Ivo Lola nije sam

Piše: Milenko Jergović

Šesti travanj 1941. bio je nedjelja. Šesti travanj 1992. bio je ponedjeljak. U tu pedeset i jednu godinu koja je prošla od nedjelje do ponedjeljka stalo je uglavnom sve što se danas još može znati o ovim narodima, njihovom bratstvu, njihovim klanjima i omrazama. U to vrijeme stane i najveći dio njihove pouzdane povijesti, sve ono drugo uglavnom su mitovi i legende, slavni kraljevi, kneževi i carevi, sultani i sultanski namjesnici, junaci narodnih pjesama, a iza njih, u tom predelektričnom mraku, sve neka srčana, ali bezlična čeljad, koja je postajala netko i nešto tek nakon što bi promijenila vjeru i progovorila jezikom velikih gospodara. U tih pola stoljeća između nedjelje i ponedjeljka staju sva politička uređenja predmodernog i modernog doba, robovlasništvo i feudalizam, pa onda komunizam, socijalizam i prve slutnje radnog divljeg kapitalizma, nakon čega slijedi kraj. Onda i svi poznati karakterni tipovi našega svijeta, koji uza sve moguće i mondene svjetonazore šire europske i euroazijske epohe, derivirane, uglavnom, kroz njihove bitno sužene svijesti, tvore to neslavno jugoslavensko čovječanstvo, koje je poživjelo od nedjelje do ponedjeljka i kojeg, kako kažu, nikad nije trebalo ni biti.

Za nedjelju, 6. travnja 1941. dogovorena je bila večera u domu doktora Ivana Ribara, političara i advokata beogradskog, i njegove supruge Tonice, rođene Šimat, na koju je trebao stići ugledni beogradski apotekar Svetolik Trajković sa ženom Milenom. Premda su i jedni i drugi bili suvremenih pogleda, povod večeri bio je krajnje formalan, skoro starinski. Njihova djeca, Ivo i Sloboda, već dugo ljubavni par, a zatim i zaručnici, naumili su se vjenčati, pa će se za večerom ugovarati svadba. A ustvari neće se ništa ugovarati, nego će biti poštovana forma, jer je ionako na djeci da sama odluče o svom životu. Forma ne ograničava ljude koji njome vladaju. Ona im pruža mogućnost da se na čas zaustave i promisle, da nedjelju navečer provedu na večeri i upoznavanju. Gospoda znaju uživati.

Večere, međutim, nije bilo. Ni tada, ni ikad više. Sljedeći put kada se u Beogradu steknu uvjeti za nedjeljnu večeru, mladenaca neće biti živih.

Ivan Ribar, Hrvat, rodom iz Vukmanića kod Karlovca, praški i bečki student prava, doktor zagrebačkog sveučilišta, odrana se bavio politikom, kao odlučan protivnik madžaronske i austrofilske politike, a time i frankovačke struke u Hrvatskoj stranci prava. Kao predstavnik Hrvatsko-srpske koalicije 1913. izabran je u Hrvatski sabor, ali premda zastupnik u parlamentu, za rata je uzet za taoca, a zatim poslan na frontu, u Rusiju. Tamo potpisuje proglas za ujedinjenje južnih Slavena, i 1918. postaje član Glavnog odbora Narodnog vijeća buduće države, a 1919. i predsjednik Privremenog narodnog predstavništva države Srba, Hrvata i Slovenaca. U Beogradu je, godinu kasnije, predsjednik Ustavotvorne skupštine. Demokrat, republikanac koji pristaje na monarhiju, zdušno je za kompromise i dogovor s Hrvatskom seljačkom strankom i Stjepanom Radićem. Zastupnik je u više kraljevinskih parlamentarnih saziva, a sudbina je, Bog ili slučaj, htjela da se zatekne u fotelji predsjedavajućeg onoga dana kada je Puniša Račić ubijao Radića i drugove. Potom odbija kondicije kraljeve diktature, traži od Demokratske stranke da ne sudjeluje u političkom životu, i polako odlazi u onu vrstu opozicije iz koje nema povratka. Sudjeluje u osnivanju Narodnog fronta slobode i radu Udružene opozicije, a na sudovima se kao odvjetnik pojavljuje u procesima protiv komunista. Branio je Mošu Pijadu, Mladena Ivekovića, Todora Vujasinovića, Karla Mrazovića. Sinovi su mu bili komunisti, ali on je ostao građanski političar u zemlji u kojoj jedva da je i bilo građanstva, Hrvat u Beogradu i u visokoj beogradskoj politici, do kraja vjeran idealima parlamentarizma. Do kraja, ili do 6. travnja 1941? Teško je to reći.

