Antigonin vijenac

Za Antenu M piše: Andrej Nikolaidis

Oni koji se u te stvari razumiju kažu kako na svijetu postoji svega nekoliko priča koje se ukrug ponavljaju, sa izmijenjenim likovima i podzapletima.

Što znači da je i priča o trojici ambasadora koji nisu željeli trpjeti očitu nepravdu, pa su osporili pravednost onih koji nejednako sude, već mnogo puta ispisana.

O kakvoj nepravdi je riječ? Mirna Nikčević osuđena je jer je vjernike SPC nazvala „govedima“. Kada je Amfilohije Crnogorce i vjernike CPC nazvao volovima, ne samo da nije osuđen, nego je tužilaštvo njegov govor okarakterisalo kao „poziv na mir, toleranciju i međusobno poštovanje ljudi“. Država Crna Gora uvredom nije smatrala ni kada je Amfilohije Crnogorsku crkvu nazvao „autofekalnom“, niti kada je njene građane-muslimane nazvao „lažnim ljudima“, pa još i „lažne vjere“. Ne mogu goveda biti „govor mržnje“ a „volovi“ – „poziv na mir i toleranciju“. Jasno je zašto je osuđena Mirna Nikčević. Ali nije jasno zašto nije osuđen Amfilohije? Ili ovako: zašto je osuđena Nikčević, ako za isto nije osuđen Amfilohije? Možda zato što se crnogorski sudovi slažu sa starim Rimljanima (i Amfilohijem): što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu?

Priča je, rekosmo, stara. I grčka. Nalazimo je kod Sofokla, u Antigoni.

Ako smo zaboravili školsku lektiru: dva Antigonina brata stradaju na dvije suprotstavljene strane u građanskom ratu. Kreont, vladar Tebe, vlast i zakon, dakle, jednoga brata odluči sahraniti sa počastima, drugoga proglasiti izdajnikom i posmrtno poniziti tako što će njegov leš ostaviti na bojištu, da ga raznose psi i lešinari. Antigona odbija poštovati vladarevu presudu, jer smatra da je ona dužna povinovati se ne Kreontovom, nego božijem zakonu, koji nalaže kako svaki čovjek, pa i njen brat, ima biti sahranjen. Danas, kada su, kako bi Karl Šmit rekao, svi pregnantni pojmovi političke teorije zapravo sekularizovani teološki pojmovi,  umjesto božijem rekli bismo - etičkom zakonu. Kreontova odluka, iako pravno valjana, u suprotnosti je sa univerzalnom humanošću i etikom, još bismo danas rekli. Antigona krišom sahrani brata onako kako dolikuje. Vladar je bijesan. Naređuje smrtnu kaznu za onoga ko je osporio njegov zakon.

Antigona je primjer, kako bi to rekao premijer Marković, „etički nekontrolisanog stava“. Premijer Marković poručio je, povodom čina tri ambasadora, kako „pojedinci moraju služiti sistemu“, a ne djelovati „suprotno onome što je institucionalni sistem i državna politika”. Antigona je odbila služiti sistemu kada je smatrala da je odluka sistema neetična. Tada je učinila upravo suprotno Kreontovoj državnoj politici.

Na kraju Sofoklove drame, Antigona je mrtva, mrtav je i Kreontov sin, što bio je zaljubljen u Antigonu, mrtva je i Kreontova žena – no neće umrijeti prije nego što ga prokune jer im je sina otjerao u smrt. Živ je jedino Kreont. Zato što je činio suprotno etičkom zakonu izgubio je najmilije ljude. Ali i dalje ima ono što mu je, zapravo, najmilije – vlast. Čestitamo.

Druga su, srećom, danas vremena. U Crnoj Gori će se, za razliku od Tebe, stvar rješavati eventualnim razjašnjenjima ili smjenama - u duhu razuma, kako bi se reklo.

