Farba prisajedinjenja

Piše: Prof. dr Milenko A. Perović

Crtani film o Pink Panteru unio je u svijet primijenjene umjetnosti za đecu simbolizaciju blesave, ali simpatične nenormalnosti. Valjalo je imati ciničnog duha da se smisli baš takav glavni lik.

On hladnokrvno i ćutke nosi svoju nenormalnost u rozikastoj boji. Cijela serija filmova o njemu - osim prvoga - slijedila je holivudski kliše priče o junaku koji zapada u najneobičnije situacije i ima antagonistu s kojim se stalno nešto preganja.

Prvi film iz te duge serije svojom sadržinom i značenjskim nagovještajima u pravom smislu i nije bio baš za đecu. Još manje se činio pogodnim da se od njega načini kliše za seriju. Šta je u njemu bilo neobično? Glavni junak - Pink Panter - svemu oko sebe hoće da nametne vlastitu boju pa sumanuto sve oko sebe premazuje u rozikasto.  Njegov nosati i srditi antagonista neumorno vraća u prvobitnu boju sve što je Panter ofarbao.

No vraga, što je veći trud Nosonje da stvarima, kućama, ulicama, travi, nebu etc. vrati boje koje su im pripadale, Panter sve pomamnije premazuje sve što stigne.

Djelovanje srbijanskih političkih i kulturnih „elita“ u potonjim sto pedeset godina podśeća me na „farbarske radove“ Pinka Pantera. Neka „ontološka“ preduboka unutrašnja praznina, neko čudo od frustracije koju nijesu u stanju da dokuče nikakvi priručnici socijalnih i ostalih psihologija i psihijatrija, goni te „elite“ u neumornu nenormalnost „farbarskih radova“ na srbizaciji svega i svačega.

Za razliku od Pink Pantera - koji  bojom „prisvaja“ ono što očigledno nije njegovo, a zna da nije njegovo - srbijanske „elite“ stalnom i žestokom galamom prisvajaju i osvajaju. I još ubjeđuju sve oko sebe da je to što su farbarskim lažima prikučile  oduvijek bilo njihovo i da su im ga u nasljedstvo ostavili Gospod Bog i Nemanjići. Tako su u svoje vrijeme - ponajviše od tuđe građe - skrparili  sve svoje. 

Tako su Srbljem postajali i Vukovi „Srbi svi i svuda“ i  „Hasanaginica“ i crnogorske epske pjesme i vlaške igre i napjevi i turska i mađarska jela i „južno narječje“ i Njegoš i Ljubiša i Marko Miljanov i Andrić i Selimović i Kiš i sve što im se činio podesnim da se uklopi u njihovu „autentičnu kulturu“.

Crna Gora i sve njeno premazivani su decenijama i decenijama tim gustim slojevima srbizacijske „farbe“. Premazivani su toliko uporno da je ona do svoje srži  upila tu asimilatorsku i konkvistadorsku „farbu“. „Ogrezla“ je u njoj tako da više i ne zna šta je bila i šta jeste njezina „osnovna farba“.

Zato se danas pokazuje koliko je lakše đavolisati stvari, nego ih popravljati i koliko je teže predmetima vraćati njihovu prirodnu boju, nego ih mijenjati tuđim bojama.

Crnogorska crkvena, parlamentarna i vanparlamentarna opozicija, evo, koristi svaku priliku da starim asimilatorskim farbama opet zamaže sve ono čemu je u Crnoj Gori na jedvite jade vraćena prirodna boja. Nijesu oni ništa normalniji od Pink Pantera.

Juče su ucjenama proguravali farbu srpskoga jezike u škole. Danas već traže svoju zastavu i ustavnu službenost srpskoga jezika.

Do predveče će tražiti i da se štricne polovina stihova državne himne. Tokom noći će početi da ucjenjuju i da traže mješovitu himnu s malo Bože pravde i malo Oj svijetla... Poslije ponoći tražiće samo Bože pravde.

Śutra bi tražili referendum i prisajedinjenje. Prekśutra bi gledali da zabrane kapu crnogorsku. A onda i svako otresitije nošenje glave crnogorske u Crnoj Gori! Bar se u tome ima dosta povijesnoga iskustva.

 Pobjeda, oktobar 2011.