Nitko, nijedan Hrvat i Jugoslaven od javnoga ugleda nije tako skupo platio svoje ideale. Sinove je izgubio jednog za drugim, u partizanima, na način koji je postao anegdotalan, jer se nikoga više nije ticao. Da se koga ticao, ne bi to bila anegdota, nego bi to bio mit. Žanrove ne bira čovjek sam, nego ih izabire sudbina. Majku Ive i Jurice Ribara, Ivanovu ženu Tonicu, 1944. hvataju Nijemci te je nakon mučenja strijeljaju. Nije im rekla svoje ime. Da jest, možda bi bila zamijenjena za zarobljene njemačke vojnike, jer je doktor Ribar tog trenutka bio predsjednik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, još jednog parlamenta u nastajanju. Poslije rata bio je predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Umro je 2. februara 1968. u Zagrebu. Tijelo mu je, prema osobnoj želji, preneseno u Beograd na kremaciju, da bi pepeo bio sahranjen na mirogojskom groblju.

Ali još u subotu predvečer, 5. aprila 1941. Ribari se spremaju za sutrašnju večeru, i premda savršeno dobro znaju da je Jugoslavija na ivici rata, i da Hitler samo što nije napao, žive svoje građanske ceremonijale. Čuju se porculanske zdjele i tanjuri, zvone srebrene žlice i vilice. I sve je zapravo onako kako će i nama biti 4. i 5. aprila 1992. U trgovini koja se nalazila u Titovoj, odmah prije slastičarne Oloman, u petak 4. aprila kupio sam novu pidžamu. Prvi ću je put oblačiti godinama kasnije, u Zagrebu, premda nakon 5. aprila 1992. nikad više neću spavati u pidžamama.

U svibnju 1941. Ivo Lola ilegalno putuje u Zagreb, na savjetovanje KPJ na kojem je donijeta odluka o pripremama za ustanak. Sekretar je SKOJ-a i jedan od šestorice članova Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, koji će 4. srpnja 1941. iz Beograda narodima Jugoslavije uputiti poziv na ustanak. U srpnju i kolovozu još uvijek je u Beogradu, sudjeluje u ilegalnim akcijama - koje ćemo valjda uvijek zamišljati kao prizore iz televizijske serije “Otpisani”, a u rujnu prelazi na slobodni teritorij u Užice.

Prije odlaska iz Beograda oprašta se sa Slobodom. Ta je sentimentalna epizoda opisana u brojnim novinskim feljtonima, romanima iz socijalističkih roto-edicija i vaspitnopopravnim legendama sa časova predvojničke obuke, ali se, naravno, o njoj ništa pouzdano ne zna. Ne zna se ni je li oproštaja uopće i bilo.

Autentično je, međutim, pismo koje je napisao u partizanima, s molbom da bude predano Slobodi ako on pogine:

“Najdraža jedina moja!

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.

U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.

U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.

Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.

Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.

Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.

Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.”

Pismo je nakon rata postalo jedan od onih artefakata koji su, skupljeni na jednom mjestu, činili veliku legendu o jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici, s vrijednosnim sustavom i sanovnikom. Pismo Ive Lole Ribara djevojci Slobodi - čije se prezime, u pravilu, nije izgovaralo - postalo je sudbinski i epistolarni model generacija adolescenata, neostvarenih ljubavnika i revolucionara, koji su sanjali o tome da s Ivom Lolom podijele sudbinu - ali tako da ne poginu, ili da ta pogibija ne bude baš zaozbiljno - tako da su u četrdesetak godina koliko je trajala jugoslavenska iluzija napisane tisuće i desetine tisuća ljubavnih pisama inspiriranih ovim temeljnim i najznamenitijim. U tom beskrajnom nizu reprodukcija trošio se original, tako da ga ni danas nije lako čitati bez svijesti o njegovim epigonima.

Jedna rečenica u pismu osobito je lijepa: “U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.”

Sloboda Trajković bila je krhka, tanana djevojka. Htjela je u partizane, tvrdili su svjedoci, pisalo je tako u pismima suvremenika i u dokumentima vremena, ali je Ivo Lola nije želio sa sobom. Pravdao se strahom za nju, da se ne polomi kao figura od porculana. Bit će da je o drugome riječ. Kada je odlazio u šumu, u nepoznato, kada je pod prijetnjom smrti podizao ustanak, ne znajući hoće li sve završiti tako da njega i njegove drugove zatuku kao pse za prvom tarabom i uz mirno pristajanje naroda, izlagao se velikoj opasnosti, ali, više od toga, izlagao se onome krajnjem, samoubilačkom strahu. Ono što su komunisti činili 1941. u Jugoslaviji nije imalo prethodnog uzora, protoslike, presedana, nije to bio onaj moralni, ljudski i slobodarski imperativ, kakvim će se tumačiti u sljedećih pedesetak godina, ili sve do ponedjeljka 6. travnja 1992.

Bio je to postupak ludo hrabrih i fanatičnih ljudi, lijepih očajnika, koji ne samo da su nakanili udariti na najveću i najokrutniju silu vijeka, kojoj se prethodno nitko nije usudio suprotstaviti, u Jugoslaviji kao ni bilo gdje u Europi, nego su, što je još i mnogo, mnogo rizičnije i junačnije, zaigrali na povjerenje naroda, na to da će biti prihvaćeni, voljeni i štićeni, da će ih narod skrivati, da će ih hraniti i da će im se, na kraju svih krajeva, pridružiti u stvaranju takve masovne sile koja će biti u stanju da nadjača Nijemce i sve njemačke saveznike. Prije rata komunisti su bili malobrojna, od kraljevskog režima progonjena, u novinama svakodnevno ozloglašavana ilegalna skupina ljudi, protiv koje su rogoborile plemenske elite svakoga od jugoslavenskih naroda i vjerske institucije svake jugoslavenske vjere. Kralj Aleksandar je, dijelom i iz vlastitih frustracija boljševičkom Rusijom i njezinim istrebljivačkim terorom nad porodicom Romanov, vodio antikomunističku politiku, onakvu kakve, sve do Mussolinija i Hitlera, nije bilo nigdje u Europi, tako da je 1941. postojao već dovršeni stereotip, izgrađivan proteklih dvadesetak godina, o komunistima kao bezosjećajnim neljudima, o tome da će u komunizmu sve biti zajedničko, pa će tako i žene biti zajedničke i svačije, dok će Bog biti zabranjen.

A narod kojega se u sve to dvadeset godina uvjeravalo i uvjerilo bio je nepismen, neprosvijećen, te duboko patrijarhalan i primitivan. Živio je u srednjem vijeku. Komunisti su imali povjerenja u takav narod. Ili nisu imali povjerenja, nego nisu imali drugog izbora i drugog naroda.

Ivo Lola Ribar je založio sebe, ali nije se usuđivalo založiti Slobodu. Za drugog se ne može preuzimati takva odgovornost. Pogotovu ako taj drugi, ustvari ta druga, pripada onome dijelu tebe, tvog svijeta i imaginacije, koji nemaju veze s komunizmom, s ratom i borbom za slobodu, s Hitlerom, Nijemcima, a pomalo ni s realnošću. Jer kad bi ljubav, kad bi privatni život imao veze s realnošću, zar bi i stari Ribar - koji 6. travnja 1941. i nije bilo tako star, tri mjeseca ranije navršio je šezdesetu - zvao na nedjeljnu večeru apotekara Trajkovića i gospođu, da ugovaraju vjenčanje kojeg neće biti?

I kako bi podnio da Sloboda strada u tom ionako ne baš izglednom poduhvatu narodnog ustanka.

Njegov strah bio je, u najvećoj mjeri, strah za sebe i za vlastitu savjest, pa je zato nagovarao Slobodu da se skloni kod tetke u Vrnjačku Banju dok sve ovo ne prođe. Tako će biti i nakon 6. aprila 1992. Ljudi su također sklanjali bližnje, ili su sklanjali sebe, dok sve ovo ne prođe. I tako sklonjeni ostali su zauvijek tamo, da bi u međuvremenu postali drugi ljudi, drugih jezika i kultura. Ali i iza njih je, kao i iza Lolinog plana za Slobodu, stajala neka slična priča o tetki i Vrnjačkoj Banji.