No priča je, rekoh, u suštini ista. Ako je ono što država čini nepravedno, jer jedno važi za jedne, drugo za druge, je li etički povinovati se autoritetu države, ili princip “jedno za jedne, drugo za druge” osporiti?

Podsjetiću vas na još jednu crnogorsku verziju Antigone –  vjerniju izvornom tekstu. Kada je admiral Barović pucao u sebe, jer nije želio pucati u braću – to je bio gest onoga ko ni po cijenu života neće slijediti volju države u onome što smatra etički neprihvatljivim. Kreonti iz Beograda i iz Podgorice rekli su svoje: ubij. No Barović je, da se vratimo na retoriku premijera Markovića, odbio da “služi sistemu” i postupio „suprotno onome što je institucionalni sistem i državna politika”. Samoubistvo admirala Barovića primjer je, divno je to formulisao premijer, “etički nekontrolisanog stava”.

Osim toga, kako bi rekao naš premijer, admiral Barović se “plekao u tuđi posao” – njegovo je bilo da puca, a ne da određuje u koga će pucati.

Barović zbog odstupanja od crnogorske državne politike nije bio pozvan na razgovor u Podgoricu – bio je objektivno spriječen.

Da je Barović slijedio našu mudru, zapravo bezgrješnu državnu politiku, danas bi bio ministar odbrane. Ovako je “samo” jedan od velikana crnogorske istorije – zapravo istorije čitavog čovječanstva.

Crnogorska je, pak, državna politika bezgrješna, pa bezgrješna. Bila je ona bezgrješna i kada je vojsku slala na Dubrovnik, kao i onda kada se zbog toga Hrvatskoj ispričavala, a u Konavle, u znak isprike, slala, doslovce, goveda (ili volove?). Bezgrješna je bila i onda kada je dozvolila da SPC nezakonito uknjiži imovinu, a Đukanović bio ktitor hrama za koji je, u bijesu i na stranputici, Ničević napisala da bi ga spalila, kao što je ta politika bila bezgrješna i onda kada je obećala da će poništiti rezultate onoga što je sama omogućila Amfilohiju.

Muka sa etikom je u sljedećem: države jesu moćne, ali nema te države koja ima moć da propiše šta je etično. Jer je etika, kao i humanost, naddržavna. I vrijedi kako za „male, obične“ ljude, tako i za državne službenike i državnike – iako ovi posljdnji u principu misle suprotno. Država i vlast nisu etičke kategorije: upravo suprotno – ne samo da nema bezgrješne vladavine, nego „da“ vlasti, u principu i u pojedinostima, znači „zbogom“ etičkom.

Zato što je tako, uzvišeno etički postupili su oni koji su bacili oružje kada im je rečeno da idu na Dubrovnik i Hercegovinu, ne oni koji su učinili kako su naši kreonti rekli.  

Problem, dakle, nije u ambasadorima koji su se pobunili protiv očite, da je tako nazovemo, dvoaršinske pravde, nego u sistemu koji diseminira diskriminaciju i nepravdu. Naravno, istinski razlog truleži crnogorske „pravde“ nije u ničem etničkom – sistem je truo da bi oni koji su krali bili zaštićeni, as simple as that. Svi pozivi na politički odstrel trojice ambasadora (upakovani u „govor protiv govora mržnje“) od strane političkih partija, NVO sektora i drugih javnih aktera, koji su ćutnjom odobrili Amfilohijev govor mržnje, zapravo su zahtjev – kod nekih motivisan etničkim, kod nekih lukrativnim razlozima - da se sa praksom sistemske diskriminacije i nepravde nastavi.

Nema ni trunke sumnje da će sistem na taj zahtjev pozitivno odgovoriti.

Uzgred, pitanje za našu vlast/državu koju, u njenoj mudrosti i bezgrješnosti valja bespogovorno slijediti: šta bi sa onim bespravnim Amfilohijevim građevinama koje ste obećali ukloniti, šta bi sa Zakonom o vjerskim zajednicama, momci?