo prije sastanka Europskog vijeća zbog optimizma dijela članica, koje su bile uvjerene da obje države mogu dobiti suglasnost za otvaranje pregovora.

Jedina priča o uspjehu na Balkanu

Ipak, finsko predsjedništvo smanjilo je rizik za Sjevernu Makedoniju uvrštavajući u izvješće o sastanku Europskog vijeća važnu rečenicu - da će se do kraja godine, dakle, u nastavku finskog predsjedanja, ponovno raspravljati o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom.

Sjeverna Makedonija je trenutno država u kojoj valja prioritetno poduprijeti demokratske procese. Riječ je o jedinoj priči o uspjehu na Balkanu i zato je nedopustivo slabiti proeuropsku administraciju u toj državi, riskirati porast ili povratak ruskog utjecaja, a time i zaoštravanje fragilnih odnosa makedonske većine i albanske manjine.

Macron ima svoju ambicioznu računicu, a Balkan je samo karta kojom se služi da bi je proveo.

Načelno, temeljni je interes francuskog predsjednika dobronamjeran. On želi „više Europe“, on vidi perspektivu za jačanje uloge Eurozone unutar EU-a i za čvršće integriranje članica. Problem s njegovom vizijom je samo tajming, rizično odlaganje proširenja i time ugrožavanje povoljnih procesa u Sjevernoj Makedoniji i izlaganje te države riziku.

On misli da najprije treba čvršće integrirati sadašnje članice, a tek nakon toga širiti Uniju, pri čemu on granice Unije vidi „dalje“ nego što ih vidi većina članica, za koje je Balkan kraj njena širenja, a sve ostalo je za njih „Istočno susjedstvo“, s kojim treba surađivati na način kako je to započeto zajedničkim projektom Poljske i skandinavskih zemalja.

Hrvatska na udaru

Macron se na neki način prema Hrvatskoj odnosi jednako kao prema Sjevernoj Makedoniji. Naime, Francuska trenutno ne vidi mogućnost širenja Schengenske zone, jer je također želi stabilizirati i unutar nje otkloniti ograničenja i odustajanja od temeljnog principa slobodnog kretanja ljudi, koja su „spontano“ nastala, uglavnom tijekom migracijske krize.

Kompromis zemalja članica Zone mogao bi dovesti do zaustavljanja širenja Schengenske zone, pa čak i njenog sužavanja, a zauzvrat osnaženja načela slobodnog kretanja na nešto manjem prostoru. Slična je perspektiva i Eurozone, a tu je ponovno Hrvatska na udaru, jer je ona „prva u redu“ koja čeka na pristupanje u ERM2 mehanizam, čekaonicu za euro.

Ipak, Hrvatska je u čekaonici za Euro i Schengensku zonu, kao punopravna članica Unije i NATO-a ipak „pod krovom“, a Sjeverna Makedonija je, protivno obećanjima, ostavljena na vjetrometini.

Temeljna je ideja predsjednika Macrona da bi on mogao postići da države članice EU popuste prema njegovim konceptima „više Europe“, koje često ne podupire niti njegova najvažnija saveznica, njemačka kancelarka Angela Merkel, i to u zamjenu za francusko popuštanje prema Sjevernoj Makedoniji.

Duboko pogrešna taktika

Ciljevi koje Macron želi postići vođeni su dobrim namjerama i europskim optimizmom, ali njegova taktika je duboko pogrešna i mogla bi dovesti do onoga što odavno znamo, naime, da je put u pakao često popločen dobrim namjerama.

Rečenica o tome da će se otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom još jednom razmatrati tijekom finskog predsjedanja Europskim vijećem nije dostatna garancija za sigurnost i stabilnost Sjeverne Makedonije, a pogotovo nije mehanizam koji bi osigurao očuvanje reformskih i demokratizacijskih energija u tom državi.

Ako realno gledamo na procese, mali zastoj u pristupnom procesu Albanije, homogene snažno prozapadne države, koja je već godinama članica NATO saveza, neće imati posljedica za procese u toj državi, jer nema velike opasnosti od ruskog uplitanja u tamošnji politički život, niti neka relevantna snaga u Albaniji nudi euroazijatizam kao alternativu europeizaciji. Čak i projekt „Balkanskog Schengena“, koji i Albaniji nudi Aleksandar Vučić, za nju ne predstavlja nikakav rizik.

Svakom racionalnom, osim dijelu eurobirokrata, jasno je da u ovom paketu, koji je zamotan u europskoj maniri, predsjednik Srbije ne nudi europsko rješenje za Balkan, nego inačicu onog projekta koji je prije nekog vremena upravo u Beogradu predstavio ruski ministar Sergej Lavrov - stvaranje zone „četiri neutralne balkanske države“, kojoj bi se postepeno, umjesto euroatlantskoga, davao euroazijski predznak.

Otvaranje vrata ruskom uticaju

Stvaranje balkanskog jedinstvenog tržišta, koje bi slijedilo nakon zone slobodnog kretanja, a koje bi podrazumijevalo i jedinstvenu carinsku zonu, ideja je koja je naoko kreirana kao utješna nagrada zbog izostanka europske integracije, ali je njena prava svrha odustajanje Balkana od EU-a i otvaranje širom vrata ruskom utjecaju.

Ključna država u kojoj se danas može zaustaviti takav proces nisu niti Srbija, niti Bosna i Hercegovina, koja je, nažalost, posve marginalizirana u regionalnoj politici, nego Sjeverna Makedonija.

Crna Gora i Albanija, pa čak i Kosovo, stabilne su i u njima ne treba računati na neke ozbiljnije ruske udare, ali Sjeverna Makedonija je na prijelomnici - ona može postati novi regionalni europeizacijski lider, ali mogla bi i potonuti u novu letargiju, u kakvoj je bila u svojoj desetljetnoj nacionalističkoj fazi, u kojoj je napredak nadomještan nacionalnim kičem i mitovima.

Francuski predsjednik sada drži u ruci ključeve Balkana, jer bez francuske suglasnosti nema otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, a čini se da sam nije svjestan odgovornosti koju zbog toga snosi.

Zato neodgovorno hazardira u svojoj igri moći unutar elitnog kluba središnjih evropskih država, nesvjestan kakvu štetu može napraviti i Balkanu i Evropi i Sjevernoj Makedoniji. A to je ono što bi nas sve moralo veoma zabrinuti.