Da bi se zatim, u vrlo zgusnutom ritmu, kao pod tušem paklenih bubnjeva, dovršio niz sudbina.
Prvi nacistički logor smrti bio je Chełmno, sedamdeset kilometara od Lođa, u današnjoj centralnoj Poljskoj. Logor je od prosinca 1941. do ožujka 1943. služio za istrebljenje Židova iz velikoga lođskog geta. U Chełmnu je ubijeno najmanje 153.000 poljskih Židova, te Židova iz Madžarske i Čehoslovačke, kao i manji broj Poljaka antifašista i sovjetskih ratnih zarobljenika. Ovo je mjesto bilo neka vrsta nacističkog pokusnog laboratorija za uspostavu industrije ubijanja unutar “Konačnog rješenja židovskog pitanja” (“Die Endlösung der Judenfrage”). Vrijeme je to prije primjenjivanja dezinsekcijskog sredstva Ciklon B na ljude, kada se ubijalo na primitivan, iz nacističke perspektive nedovoljno efikasan način, ugljičnim monoksidom iz kamionskih auspuha.

Radilo se o velikom zatvorenom kombiju, čija je stražnja kabina bila duga 4 do 5 metara, 2,2 metra široka i 2 metra visoka. Unutarnji zidovi bili su obloženi limom, a na podu je bila drvena rešetka, ispod koje je bila spojena cijev auspuha. U kombi bi uveli ljude, govoreći im da ih voze do kupaonice - ta nacistička opsesija čistoćom svake vrste i metaforom kupaonice! - uključili bi motor i zapečatili vrata. Na putu do šume, gdje su u početku, prije izgradnje krematorija, bile iskopane masovne grobnice, ljudi u kombiju bi pomrli. Sedam je ljudi preživjelo Chełmno. Mordechaï, ili Michał, Podchlebnik i Simon Srebnik svjedočili su na poslijeratnim suđenjima nacističkim zločincima i govorili u onome veličanstvenom i emocionalno nepodnošljivom filmu Claudea Lanzmanna “Shoah”, koji se ne prikazuje na južnoslavenskim televizijama, od Zagreba, preko Sarajeva do Beograda, valjda da se osjetljivija publika ne bi uznemiravala. Podchlebnik je preživio tako što je čudom, kao pripadnik Sonderkommanda, uspio pobjeći u šumu, a Srebnik tako što je 1945, prilikom likvidacije drugog logora u Chełmnu, obnovljenog godinu ranije, preživio likvidaciju metkom u glavu.

Izum iz logora Chełmno, kamioni za gušenje ljudi, u Beograd je dopremljen u veljači 1942. Bio je to kamion Saurer, tvornički prerađeni model 6GGF-L, sa zatvorenom kabinom u koju je moglo stati 50 do 80 ljudi. Uz njega su stigla i dvojica specijaliziranih vozača, prezimena Goetz i Meyer, a namjena kamiona, koji će u nas biti nazvan rusizmom dušegupka, isključivo će biti likvidacija Židova iz logora Semlin (Staro sajmište). Kamion je vozio ljude od logora, pa kroz Beograd, sve do sela Jajinci, uvijek istim putem koji je bio dug petnaest kilometara. Procedura je bila vrlo precizna: kamion je zastajao na svaki put istom mjestu, na Savamali, u Ulici braće Krsmanović, kod zgrade broj 4-6, kada bi se auspuh okrenuo prema kabini i započinjalo je ubijanje. Kamion je posljednji put Beogradom vozio 10. svibnja, nakon čega u logoru i u Beogradu nije bilo živih Židova. Ili Nijemcima i njihovim suradnicima nije bilo poznato da ih ima. Kamion je željeznicom prevezen nazad u Njemačku, a Goetz i Meyer nestali su iz povijesti, da bi se sljedeći put pojavili u romanu Davida Albaharija “Gec i Majer”.

