Kako su četnici zarobili sve Srbe

Piše: Dragan Bursać

“Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji"
Koča Popović

«Pаžnjа, pаžnjа!
Ovdje slobodnа Jugoslаvijа, ovdje slobodnа Jugoslаvijа!
Jаvljаmo se iz oslobođenog Beogrаdа, jаvljаmo se iz oslobođenog Beogrаdа!
Dаnаs su jedinice NOV i pаrtizаnskih odredа Jugoslаvije zаjedno sа jedinicаmа Crvene аrmije oslobodile glаvni grаd - Beogrаd.»

Tako je 19-godišnja Kozarčanka Zora Žujić-Torbica tog 21. oktobra 1944. godine postala prvi slobodarski glas oslobođenog Beograda. Kosa da ti se digne na glavi. Mlada, pa još partizanka, iz tamo neke Bosanke Krajine. Nije ni plave krvi bankarske ili trgovačke, vračarske niti je četnikuša.

Eh, Beograde, šta si dočekao...

Prvo partizani postaju srBski partizani

Dakle, i ove godine se makar nominalno pominje oslođenje nekadašnjeg glavnog grada Jugoslavije, Beograda. Kažem nominalno, jer današnjim političkim, a pročetničkim garniturama u tom istom Beogradu i pratećoj prekodrinskoj Banjaluci, nije ni malo prijatno preko uma i jezika prevaliti kako su nekakve partizanske jedinice zajedno sa mrskom Crvenom Armijom oslobodile grad i zemlju od nacista, fašista i domaćih kolaboracionista. Zore ni u priči...

A kako će je i biti, kad je bit današnjih politika u Beogradu i Banjaluci nastala i tvorena upravo na ljubavi prema ljotićevcima, nedićevcima, četnicima i ostalim kolaboracionistima i ratnim zločincima. Pa nije niti čudno što se Aleksanadar Vučić, na svečanosti povodom Dana oslobođenja grada u Beogradu zahvaljuje moćnoj ruskoj vojsci, a što je valjda eufemizam za Crvenu armiju i «srBskim partizanima», što je opet maksimalno moguće pojašnjenje za nadnacionalni partizanski pokred od strane jednog Šešeljevog nosača gajbi i ideologa četništva.

Jebi ga, sva nezgodacija sa političkim Beogradaom i pratećom Banjalukom je što ih nisu oslobodile četničke i rukse, carske bjelogardejske trupe, nego multietnički partizani i donekle crvenoarmejci. Teško je to današnjim politikama prevaliti preko usta ili barem PR-kurira, ali je tako. Pa se onda Dan osobođenja Beograda, slavi kao Dan-novih–prilika-da-se-uvuče-u-rektum-Putinovom režimu, što sa antifašizmom ima veze baš onoliko koliko sa istim ima veze Aleksandar Sto Muslimana Za Jednog Srbina Vučić.

A svjetina uzrasla na novoistoriji, na ratnim zločincima kao zvijezdama, na svijetu kojem je prefarbano poštenje kliče:

-Dan oslobođenja Beograda, ali neeee, nije Beograd oslobođen nego su ga zli partizani okupirali, usput šaljući na robiju stotine hiljada nevinih Beograđana dok su im silovali žene.
-Dan pokolja bezmalo 3000 civila u Kragujevcu, ali neee, pobijeni su zbog zlih partizana, koji su se borili i “terali inat Nemcima”.
-Dan smrti legendarnog Koče Popovića, ali neee to je bio svjetski prevarant, koji nije diplomirao na Sorboni i koji je ljubio “bravara iz Kumroveca”.
-Dan kada je Peko Dapčević oslobodio Beograd, ali neee, to je bila crnogorska seljačina na konju Zelenku, koja nas je unazadila.
I tako, danas su za sve krivi “krvnici partizani”, dok su dobroćudni četnici, ljotićevci i nedićevci organizovali humanitarne valcere, donatorske večeri i ostale pacifističke zgode za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Koča Popović, srBski autošovinista?

To je, na žalost, predominantno javno mnijenje u Srbiji i manjem BiH entitetu.

Nego šta je za to i takvo javno mnijenje rekao legendarni partizanski komandant Koča Popović? Pa rekao je suštu istinu, koja je sublimirana u njegovom dnevniku, što ga je vodio do pred do smrti 1992. godine:

“Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji."
Ovo kaže, baš Koča Popović jedan od najvećih srpskih i evropskih intelektualaca 20. vijeka, borac u španskom građanskom ratu, oficir, legendarni partizanski komandant, narodni heroj, vrhunski diplomata, filozof, student pariške SORBONE i veličina u svjetskim razmjerama. I ovo što kaže je sušta istina - prvo i osnovno!

