Nije Sveto pismo zakon

Svugdje je nedjelja neradni dan po Svetom pismu. Jedino je u Crnoj Gori nedjelja nije neradni dan po zakonu. Očigledno smo pogrešno shvatili onu narodnu izreku ''Nije zakon Sveto pismo''.

Piše: Marin Čaveliš 

Neradna nedjelja je davno uvedena, još u vrijeme robovlasništva, kada je Mojsije donio tablice sa Božjim zapovijestima.

Robovlasnici su prihvatili da robovima daju sedmi dan odmora po četvrtoj Božjoj zapovijesti, koja prema pravoslavnom nauku glasi: ’’Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i završi sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu’’. Vjerovatno su teško prihvatili ovu zapovjest, ali su ubrzo shvatili da odmorni robovi bolje rade i brzo nadoknade gubitak nastao u danu odmora. Taj običaj se proširio po svijetu, pa se odmor nakon sedam dana poštovao i u isvim društvenim uređenjima nakon robovlasništva.

Kraj sedmice ili vikend (weekend) je standard koji je prihvaćen u cijelom svijetu. I kod nas je nekada vikend bio definisan zakonom i obavezan za sve. Znalo se koji je to dan. Dobio je ime ''nedjelja'', valjda po tome što je to bio dan predviđen da se u njemu ne radi. Zato rasprava o ''neradnoj nedjelji'' podsjeća na priču o ''plavom blue jeans-u''  i raspravu da li on stvarno treaba biti plave boje. 

I sada su mnogi izneneđeni jer je u Crnoj Gori nedavno za radnike u trgovini uvedena ''neradna nedjelja''.To je nije urađeno po Božjoj zapovijesti nego po ''zapovijesti'' Vlade. Trgovačke gazde, iako većina njih sebe smatraju vjernicima, nijesu radnicima davali dan odmora kako je to Bog zapovijedio. Manje bi zarađivali, a manju zaradu smatraju gubitkom. Očigledno im je zarada važnija od Boga i ljudi koji za njih rade.

U neformalnoj javnoj raspravi o ''neradnoj nedjelji'' gotovo niko nije pomenuo četrvtu zapovijest. Nijesu se oglasila ni sveštena lica nijedne konfesije, iako istih deset Božjih zapovijesti važe u hrišćanstvu i islamu. Oni su morali zatražiti poštovanje ove Božje zapovijesti, makar od svojih vjernika. Međutim, vjerske institucije su opstajale milenijumima zahvaljujući sposobnosti prilagođavanja društvenim prilikama. Kroz to vrijeme su naučili kad i kome mogu zatražiti poštovanje Božjih zapovijesti. Zato se treba zapitati u kakvom vremenu živimo?

Ni u sindikatima se niko nije sjetio ili nije htio da se pozove na četvrtu Božju zapovijest i Sveto pismo, kao važan argument kada je pisan Zakon o radu. Oni su pristali da vikend nazovu ''slobodnim danom kojije po pravilu u nedjelju'', a nije rečeno po kojem pravilu. Nijesu se izborili ni da se rad vikendom plaća više, kao što je to u većini EU država. Tako je Zakonom o radu dopušteno poslodavcima da kao Bogovi određuju koji je to sedmi dan kad se treba odmarati.

Svugdje je nedjelja neradni dan po Svetom pismu. Jedino je u Crnoj Gori nedelja nije neradni dan po zakonu. Očigledno smo pogrešno shvatili onu narodnu izreku ''Nije zakon Sveto pismo''. Pobrkali smo redosljed riječi i pojmove, pa jedino ovdje nije Sveto pismo zakon. I umjesto da govorimo o radnoj nedjelji, čudimo se kako nedjelja može biti neradna. Možda to nije slučajno, jer priča o radnoj nedjelji podrazumjeva priču o plaćanju rada tim svetim danom.

Ali nije četvrta Božja zapovijest jedina koja je zaboravljena. Prve tri o poštovanju Boga su izgubljene u periodu socijalizma, šesta (ne ubij) se uvijek zaboravlja u ratovima, a u periodu prelaska na novi društveni sistem zaboravljene su i posljednje tri: ne poželi ništa što je tuđe, ne kradi, ne svjedoči lažno.

Od deset zapovijesti samo prve tri definišu odnos čovjeka prema Bogu, dok ostalih sedam propisuju način ponašanja pojedinca u porodici i društvu.

Tih sedam jednostavnih i za normalnog čovjeka logičnih pravila su duže od par milenijuma predstavljali aksiome civilizovanog ponašanja. Zbog toga su ta pravila bila implementirana u zakone u svim društvenim sistemima. Bila su implementirana i u socijalističkom ateističkom sistemu, iako se nijesu pozivali na autore (Boga i Mojsija). U Crnoj Gori su ova pravila bila još davno utemeljena kroz običajne moralne norme koje su nazivali čojstvo.

Kroz istoriju se pokazalo da društvena svijest ne napreduje kontinualno, već osciluje spuštajući se povremeno na nizak nivo. Moralne i etičke vrijednosti se brzo i lako gube, a njihov povratak u društvenu svijest je spor i težak.

Izgleda da smo na tom niskom nivou kada ponovo moramo učiti i na silu uvoditi Božje zapovijesti kao temelj društveno odgovornog ponašanja.

Prve tri zapovijesti većina je već naučila i vratila se religiji. Izgleda da malo teže ide sa ostalih sedam. Vjerske institucije danas nemaju toliku prosvjetiteljsku moć, pa je za uvođenje ostalih sedam zapovijesti potrebna pomoć države.

Budući da su to osnovne norme civilizovanog ponašanja, koje su neophodne za napredak i red udržavi, država se mora uključiti u njihovo opšte prihvatanje. Jer, oni koji ne poštuju Božje zapovijesti - sigurno neće poštovati ni zakone koje pišu ljudi.