Nije vino pošto priđe bješe

Piše: Marko Špadijer

Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja sekularna država Crna Gora na savremen način uređuje pravni položaj vjerskih zajednica i garantuje slobodu svim vjernicima da praktikuju svoja vjerska ubjeđenja, a sloboda nije uskraćena ni nama ateistima.

Protesti vjernika SPC i reagovanja u Crnoj Gori, Srbiji i svijetu povodom izglasavanja tog zakona imaju politički karakter, a tek se dijelom tiču vjere i sloboda vjeroispovijesti.

Pomama je nastala zbog nagovještaja da može biti ugrožen položaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori kao države u državi, veleposjednika i misionara velikosrpske hegemonističke politike. To već bolno zadire u tekovine srpskog nacionalizma u Crnoj Gori.

RESTAURACIJA VELIKOSRPSTVA

SPC u Crnoj Gori je u posljednjih trideset godina prvo restaurirana pod zaštitom Arkanovih tigrova, a zatim nezakonito, uz blagoslov crnogorskih vlasti, prisvojila sve što su u slavu Boga pravoslavni Crnogorci gradili vjekovima, sazidala i nove crkve, hramove, konake, škole, hotele i turističke objekte i stvorila moćnu infrastrukturu i mehanizme manipulacije.

Srpska pravoslavna imperija postala je važan politički igrač, ustanova koja ne ferma zakone države Crne Gore i otvoreno se protivi njenoj zapadnoj orijentaciji.

Sa više stotina popova, monaha i monahinja SPC je dostigla broj koji nikada pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije ni izbliza imala. Ne znam koliko je ta armija ideologa, teologa i propagandista uspješna u propovijedi vjere i jevanđelja, ali je neumorna u ponavljanju lekcije da je savremena Crna Gora izdala srpstvo i da treba da se vrati tekovinama Podgoričke skupštine.

SPC se nametnula kao politički tutor crnogorskih Srba i jatačka baza za zavjerenike protiv suverene države. Ova crkva ne priznaje državu Crnu Goru i njene zakone, Crnogorce kao naciju, njihovu istoriju, kulturu, jezik. Sa posebnom strašću negira postojanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Obnovljena CPC, kao nekad bogumilska, bogosluži na otvorenom, a SPC je, uz asistenciju vlasti, drži daleko od crnogorskih hramova.

ROBOVANJE I MUČNO OSVJEŠĆENJE

Srpstvo kao ideologija oslobođenja porobljenih Južnih Slovena osvajalo je crnogorski prostor gotovo cio jedan vijek. Prosvjetiteljsko i vjersko srpstvo koje je uznosilo zasluge i herojstvo Crnogoraca uticalo je na njihovo nacionalno osjećanje.

Siromaštvo, slaba pismenost, slavoljublje gospodara i smišljena politika srpske države proizvele su dvojnu nacionalnu svijest Crnogoraca. Početkom 20. vijeka to srpstvo je pokazalo svoje pravo lice asimilatora, srušilo državu i poništilo svaku crnogorsku osobenost.

Tek su antifašističke snage u ratu i jugoslovenskoj socijalističkoj državi izborile crnogorsku nacionalnu, socijalnu i kulturnu emancipaciju.

Latentni srpski nacionalizam je devedesetih godina političko vodstvo Srbije pretvorilo u avanturu razbijanja Jugoslavije sa ciljem stvaranja velike Srbije. Vladajuća elita Crne Gore, instalirana AB revolucijom, pridružila se tom srpskom ratnom projektu do samonegacije.

Crnogorsko nacionalno dostojanstvo se održalo kao temeljna svijest i pored progona od zvanične politike koja je bila u savezu sa SPC.

Crna Gora je prošla mučno razdoblje osvješćenja i put od “srpskog sreza” do suverene države. Kad je napuštena svetosavska ideologija i jeftina parola “dva oka u glavi”, izabran je građanski put obnove crnogorske nacionalne samosvijesti i međunacionalne harmonizacije. To je rezultiralo povratkom državne samostalnosti na referendumu 2006. godine.

KAD U VENE “CVET SRPSTVA”

Ignorisanje pouka svoje prošlosti i mit o veličini ne dozvoljavaju Srbiji da nađe puteve spokojstva i saradnje sa susjedima, pa brigu o svojim sunarodnicimau državama regiona pretvara u tutorstvo i bazu za hegemonističke aspiracije.

Frustrirana zbog gubitka Kosova, ta svijest ne može da se pomiri da se Crna Gora “odcepila”, pa održava nadu daje to privremeno i proizvodi napetost preko SPC i prosrpskih partija u Crnoj Gori. Crnogorci nijesu danas “cvet srpstva”, već Dukljani koji, organizovani u mafijaške klanove, ugrožavaju Srbiju.

Za srpsku imperijalnu svijest nije važno da li će Crna Gora biti vladikat, knjaževina, kraljevina, socijalistička republika ili građanska država, važno je da bude srpska. U tu svrhu koriste sve metode i sve vidove psihološkog, medijskog, vjerskog i političkog pritiska i manipulacije, a SPC u Crnoj Gori je peta kolona velikosrpskog projekta.

Ova crkva brani svetinje od Crnogoraca kao da su talibani koji ruše svoje hramove i spomenike kulture. Taj narod je znao da sačuva manastire Moraču i Pivu, Katedralu Svetog Tripuna, Husein-pašinu džamiju za svoj ponos i kulturnu vertikalu.