A to srBsko javno mnijenje, koje urliče protiv antifašista onda lijepo Koču smjesti u novogovor pod stavku-autošovinista, zatvori tu knjigu i pusti da ga zaborav pojede.

Ma, zaista, kako je moguće sve ovo? Zna Zona sumraka

Sasvim sam siguran da će nauke - od istorije do neuropsihijatrije izučavati fenomen o srBskoj politici u zadnjih tri decenije.

Kako je moguće da je jedan ponosan narod koji je ustao i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu protiv okupatora toliko degradirao sebe, toliko prekrojio svoju istoriju, toliko omalovažio svoje heroje, a uzvisio zločince, baš je pitanje za neuropsihijatriju?

Kako je moguće da narod koji ima Teslu, Koču Popovića, Dimitrija Tucovića, Šantića, Ćopića, Milana Mladenovića, Vladimira Arsenijevića..., po diktatu svoje političke elite bira Ljotića, Nedića, Mihailovića, Karadžića, Mladića, Milomira Marića, Vučića i Dodika?

Kako je moguće da taj narod odbaci u tri decenije svoj antifašizam, prigrli nacizam, fašizami kolaboracionizam, istinske rodoljube pošalje u zapećak istorije, proglasi ih autošovinistima i na njihovo mjesto postavi izdajnike i ratne zločince???

Kako je moguće da civilizovan put u evropskoj familiji naroda zamijeni za nekakva azijska druženja s nakaradnim militantnim proruskim enklavama???

Kako je moguće da se okrene od svojih najvećih sinova i po diktatu svog najvećeg ološa preko noći “zavoli” sramotne otpatke narodne???

A evo kako je moguće:

Ne znam jeste li čuli istinitu vijest kako se srbijanska “Zona sumraka” gasi. Da, da, to je onaj opskurni časopis sa Trećim svjetskim i krilatim djetetom u naslovima. A znate li zašto se gasi?

Gasi se zbog “političkih pritisaka”, jer u zemlji u kojoj caruje Informer, Alo i Kurir, “Zona sumraka” djeluje kao objektivan medij i nema šta da traži na tom tržištu. Dakle, srbijanske mejnstrim novine na sisi režima su (p)ostale veće fabrike laži od opskurnih zanesenjaka i maštara, ljubljenika teorija zavjere.

I eto vam (djelimičnog) odgovora, kako je moguće čitav jedan narod zavezati za uzicu i u samo tri decenije prevesti na tamnu stranu povijesti.

Ulazni test za republikosrbijanstvo

A kakvo je stanje stvari sa Zapadne strane Drine? Isto tako, samo još i gore.

Za početak, jedan savjet svim dobronamjernim, a naivnim ljudima koji žive van tamnog vilajeta znanog kao Republika Srpska:

Prije nego što se obradujete nekakvim “novim političkim snagama” “opozicijom”, “mladim ljudima koji će se suprotstaviti režimu” u toj republici srpskoj, postavite im dva pitanja:

1. Da li se u Srebrenici desio genocid?

2. Šta misle o četnicima?

Tako ćete sebi uštedjeti vrijeme, oslobodićete se idealističkih snova i bolje ćete sagledati realnost.

Evo, pitajte npr. «mladu političku snagu» Jelenu Trivić šta misli o četnicima i njihovom komandantu Draži Mihailoviću. Naravno, odmah će vam vrlo rado odgovoriti: «Dražin patriotizam i danas može biti zvijezda vodilja. Oni koji bivaju proglašavani za izdajnike često postaju nacionalni heroji.»

I tako će vam reći bilo ko iz tzv. srBske pozicije ili opozicije u RS- i za četnike i za «nepostojanje» genocida u Srebrenici.

I nemojte se odmah čuditi. Povežite to sa Beogradom, s četničkim predominatnim vjetrovima, s prekrajanjem sopstvene povijesti, s ličnom kartom nacije, koja namjesto oprosta i pomirenja na silu gura pasoš genocidnosti (sic!), pa ćete u konačnici dobiti novogovor i novoistoiju, po kojoj su baš četnici oslobodili Srbe.

I nije toliko zastrašujuće to što je riječ o kolosalnoj laži, strašnije je što ona svakim danom postaje sve istinitija-na papiru, ali i u praksi. Srbi zaista kolektivno postaju zarobljenici četničke ideologije, zarobljenici pogrešne strane istorije, zarobljenici koji svoju djecu guraju u bruku, sramotu i bijedu. A zarad čega? Zarad sitnošićarskih inetersa političkih elitica u Beogradu i Banjaluci.