Može li država biti vlasnik crkava i manastira? Crkveno pravo i običaji Crkve daju odgovor – može

Piše: Vladimir Jovanović

Crna Gora, prvi put nakon 1918, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnome položaju vjerskih zajednica samostalno normira temeljno ustavno i ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti, ali i status imovine vjerskih zajednica. Još važeći Zakon o pravnome položaju vjerskih zajednica, iz 1977. godine, jednoobrazno je napisan, iz Beograda distribuiran i usvojen za sve republike ondašnje komunističke Jugoslavije.

Iz Srpske pravoslavne crkve (SPC) su prijedlog novoga zakona ocijenili „anticrkvenim”. U moru konfabulacija, falsifikata, optužbi, diskvalifikacija i „kletvi”, nije naveden niti jedan provjerljiv podatak koji bi osporio činjenicu da su crkvene nepokretnosti do 1918. vlasništvo države Crne Gore, predate na upravu autokefalnoj Mitropoliji crnogorskoj – Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, tj. njezinim eparhijama Cetinjskoj, Zahumsko-raškoj i Pećkoj i pripadajućim konsistorijama.

Za Istočno-pravoslavnu crkvu jedini mjerodavni kriterijumi za utvrđivanje da li je ili nije prijedlog zakona anticrkveni mogu se naći u korpusu normi crkvenoga prava i običajnoga crkvenoga prava. Bilo koju normu crkvenoga prava, ili običajnoga crkvenoga prava Crne Gore, koja bi negirala pravo države da bude vlasnik crkvenih nepokretnosti – SPC nije navela.

CRKVENO PRAVO: Uloga države, vladara i vlasti temelji se na učenju Svetoga pisma da će „carevi biti hranitelji Crkve“ (Is. 49, 23).

Bez obzira na to što mi u svojim nesavršenostima svjedočimo i o nesavršenostima vlasti – svaka vlast je od Boga. Jer, „neka znadu živi, da Višnji vlada carstvom ljudskim, i daje ga kome hoće“ (Dan. 4, 17; 5, 21).

Sveti apostol Pavle je poručio hrišćanima: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene. Tako koji se suproti vlasti suproti se naredbi Božijoj; a koji se suprote primiće grijeh na sebe. Jer knezovi nijesu strah dobrijem djelima nego zlijem. Hoćeš li pak da se ne bojiš vlasti, čini dobro, i imaćeš hvalu od nje“ (Rim. 13, 1-3).

Kanoni (κᾰνών), pravilâ za čije je donošenje nadležna isključivo Crkva, usvojeni su od Svetih Apostola, Svetih Otaca, od priznatih Vaseljenskih i Pomjesnih sabora – i odnose se na pitanja vjere, morala, crkvene discipline, ustrojstva i jerarhijskoga poretka, uprave. Na drugoj strani, zakon (νόμος – nomos) donosi država. Svešteni crkveni zbornik koji uključuje i zakon ili akt u vezi sa pojedinim crkvenim pitanjem koji donosi država naziva se – Nomokanon (u slovenskim jezicima poznat i pod nazivima Кормчїй, Кръмьчии, Кормчая книга, ili Zakonopravilo).

Nomokanon je obavezujući opšti ustav za sve pomjesne crkve, koje svoja osobena crkvena zakonodavstva uređuju u skladu s njim, a uključuje i državne (carske) zakone i propise koji utiču na administrativno-upravnu organizaciju Crkve.

Ali, ni nomokanon, ima ga u više redakcija, uključujući za Istočno-pravoslavnu crkvu opštevažeći Nomokanon XIV glasa, ne sadrži direktan odgovor na pitanje: kome u nekoj konkretnoj autokefalnoj Crkvi i-ili državi po kanonima mora prinadležiti svojinsko pravo na crkvenu imovinu? Tu je izvjesna crkvenopravna praznina.

Ruski bogoslov, protojerej prof. dr Vladislav Cipin, u djelu „Церковное Право”, izričito piše: „Kanoni ne odgovaraju na pitanje ko ima pravo vlasništva nad imovinom koja se koristi u vjerske svrhe u Crkvi”.

„Crkva ne može a da ne pośeduje imovinu”, piše o. Vladislav, „ali pravnu prirodu njezina odnosa prema ovoj svojini određuje spoljno crkveno pravo, a to zavisi od statusa Crkve u državi”, dok „crkvena imovina može biti zaštićena samo državnim zakonom”.

Otuda se statusi crkvene imovine različito normiraju unutar raznih država. Ni u prošlosti, a ni sada, ne postoji jedinstven model za regulisanje svojinskoga statusa crkvene imovine koji bi se morao primjenjivati na svaku pomjesnu crkvu i-ili državu.