Sloboda Trajković pogubljena je 9. svibnja. Uhićeni su 14. siječnja u Beogradu, najprije njezini roditelji, brat i sestra, da bi nekoliko dana kasnije u Vrnjačkoj Banji bila uhićena i ona. Apotekar Svetolik Trajković slao je, zajedno sa sinom Miroslavom, studentom farmacije, lijekove partizanima, kćeri su mu se bavile ilegalnim radom, ali je ostalo nejasno kako su razotkriveni. Netko ih je, po svemu sudeći, potkazao. Slobodu su mučili, pokušavajući je navesti da napiše pismo Ivi Loli Ribaru, kojim će ga namamiti u Beograd. Nije to učinila. Zajedno s majkom i sestrom završila je u dušegupki. Poubijan je i ostatak obitelji, pretekla je samo najstarija sestra, koja je živjela odvojeno od njih. Žene iz doma Trajkovića stradale su na način koji je bio namijenjen Židovima.

Godinu i pol zatim, 27. studenog 1943, kada je već izvjestan bio ishod i kraj rata, Ivo Lola Ribar nesretno je stradao na Glamočkom polju, pred polijetanje aviona koji ga je trebao odnijeti u Kairo, jer je bio imenovan za predsjednika prve partizanske vojne misije pri Štabu savezničke vojne komande. Nalet njemačkog bombardera, koji je u nasumičnom djelovanju ubio Lolu, bit će predmet kojekakvih teorija zavjere za zrelih i trulih godina jugoslavenskog socijalizma, iza kojih je teorija stajala nemaštovita i luda zamisao po kojoj je Tito bio ljubomoran na Ivu Lolu Ribara i njegovu popularnost, pa je, valjda, naručio Nijemce da ga ubiju. Istina je, međutim, da su dvadeset i sedmogodišnjeg Ribara od drukčije sudbine dijelile minute. Avion je bio spreman za polijetanje, i da su krenuli samo deset minuta ranije, život bi potekao na drugu stranu i razvila bi se biografija o kojoj danas možemo samo pretpostavljati. Pilot i kopilot preživjeli su bombardiranje, stradao je samo Ivo Lola Ribar.

Jugoslavenski socijalistički mit o mladom, lijepom i obrazovanom sekretaru SKOJ-a i o porodici Ribar, čije je ime označavalo ulice mnogih jugoslavenskih gradova, zasnivao se na tragici i na suštinskoj bezgrešnosti svakog od Ribara. Ali ono što je predstavljalo njihovu socijalnu i svjetonazorsku suštinu, bilo je previđeno i prešućeno. Porodica Ribar je, naime, bila najizrazitiji izdanak upravo one klase koju će s lica zemlje i iz povijesti izbrisati jugoslavenski socijalizam. Oni su bili ono hrvatsko građanstvo, koje se formiralo za posljednjih desetljeća Habsburške monarhije i koje je, premda malobrojno i neutjecajno, snažno utjecalo na modernizaciju Hrvatske i na stvaranje pretpostavki jedne moderne europske nacije. Bili su, skoro bezizuzetno, antiklerikalci, liberali snažnih prosvjetiteljskih ambicija, advokati, liječnici, profesori, dobrostojeći ljudi, nasljednici obiteljskih plemstava, i bilo ih je ne samo u Zagrebu, nego širom kontinentalne Hrvatske, po malenim gradovima, po selima uz željezničku prugu, dokle god je dopirao civilizacijski refleks metropola duha. Bili su kosmopoliti, skloniji ideji prosvjećivanja neukih Slavena, nego dogovoru s većim i bogatijim Nijemcima i Madžarima. Priča o njihovom nestajanju u krvavim događajima ili u kulturnim i ideološkim transformacijama, u duhovnom ili materijalnom osiromašenju, u karađorđevićevskom, ustaškom i fašističkom, pa komunističkom progonu i teroru, velika je priča neke buduće hrvatske kulture i književnosti. (Pod uvjetom da takve, buduće, ikad i bude.)

