Gordana Knežević - ljudsko lice novinarstva

Piše: Biljana Jovićević 

Gordana Knežević, bivša direktorica "Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa" (2008-2016), dobila je nagradu Kanadskog udruženja novinara za slobodu izražavanja (Canadian Journalist for Free Expression/CJFE). Nagradu "The Tara Singh Hayer Memorial Award", kanadsko udruženje novinara dodjeljuje svake godine novinaru, odnosno novinarki, čiji je rad bio važan doprinos u promovisanju načela slobode medija. Gordana Knežević ponovo živi u Kanadi koja je njena usvojena domovina, gdje je više godina radila u "Reutersu", a dobar dio radnog vijeka provela je u sarajevskom "Oslobođenju" gdje je bila zamjenica glavnog urednika u vrijeme opsade Sarajeva. Za rad u tom periodu 1992. i 1993. godine, nagrađena je prestižnim međunarodnim nagradama "Hrabrost u novinarstvu" i "Međunarodni urednik godine" (Courage in Journalism Award /International Women’s Media Foundation, International Editor of the Year/World Press Review). 

Nekoliko godina nakon rata, o tom periodu je 11. aprila 1999. u tekstu za kanadski "Toronto Star" napisala:

“Bila sam Srpkinja opkoljena Srbima. Identifikovala sam se sa svakom osobom u Sarajevu izloženoj srpskom granatiranju. Svjedočila sam bolu bosanskih Muslimana, Hrvata, Jevreja i Srba koji su protjerivani iz svojih domova. Nijesam se nikako mogla identifikovati sa ljudima koji su započeli ubijanja, niti ćutanjem dati počiniocima moralnu podršku za njihova djela”.

Sa više od dvije decenije vremenske distance, primajući prije nekoliko dana nagradu "CJFE", Gordana Knežević je pak zaključila:

“Uzrok raspada Jugoslavije je bio ekstremni etnički nacionalizam i najgora vrsta mržnje. Nije bilo jasno tada, ali danas jeste, da rat u Bosni nije stigao iz plemenskih sukoba daleke prošlosti. Stigao je iz budućnosti!” 

Imala sam privilegiju da mi Gordana Knežević bude direktorica i glavna urednica u "Radiju Slobodna Evropa", i zadovoljstvo da mogu reći da mi je prijateljica. Kao i od njenog prethodnika na mjestu direktora "Balkanskog servisa RSE", Omera Karabega, svako ko je želio, od Gordane je imao šta da nauči o profesiji, standardima i etici u novinarstvu. Često i rado prenosila je dugogodišnje iskustvo, testirano u najtežim okolnostima. Kolege iz ostalih 25 servisa "RSE", nakon tokvog iskustva sa njom, znali bi reći: “Blago vama, imate najbolju direktoricu servisa - ona je stvarno novinar”.

Uvjerena sam da Gordana smatra svojom životnom dužnošću da svjedoči o raspadu Jugoslavije i agresiji na BiH, uvijek i u svim okolnostima. Kada je na proljeće 2010., bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, profesor Ejup Ganić uhapšen u Britaniji po potjernici Srbije za ratne zločine, britanski parlament organizovao je saslušanje, jer se otvoreno sumnjalo da su potjernice politički motivisane. Među nekoliko pozvanih da svjedoče o dešavanjima iz ratnog perioda, početku opsade i slučaju poznatom kao “Dobrovoljačka”  u maju 1992., bila je i Gordana Knežević. Bez dvoumljenja je prihvatila poziv. Dok se pripremala, zaronivši u stare bilješke, da bi još jednom provjerila svaku činjenicu, ja, znajući da već dugo ne govori sa profesorom Ganićem, nijesam odoljela da ne primjetim: “Zanimljivo je da idete da svjedočite u odbranu Ganića”- sa čuđenjem me pogledala i odgovorila: “Branim princip i činjenicu da je na BiH izvršena agresija”.

Nije me, naravno, sljedeći put iznenadila njena reakcija, kada je, po istovjetnoj potjernici Srbije za ratne zločine, takođe za "Dobrovoljačku", godinu kasnije, u Beču uhapšen bivši general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, Srbin po nacionalnosti i Bosanac po srcu, kao i Gordana. General Divjak je 90- tih takođe izabrao da brani ljudske vrijednosti i za taj čin, među ostalim, nagrađen francuskom "Legijom časti", i sto je još važnije, neizmjernom ljubavlju Sarajlija koji ga jednostavno zovu čika Jovo.