Taj, za SPC, nepostojeći narod je izgradio veličanstveni Mauzolej Njegošu na Lovćenu i pokazao da ga zna čuvati od svakog, pa i od SPC.

PREDANI RAD SPC

SPC ističe parole da Crnogorci izlažu Srbe nepravdama i da ih asimiliraju, ne mareći da to protivurječi logici da je Srba u Crnoj Gori sve više, a Crnogoraca u Srbiji drastično sve manje. Međutim, za propagandu nije važna istina, već manipulacija.

SPC u Crnoj Gori je uspjela da svojim, bez sumnje, predanim radom i uz pomoć svoje matične crkve i prosrpskih partija i najviših institucija države Srbije, sakupi impozantan broj pristalica za večernje šetnje ulicama crnogorskih gradova.

Sada to radi molebanima, litijama i javnim izjavama svojih velikodostojnika, što je u granicama demokratskih metoda izražavanja nezadovoljstva, ali zavisno od instrukcije vanjskih sponzora i domaćih saveznika može aktivirati rušilačku energiju destabilizacije.

NOVA REALNOST

Okolnosti su se, ipak, promijenile, pa “vino nije pošto priđe bješe”. Crna Gora nije više “srpska Sparta”, niti poprište “događanja naroda”, a međunarodna zajednica ne gleda na Balkan kao na evropsku zabit da bi dozvolila snagama koje čekaju da se svijetla pogase kako bi nahranili svoje bolesne ambicije. Dok Crna Gora zatvara poglavlja iz agende pristupanja evropskoj civilizaciji, SPC otvara poglavlja Načertanija, odluka Podgoričke skupštine i duh Memoranduma.

Srpska konzervativna misao danas ne egzistira samo u SPC, već na mnogim adresama u Srbiji i Crnoj Gori koje ne prihvataju institucije zapadne demokratije, multikulturu, ljudska i etnička prava, sekularnu državu i poštovanje drugih identiteta. Takav ratoborni nacionalizam ne može pružiti odgovore na dileme ovog vremena.

Danas Crna Gora nije više ona stara, nesigurna, bez svog programa i vizije. Ona je međunarodno priznata država, članica OUN i NATO saveza i na putu za članstvo u EU.

Ona je konsolidovana država sa svojim ustavom, svojim institucijama, pa i represivnim aparatom, svojim ugledom u svijetu, međunacionalnim skladom, na putu da postane pravno uređena država koja znalački koristi svoje prirodne i ljudske resurse za napredak.

Ovdje nije mjesto da nabrajam brojne probleme koje je donijela tranzicija i omogućila ova vlast i koji izazivaju revolt i nezadovoljstvo velikog broja građana, jer se nadam da će proces stasavanja instituta demokratije razriješiti većinu tih anomalija, već da ukazem na potrebu jedinstva građana kojima je Crna Gora jedina domovina. Oni su ti koji treba da sačuvaju mir i odbace mržnju i nasilje kao preduslov srećnijeg zajedničkog života.

Događaji izazvani reakcijom na Zakon o slobodi vjeroispovijesti su već viđeni scenario ispoljavanja agresivnog srpskog nacionalizma. Oni su lakmusov papir srpske političke, vjerske i medijske kulture u Srbiji i Crnoj Gori. Sve poznate beštije su u javni prostor ponovo ubacile reciklirani anticrnogorski propagandni materijal.

IZAZOVI MODERNIH VREMENA

Srbi su toliko inficirani predrasudama o Crnoj Gori i Crnogorcima da će proći dugo vremena da i većina boljih među njima prihvati realnost daje Crna Gora država koja ima svoje istorijsko pamćenje i iskustvo, svoje interese i da su Crnogorci narod koji ima svoju prošlost, kulturu, svoju budućnost i svoj ponos.

Nadao sam se da će velikosrpski ratnički nacionalizam biti pokopan na Haškom sudu i vjerovao da će u Beogradu, kojeg volim, moderna svijest prevladati palanački duh.

Prevario sam se, on se povampirio. Srpski nacionalizam i populizam koji se sada obrušio na Crnu Goru je toliko retrogradan da ponižava srpsku politiku i kulturu.

To je jezik atavizama koji je u prošlosti Balkan pretvarao u Marsovo polje. Vjerujem, ipak, da civilizacijski iskoraci ovoga podneblja, koje je nedavno prošlo pakao, neće dozvoliti da se užasi ponove.

Konačno, Crna Gora u 21. vijeku više nije kulturno, niti ekonomski inferiorna država, niti su joj potrebni tutori. Ona je konstituisana kao građanska zajednica koja zna da štiti svoju teritoriju i svoje interese. Njena je obaveza da brani suverenost i riješi pitanja odnosa države i crkve, rukovodeći se najboljim primjerima evropske demokratije.

Vlast mora da se pokaže sposobna da sprovede zakone i uvjeri građane da su joj namjere časne i pravedne. Treba joj dati vremena da sačuva mir i prijatelje. Onda će postati jasno da je povampirena četnička ideologija bijes manjine koja laje na crnogorski karavan koji se uputio u neki bolji svijet.

(Autor je publicista, glavni urednik Pobjede od 1978. do 1982. i sekretar Matice crnogorske, 1993-2013)