Ona propuštena večera od 6. travnja 1941, kada su se trebale oko svečane trpeze naći dvije prilično brojne građanske porodice, četiri godine kasnije ostaje u sjećanju jedinoga preživjelog aktera. Valja zamisliti sliku gdje za stolom za osam, dvanaest ili šesnaest zvanica sjedi savršeno sam doktor Ivan Ribar i raspoređuje svoje mrtve. Sve je tu od neostvarenih života, žrtvovanih iluzija i poraženih ideala. Osim što su mu ubili ženu, dvojicu sinova, snahu, snahine roditelje, njezinog brata i sestru, doktor Ribar poražen je i od povijesti, koja je silovitom gestom pregazila sve u što je vjerovao i za što se borio. Od njegova liberalizma, slobodarstva, časnog i čestitog ideala parlamentarne demokracije, od njegove nezlobivosti i širine, sasvim nekarakterističnih za Hrvata njegova doba, od toga što ništa baš nije zamjerio Austrijancima, Madžarima, Srbima, od toga što je biti Srbin za njega značilo biti dobar Hrvat, a biti Hrvat značilo je biti dobar Srbin, od toga što je, svjestan vlastite intelektualne i duhovne propasti, nad živim grobovima dvojice svojih sinova stvarao komunističku Jugoslaviju, premda komunist niti je bio, niti se komunizmom moglo nadomjestiti ono što je bio, od toga što je bio principijelan na način kakvoga engleskog lorda koji drugih briga mimo svojih principa niti nema, od njegovih snova i planova nije ostalo ništa, osim te puste trpezarije i tog teškog stola, osim stolica na kojima više ne sjedi nitko.

Večera od 6. travnja 1941. bila je nemoguća zbog viška simbolike. Dvije građanske obitelji, srpska i hrvatska, ugovarale su svadbu, dogovarale život i sudbinu. Priča suprotna Romeu i Juliji, pa zato nije ni ispričana.

I tako dolazimo na ono od čega smo trebali početi. Pjesma “Ivo Lola” objavljena je 14. veljače 1973, kao A strana singla u izdanju Produkcije gramofonskih ploča Radio televizije Beograd. Izvođač Korni grupa, autor glazbe i aranžmana Kornelije Kovač, autor teksta, inspiriranog slavnim Lolinim pismom Slobodi, Dejan Đurković. Na B strani je pjesma “Znam za kime zvono zvoni”, sa gošćom Ditkom Haberl.

Prethodnog se ljeta, u vrijeme Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli, razgovaralo o snimanju filma o Ivi Loli Ribaru. Na tragu te priče Kornelije Kovač odlučio je napraviti pjesmu. I jedno, i drugo, i film i pjesma, nailaze za olovnih jugoslavenskih mjeseci i godina, nakon poraza Hrvatskog proljeća i sloma liberala u Srbiji, u neko gluho i mračno policijsko doba kada se već pomalo zabranjuju nepodobni filmovi, Crni talas je na zalasku, i započinje epoha eskapizma po partijskom diktatu, već opisanog u himni omladinskih radnih akcija. Artefakt tog eskapizma trebao je biti i taj, srećom nikad snimljeni film o Ivi Loli Ribaru, njegovom stradanju, ljubavi i porodici. Srećom, kažem, jer nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se takve priče pričaju. I nikad ga i nigdje neće ni biti.

Kovačeva melodija lijepa je, uznosita i dramatična, a opet je u duhu vremena, psihodelične epohe, Pink Floyd, takozvanog progresivnog rocka, i svega onog što je ovog muzičara i kompozitora tih godina vodilo. Tekst je čudan: nakon što iz prvog lica jednine, što bi onda trebalo značiti - Lolinim glasom, ispjeva njegovo pismo, slijedi refren, koji prelazi u prvo lice množine, i svede se na banalnu parolu: “Ivo Lola nije sam, sa nama, Ivo Lola nije sam, sa nama”, koja kao da se koleba između partijskog proglasa i kristološke, duboko religiozne molitve, obraćanja Kristu na križu, riječima da nije sam, jer smo i mi tu.

Ali, kao što je to znalo biti, Kovačeva je melodija, kroz fascinantni glas Zlatka Pejakovića - koji će ovaj ubuduće koristiti uglavnom u trivijalne svrhe, za ljubavni jauk i mamurni lelek iz nižih estradnih slojeva - stvorila dojam lijepe i ponesene pjesme, jedne od onih u koje staje epoha. Takva pjesma ne bi bila moguća da nije bilo života koji su joj prethodili.