Ali, i general Divjak je, u jednom od brojnih pokušaja relativizacije događaja i činjenica 90-tih, te izjednačavanja krivice “svih strana u sukobu” boravio nekoliko dana u zatvoru u Beču, a potom četiri mjeseca u Austriji čekao na okončanje postupka, koji je završio odbijanjem zahtjeva za ekstradiciju Srbiji, bas kao i u slučaju profesora Ganića u Britaniji. Ovoga puta, mnogo više od klasičnog novinarskog praćenja tog slučaja, ostalo je sjećanje  na to da smo vikendom iz Praga, u Gordaninoj organizaciji, naravno, znali “trknuti” do Beča, da vidimo tada sedamdesetogodišnjeg čika Jovu. Nepokolebljivog duha, on nam je, tada, kao umirujući dokaz mentalnog i fizičkog stanja, demonstrirao “stoj na glavi sedamdesetogodišnjaka”. To nijesu bile novinarske posjete, vec obična ljudska podrška i razumijevanje.

Upravo ta ljudska komponenta, uz novinarske i uredničke kvalitete, razlog je poštovanja kojeg uživa tokom dugogodišnje uspješne karijere. Legendarna fotografkinja Eni Libovic (Anne Leibovitz) zajedno sa svojom partnericom, književnicom i filozofkinjom Suzan Sontag (Susan) boravila je u Sarajevu tokom opsade. Fotografija iz podruma "Oslobođenja", na kojoj se vide poređani poljski kreveti, za kad se od granata nije moglo vratiti kući s posla, i na jednom od njih je Sontag, a na vratima stoji Gordana sa peškirom na glavi, jer je malo prije toga stigla topla voda, luksuz u to vrijeme u Sarajevu, našla se u velikoj monografiji Libovic. Uz izbor je išlo i obrazloženje zašto je zamjenica urednika "Oslobođenja", koje je izrazilo svakog dana uprkos granatiranju i četverogodišnjoj opsadi, na radnom mjestu sa peškirom na glavi.

Ista fotografija našla se na velikom platnu na izložbi Eni Libovic u njujorškoj "MoMa"-i. Tek nedavno sam, sasvim slučajno saznala da Gordana posjeduje dragocjeni poklon, koji joj je u znak poštovanja, Susan Sontag ostavila oporukom. Kada je holivudska zvijezda glumica, rediteljka, oskarovka i ambasadorica UNHCR za izbjeglice, Anđelina Džoli (Angelina Jolie) snimila film o ratu u BiH,  “U zemlji krvi i meda”, koji joj je donio “Srce Sarajeva”, za razliku od drugih novinara koji su tražili intervju sa slavnom divom, Gordana Knežević je od njenog agenta dobila poziv i za premijeru i za intervju.

Lično sam se više puta pozivala na nju u komunikaciji sa stranim stručnjacima ili političarima, poznavaocima Balkana, i uvijek bi mi stopostotno dali intervju ili reakciju odmah, čak i kada im nije odgovaralo, uz obrazloženje- “ne mogu vas odbiti zbog Gordane”.

Iako godinama odnosno decenijama urednik, još od povratka iz Egipta, uoči rata, gdje je bila izvještač "Oslobođenja" za Bliski istok, nikada nije prestala da radi osnovni novinarski posao, pisanje, intervjue, obrađivanje i istraživanje tema, poput velikog istraživačkog projekta o Diani Budisavljević, koja je spasila vise od 10 hiljada srpske djece iz logora NDH, a o kojoj je upravo snimljen hrvatski dugometražni film, “Dnevnik Diane Budisavljević”. Njen posljednji projekat je dokumentarac urađen u Sarajevu, u kojem se zajedno sa irskim pukovnikom Kolmom Dojlom (Colm Doyle), šefom Mirovne misije EU u Sarajevu 1992., više od dvadeset pet godina nakon rata, vratila u glavni grad Bosne i Hercegovine i u nekadašnjoj "Dobrovoljačkoj", danas "ulici Hamdije Kresevljakovica", rekonstruisala događaje koji su vodili ka četvorogodisnjoj opsadi Sarajeva (1425 dana)i prvom sukobu na evropskom tlu 40 nakon II Svjetskog rata. 

Odmah po povratku u Prag sa snimljenim materijalom prošle godine, otkrila je da je po drugi put ima rak. Nije, međutim, otišla na još jednu operaciju, prije nego što je uradila kompletan scenarij i ostavila ga kolegama na montiranje. 

Tačno godinu kasnije i još jedne uspješne životne bitke, po povratku u Toronto, Kanadsko udruženje novinara za slobodu izražavanja još jednom je nagradom prepoznalo važnost njenog rada.