RUSIJA I GRČKA: Istočno-pravoslavna crkva je prihvatala i prihvata državne zakone, ukoliko oni nijesu protivni njezinome dogmatskome i kanonskome učenju.

S tim u vezi, nije unikum uređivanje statusa crkvene imovine od strane državne vlasti Crne Gore. Time se ničim ne ugrožava kanonski poredak i prvjenstvo jerarhije u duhovnim i bogoslužbenim poslovima. Naprotiv. Širom Vaseljene, upravo državne vlasti, na različite načine su oduvijek uređivale ili potvrđivale neke imovinsko-svojinske opsege i statuse crkvene imovine.

Na primjer, sada u Rusiji, na temelju važećega Federalnoga zakona o slobodi savjesti i vjerskim zajednicama (№ 125, 1997), status pravnoga lica imaju posebne parohije, manastiri, vjersko-obrazovne ustanove i druge „strukturne jedinice“ pod „kanonskom nadležnošću“ Ruske pravoslavne crkve – tu su, dakle, radi o crkvenoj, jerarhijskoj nadležnosti, a ne o upravljanju imovinom.

Svojstvo pravnoga lica s pravom na pośedovanje i raspolaganje crkvenom imovinom u Rusiji imaju parohije, manastiri, vjersko-obrazovne ustanove i druge „strukturne jedinice“, a ne Ruska crkva kao zasebno juridičko lice.

U Grčkoj je Crkva i sada dio države, a crkvene nekretine i vjerske poslovne aktivnosti se oporezuju. Poreske olakšice u korist svih vjerskih organizacija u Grčkoj, bez izuzetka, ukinute su 23. aprila 2010. (Zakon № 3842).

Pravna lica koja predstavljaju Crkvu u Grčkoj moraju da plate porez na imovinu; porez na zakup po stopi od 20%; dodatni porez na prihod od zgrada i zakupljenoga zemljišta u iznosu od 3%; porez na naslijeđe i donaciju u iznosu od 0,5% njihove vrijednosti; 2,4% od svakoga novčanoga priloga vjernika pravoslavnim crkvama za obavljanje bogoslužbenih ceremonijala; ostali porezi u vezi su sa pravilima o oporezivanju svih ostalih uobičajenih transakcija, etc.

OBIČAJNO CRKVENO PRAVO: Običaj, consuetudo – norma, stvara se dugim ponavljanjem i obaveznost vuče upravo iz toga dugoga ponavljanja. Uz Sveto predanje, Sveto pismo, kanonsko pravo i crkveno zakonodavstvo, neke drevne građanske („carske”) zakone, etc. – običaj može biti sastavni dio crkvenoga prava.

Već prvi Vaseljenski sabori kanonima potvrđuju pomjesnim crkvama posebna prava i običaje, između ostalih: nezavisnost jerarhija jedne od druge crkve i nezavisnost jerarhija u pravima pomjesnoga zakonodavstva.

Istočno-pravoslavna crkva, dakle, poznaje i priznaje – običajno crkveno pravo. Sveti Vasilije Veliki u 87. kanonu propisuje: „Prvo i najglavije što u ovakvim stvarima moramo da pazimo, to je zavedeni kod nas običaj, koji silu zakona ima…”

Što je običajno crkveno pravo u Crnoj Gori u pogledu vlasničkoga statusa nad crkvama i manastirima i pripadajućim dobrima? Gospodari Crne Gore, kao ovdašnji zaštitnici pomjesne Istočno-pravoslavne crkve, a uz saglasnost arhijerejâ i klirikâ naše autokefalne Mitropolje crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, odrediše i uzakoniše običaj u Crnoj Gori: da je crkvena imovina „državno imanje”.

Autokefalnu katedru Mitropolije na Cetinju, uz saglasnost episkopata – mitropolita Visariona i episkopa Vavile i jerarhije, utemeljio je 4. januara 1485. Gospodar Ivan Crnojević. O tome svjedoči osnivačka hrisovulja. Njegov nasljednik, Đurđe Crnojević, predao je 1496. svjetovnu vlast Mitropolitu. Mitropoliti su docniji Gospodari, do 1851. godine, kada je obnovljeno crnogorsko knjaževsto.

Državni poglavar – Knjaz, sazvao je, na crkveni praznik Cvijeti, 24. marta 1868, Crnogorsku narodnu skupštinu (pod tim nazivom). Činili su je „Gospoda Senatori, Gospoda Kapetani, Zastupnici naroda Crnogorskog”, prvojerarh autokefalne Crkve i Duhovno Poglavarstvo. Skupština na Cvijeti će potvrditi običaj još iz epohe Crnojevića i nanovo uzakoniti tradiciju svojinskoga prava države na crkvenu imovinu, te dugoročno odrediti pravâ upravljanja, korišćenja i raspolaganja sakralnim objektima i pripadajućim dobrima našoj autokefalnoj Mitropoliji.

Ta se imovina na upravu predaje instituciji poglavara Crkve – Mitropolitu, a kontrola prihoda i zadnja riječ o taj imovini ostaje ingerencija isključivo državne vlasti. Dakle, naša Crkva je i 1485. i 1868. blagoslovila takvo rješenje. Odluke Cvijetinske skupštine imaju svojstvo opštega pravnoga akta – zakona, koji će se temeljno primjenjivati, bez izuzetka, na sve manastire, a kasnije i parohijske crkve Crne Gore. S aspekta Crkve – takva rješenja su dio crkvenoga običajnoga prava Crne Gore.

Rješenja o statusu crkvene imovine, saglasna odlukama Cvijetinske skupštine, unijeta su u kodifikovani zbornik imovinsko-obligacionoga običajnoga prava Crne Gore – Opšti imovinski zakonik (OIZ, 1888). Pojedinačni manastiri i crkve, a ne Crkva kao cjelina, postaju juridička lica – titulari imovine; ali ni titulari nemaju ključni elemenat svojinskoga prava, jer „nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se prodavati ili inače ustupati bez naročita dopuštenja državne vlasti” (OIZ, čl. 719). Takođe, Ustav pravoslavnih konsistorija (1904) izričito u čl. 118 st. 2 (Glava VIII, „Manastiri i manastirska uprava”) navodi obaveznost nastojateljâ crnogorskih manastira da postupaju „shodno opštim u tome normama izdanim 1868. godine”, etc.

O statusu crkvene imovine, ubiranju, raspodjeli i kontroli prihodâ od crkvene imovine, nakon reforme iz 1868, zapisaće dr Valtazar Bogišić i sljedeće:

„Račune od tih prihoda ne drži Mitropolit, nego državna uprava. Rashodi Mitropolije su: plata Mitropolita i izdržavanja kaluđerâ, zatim opravka manastirâ i mlinâ i nabavka crkvenih potreba (voska, proskura i sl). Manastirskim dobrima upravlja Mitropolit pod kontrolom uprave državnih finansija. Svi crnogorski namastiri daju račun o svojim prihodima državnoj blagajni. Crkva daje državi više nego što od nje prima, jer se od tog viška izdržavaju osnovne škole” (Niko S. Martinović, „Valtazar Bogišić – istorija kodifikacije crnogorskog imovinskog prava”, knj. 1, Cetinje 1958, str. 129).

***
Još par riječi o posljednjim kvazicrkvenim aktivnostima episkopata SPC u Crnoj Gori…

Priznajući božansku ustanovu državne vlasti, Hristova crkva se moli za državu i vladaoca države u kojoj obitava (liturgije. Sv. Vasilija Velikoga i Sv. Jovana Zlatoustoga). Sve ovo je suprotno praksi SPC u Crnoj Gori. Protivno je i viševjekovnoj narodnoj tradiciji Crne Gore i normama crkvenoga prava o zajedničkome djelovanju i vezama Crkve i države.

Episkopat SPC postupa i izgleda ne bez prinude navodi na postupanje svoje sveštenstvo suprotno kanonima Svetih Apostola da klirik „ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova“ (6. i 81. kanon; Mt. 6, 24).

Episkopi SPC su organizovali 21. decembra u Nikšiću „predbožični sabor” ili samonazvani „Svetovasilijevski sabor” – protivno sveštenome crkvenome kalendaru, jer se toga dana slave prepodobni Patapije i Sveti apostoli Sosten, Apolos, Tihik, Epafrodit, Onisifor, Kifa, Kesar, a u jeku je Četrdesetnica, ili Veliki Božićni post, koji, između ostaloga, vjernicima treba da donese duhovno i tjelesno smirenje, kako bi čista srca, duše i tijela mogli dočekali praznik rođenja sina Božijeg. Osim toga, 12. maj je praznik Svetoga Vasilija Ostroškoga Čudotvorca.

Isti episkopat suproti i Svetom Jovanu Zlatoustome, koji je zapovijedio da je „dužnost episkopa pokoravanje državnoj vlasti“ (Chrysost, hom. 21, 1), etc.