„UZALUD JE BUDIM“

Piše: Darko Šuković

Polemika sa licima koja ne vjeruju Milivoju Katniću, Slavku Stojanoviću, a od sinoć i Aleksandru Vučiću, da je Crna Gora zamalo upoznala terorizam u kući, školski je primjer energetske neefikasnosti. Možda crnjačim, ali imam utisak da su „gubici na mreži“ i do 40%!?

Inače, tih 40% upečatljiva su konstanta u crnogorskom društvu. Toliko je, recimo, egzaktno među nama onih koji s merakom pročitaju u novinama laž! Što je, zapravo, statistički iskaz odsustva potrebe za istinom među crnogorskim pučanstvom.

Tako je to, međutim, samo u bezimenim anketama. U personalizovanim raspravama, od kafane, do tv studija, porok uživanja u laži biva maskiran u vrlinu insistiranja na konačnoj istini. Daj dokaze, Katniću ili ćuti zauvijek! Samo, iz nevjerovatne činjenice da niko ne pominje fucking sud, ispada kako dokaze treba dati medijima, da ih pravne gromade crnogorskog novinarstva ocijene! Čovječe, trebalo je sinoć izdržati „Repliku“...

Ne bih se usudio da seciram tu intenzivnu 40-procentnu manjinu na proste činioce: kolicini je problem intelekt kišne gliste, kolicina se panično plaši istine iz krivično-pravnih razloga, kolicina se grčevito drži laži da bi sačuvala ideološko-političke dogme... I, da li, uopšte, ima smisla razdvajati ih, kad su posljedice iste?

Da nije štete koju nanose mentalnom zdravlju nacije, najbolje bi ih bilo preskočiti, ignorisati, ostaviti da se, svako iz svojih razloga, bukom brane od straha. Problem je što golem komad domaće javnosti još može da proguta spin – nije u redu da Specijalni tužilac uoči izbora hapsi „malog Legiju“, makar i zbog sumnje da sprema krvoproliće, ali je u redu da se predsjednik Komisije za civilnu kontrolu policije ponaša kao advokat plaćenika iz Srbije?!

Po reakcijama na hapšenje Dikićeve grupe i Vučićevu potvrdu da je teroristički scenario mračniji od saopštenog iz crnogorskog Specijalnog tužilaštva, savršeno se prepoznaju zavisnici od izbornih rezultata. Kakav interes treba da imaš, pa da od poslaničkih mandata ne vidiš rat?! Pod uslovom da nemaš gore navedeni „alibi“ (kišne gliste).

Svako poređenje sa Bagzijem, Đinđićem i tadašnjim rekcijama dijela srpske javnosti morbidno je i – neizbježno. Nije ga mogao zaobići ni Aleksandar Vučić. Očigledno zabrinut činjenicom da je „element inostranosti“ zaigrao i pred njegovim vratima!

E, sad, bila bi sjajna zabava anketirati onih 40%:

a) kako se zove veeeelika pravoslavna i slovenska zemlja, koju je srpski premijer od milošte nazvao „element inostranosti“?
b) da li je „element inostranosti“ bio upleten, finansijski i politički, u predizbornu kampanju u Crnoj Gori?
c) da li se „elementu inostranosti“ dopada da Crna Gora postane članica NATO?
d) zašto bi se „element inostranosti“ osjećao nelagodno ako bi, zarad ostvarenja njegovih strateških interesa, neko u Crnoj Gori upotrijebio „flaše“ i „rakiju“?

Imajući u vidu da su za upad u crnogorski parlament bili angažovani isključivo zanatlije, a ne, kako se to obično radi, akademici, kibernetičari i nuklearni fizičari, jedan moj prijatelj primijeti da su lozinke zbog toga lake za pamćenje .

Laki su i odgovori na pitanja u mojoj anketi, ne traže nikakve dokaze za jedini moguć zaključak...

Utoliko gore po zaključak – reći će anketirani!

Uzalud ih budiš, konstatovao bi fatalistički Branko Miljković, intuitivno pogađajući da vlastohleplje i srebroljublje izazivaju atrofiju patriotskih osjećanja i distorziju moralnih načela, pa zato energiju treba trošiti racionalno.