Tajming mi nimalo ne ide naruku. Radio veza pada na treće jutro od desete godišnjice nezavisnosti i već je stanje stvari u državi i društvu analizirano iz svakoga ugla: i pravoga i oštroga, pa, da prostite i – iz tupoga!
Preorani su svi bitni podaci, uspjesi i podbačaji…tako da mi je ostalo ili da se bavim mrvicama ili da budem kreativan u izboru tačke gledišta.Odlučio sam da rizikujem i odabrao ovo drugo.
Poučen, doduše, i iskustvom da su povodom velikih tema, velika i neslaganja. Možda, zapravo, o nama najviše govori činjenica, da nam činjenice ništa ne znače. U Norveškoj, tome svjetskome primjeru blagostanja, reda i progresa, bacilli bi oko na podatke o BDP, prosječnoj plati, potrošačkoj korpi, stanju u državnoj kasi… i do posljednjeg Laponca bili saglasni o učinku u prethodnoj deceniji. Ne bi bilo narativnog dijela, nego nekoliko brojeva i …tačka! Crnogorcima se, međutim, za statistiku ‘ladno fućka! Oni, čoče, više vjeruju svojim očima nego režimskim medijima i Monstatu.
I, tako, u kontinuiranom strahu da im neko ne podvali i pomisao kako ima gorih mjesta za život, Crnogorci drže sebe daleko od inverzije stanovišta i strašnoga pitanja: ima li iđe zemlje u kojoj bismo, sa ovoliko rada, a bogami i znanja, živjeli bolje? Strašnoga, zapravo, samo na prvu loptu, a, suštinski, neophodnoga da se učini prvi korak ka izbavljenju iz samoobmane da je s tobom sve u redu, samo te sudija i pravila igre sprječavaju da zablistaš!Toplo bih taj eksperiment na sopstvu preporučio svim nezadovoljnicima ovakvom Crnom Gorom, (“za koju se nijesmo borili”) u trenucima osame i tišine, kad se stisne petlja da se revolucionarno pozerstvo iz kafane ili ispod “nick name”, zamijeni s malo iskrene introspekcije.
Neki ljudi zaista vjeruju kako je intelektualno i etički superiorno biti nervozan i nezadovoljan. Računaju da uz to, kao bonus poene, dobijaju imidž nezavisnih, nepotkupljivih i hrabrih osoba. Muka je što stav, ako nećeš da ga brzo ofiraju kao pozu, traži i minimalnu dozu logike.
Vjerujem da sam dovoljno jasan, ali evo nekoliko slika, da budem još jasniji! Kad dvojica giliptera pretuku maloga Roma, takvi kažu: eto kakva nam je država!? Kad ubiju staricu zbog deset eura – opet: kakva nam je država! E, pa neće biti! Biće da su tek neki među nama siledžije i ubice. I da na taj društveni talog ne otpada ni promil stanovništva. A ovi ostali, ovi normalni, ovi koji ne kinje slabije i ne ubijaju zbog deset eura, šta su oni? Oni su, valjda, Švedska ili Finska, pošto, po narečenom rezonu, Crna Gora su samo ovi sa teškom socijalnom patologijom!
A, vidite, meni sve izgleda potpuno drugačije! Ja, zamislite, smatram da je država uradila svoj posao; otkrila počinioce i stavila ih u zatvor. Meni se čini da je tu, prvjenstveno, zakazala porodica. I, dalje, prije nego put države, prstom bih pokazao na medije, kao vinovnike! Znate, kad objavite da je igra “šota” nastala tako što je Albanka po imenu Šota bacila u vatru šestoro srpske djece, pa, dok su djeca gorjela, ona oko vatre igrala, vi ne širite ljubav, vi ne prevenirate konflikt, vi podstrekavate na zločin!!! Bez obzira na kretenluk objavljenog.
Ako tu ima krivice države, ona je u tome što ne nađe način da kazni čudovište koje to piše i smeće od glasila koje to objavljuje! Jer će takva beslovesnost upaliti iskru u nekom krvoločnom tipu, koji će pomisliti da je pročitao istinu, pa će se osvetiti na nekom albanskom djetetu. Tako vam to, uglavnom, ide!
Kad opet ostanete sami, u tišini, zapitajte se postoji li država na svijetu koja uspješno, u najranijoj fazi, prije nego činodjejstvuju, otkriva siledžije i ubice?!Ili ste vi, ipak, malo prestrogi, gotovo surovi, a svakako nepravedni prema majci vašoj Crnoj Gori ? Ako je današnja Crna Gora propalitet od države, onda, po istom kriteriju, Norveške najbolje da nema! Jer se njoj potkrao Brejvik! Zgrožen sam k’o pojedan nasiljem u našem dvorištu, ali se ono ne može porediti sa učinkom pomenutog! Da ne pominjem kako bi, po istom kriteriju, kukavan bio život u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj ili Americi, zbog tamo nekog Abdeslama&comp!
Nije sve ovo morbidna uvertira za podsjećanje na Kenedijevo geslo: ne pitaj šta država može da uradi za tebe, nego šta ti možeš da uradiš za državu. Tim prije što mislim da, iako nesporno efektno, ono ne postavlja na dobar način odnos države i pojedinca. Pošto, najkraće, država treba da omogući građaninu da uradi nešto dobro za nju. Samo hoću da upozorim na sve rašireniji manir populističkog, ispraznog i kontraproduktivnog, izigravanja strogog suca državi, a da se sami ne pogledamo u ogledalo.
I pošteno odgovorimo na pitanje svih pitanja: a je li sa nama ovakvima naša država uopšte mogla biti mnogo bolja, nego što je?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR