"Građanske" litije ili politički ultimatum

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

„I kad se moliš Bogu, ne budi kao licemjeri, koji rado po zbornicama i na raskršću po ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi. Zaisto vam kaže da su primili platu svoju.“ (Matej 6, 5)

Da za Crnu Goru ne važe definicije uobičajene u ostatku svijeta pokazuje nam se ovih dana kad se u krugu tzv. građanskih aktivista javila genijalna ideja da su aktuelne litije Srpske pravoslavne crkve izraz svojevrsne građanske pobune koja može biti inicijalna kapisla za sveopštu emancipaciju društva. Možda „građanska litija“ i zvuči kao oksimoron, s obzirom na tradicionalno poimanje litija kao rituala koji okuplja vjernike, ali ta neobična sintagma zapravo demaskira svu silnu farbu bogougodnih, mirnih i čuvarnosvetinjskih motiva za okupljanje pastve. Izrečena ovih dana od onih koji pod građanskim aktivizmom podrazumijevaju političko djelovanje s prividnim ciljem smjene vlasti, a s dugoročnim ciljem urušenja crnogorske nezavisnosti, ta sintagma višeneđeljne proteste u formi litija smješta u njihov realni kontekst, a riječ je o politici.

Trudio se Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije i kolumnista Vijesti, svim silama da taj kontekst prikrije, no u potonjem njegovu nastupu na RTS-u jezik je rekao i više nego što je pamet htjela. U tom po njega neobično šeprtljavom izletu Perović je izjavio: „Mnogi ljudi dolaze na proteste zbog ranijih nezadovoljstava, hoće da pokažu protest prema drugim temama“, dodavši i jasnu poruku: „Neka sjutra povuku van snage zakon i neće biti litija.“ Da stvar do kraja ogoli rekao je i da „tema jeste politička, ali nema stranački prizvuk ili onoga o čemu se govori na stranačkim tribinama vladajuće stranke“, dodavši da je „teško očuvati mir i dostojanstvo na litijama jer je naroda sve više, a ljudi iz crkve nijesu vični da toliko često i u tolikom broju okupljaju narod.“ Neformalni glasnogovornik protesta, dakle, osim što je jasno priznao da skup jeste politički, priznao je i da crkvena struktura koja ga generira preuzima na sebe političku misiju, ne odgovarajući pritom za eventualne incidente. Tim prije što čelnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ispostavljaju ultimatum državi da jedan od najvišega zakonodavnog tijela ove zemlje legalno i legitimno usvojen zakon mora biti povučen. Što će se desiti ako država ne popusti, jasno je saopštio Perovićev nadređeni Amfilohije Radović u Tivtu: „Neka padne ovaj Zakon o bezakonju ili neka padne Vlada koja ga je donijela.“

Kako nema još uvijek naznaka da će Vlada suspendovati svoju ustavnu obavezu da reprezentuje izvršnu vlast, niti da će Parlament odustati od svoje zakonodavne uloge, Amfilohijeva poruka može značiti samo jedno – litije koje organizuju za cilj imaju isključivo političke motive, rušenje vlasti i uspostavljanje nekoga novog društvenog sporazuma u kojem će Srpska pravoslavna crkva odlučivati ne o jevanđelizaciji pastve, nego o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Što se iza brda valja danas u Crnoj Gori mogu se pitati samo lakovjerni.

Među ljudima koji se pridružuju ovih dana političkim protestima u obliku litija ima nesumnjivo znatan broj onih koji zavedeni parolama o odbrani svetinja, niti su čitali sporni zakon, niti im je zbilja jasno što je po srijedi. Skloni da ne dovode u pitanje iskrenost poruka sveštenih lica, bogobojažljivi i još češće sujevjerni, na proteste odlaze s uvjerenjem da im je to vjerska dužnost. Ni po jada da oni kojima vjeruju zaslužuju takvo poštovanje.

Metastaza licemjerja ovih se dana lijepo mogla viđeti u činjenju i izjavama dvojice prelata Srpske pravoslavne crkve. Najprije je Gojko Perović u tipično marovićevskome stilu poručio povodom iscrtavanja trobojki po crnogorskim gradovima da „podržava svaki vid kreativnosti kod mladih, ali samo do one tačke koja ne dovodi do sukoba“, poručivši da ga čudi i iznenađuje upotreba sile od strane policije. Širokome crnogorskom auditoriju poruka „Sve ono što proizvodi nasilje i sukobe neka stane, a što doprinosi ljubavi neka jača“ mogla je zazvučati zaista kao melem na ljutu ranu, no ako se malo pažljivije razmisli što je Perović poručio ispada da za nasilje nijesu odgovorni oni koji bojadišu zastave manjega entiteta države Bosne i Hercegovine po Crnoj Gori i sukobljavaju se s komunalcima i policijom već policija koja sprečava takvo ponašanje. Poruka je, kad se uklone zašećerene licemjerne parole, zapravo bila da kreativna omladina treba da nastavi što je započela, no kad na horizontu uoči policiju nek se dostojanstveno i što brže povuče s lica mjesta!? Ili, jednostavnije rečeno – kršite zakon, ali prikrivajte tragove.

Perovićev kolega iz Rožaja, sveštenik Slobodan Radojević, samo što nije organizovao litiju u tome gradu, kad se ispostavi da je oklevetan objavljivanjem fotografije na kojoj sa smrtno ozbiljnom facom pozira u društvu drvene figure đenerala Draže Mihajlovića. U objašnjenju koje je uputio javnosti Radojević je naveo da to što se slikao s drvenim Dražom ne znači da je četnik te da je fotografija nastala „kao produkt divljenja duborezu kao umjetničkom izrazu“. U duhu pomirenja hajde da povjerujemo da je tankoćutni rožajski paroh odista zaljubljenik u umjetnost, a ne u vođu profašističke vojne strukture iz Drugoga svjetskoga rata, jer se njegova sklonost umjetnosti očituje na bar još jednoj objavljenoj fotografiji na kojoj se u društvu izvjesnih opskurnih likova nalazi tik ispod fotografija gorepomenutog đenerala i njegova prvog koljača Pavla Đurišića. Kako se vidi, osim duboreza Radojević njeguje neugaslu ljubav i prema fotografiji, no bliskiji su mu portreti bradatih kolaboracionista, od, recimo, pejzaža.

Da ljubav prema fotografiji (gle čuda, opet je Đeneral na njoj) njeguje i njegov sabrat Gojko Perović, može se uvjeriti svako ko pogleda njegovu beśedu o božićnome postu koju može pronaći na ovome linku.

Ne velim da je pomiritelj Gojko Perović sam okačio fotografiju profašističkoga đenerala, pa potom ispod nje održao nadahnuti govor o božićnome postu, no da se s vrijednostima koje ta mračna figura naše povijesti reprezentuje Perović ne identifikuje, sigurno se ne bi našao u takvome društvu čak ni kao ljubitelj fotografije.

Uostalom, njegov duhovni mentor Amfilohije Radović mnogo je puta dosad svojim izjavama objasnio ideološki repertoar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori: ksenofobija, mržnja prema svemu Drugom, antiislamizam, anticrnogorstvo, homofobija, istorijski revizionizam i promocija profašističkih snaga iz Drugoga svjetskog rata, iracionalne predstave o nebeskom narodu kao analogon arijevskoj rasi i sl. Ako pośetioci aktuelnih protesta, makar oni iskreno privrženi svojoj zemlji, u njegovoj poruci crnogorskim vlastima da „države dolaze i prolaze“ nijesu kadri da vide kakvu sudbinu ovaj žrec vijeta Crnoj Gori, čiju je državnu obnovu svojevremeno propratio riječima „Ne pravi se pita od g...“, svjesno se identifikuju s opasnim namjerama destrukcije temeljnih pretpostavki građanske i sekularne crnogorske države.

Kako lijepo uoči prof. Milorad Nikčević, cijela ova ujdurma oko političkih protesta maskiranih u litije  vrti se zapravo oko pitanja vrijednosti. Želimo li, dakle, da nam vrijednosti diktiraju duhovni sljedbenici gorepomenutoga đenerala ili će Crna Gora biti sekularna država koja ima svoj ustav i svoje zakone. Kako sada stvari stoje, na tabli je pat pozicija. Vlada poziva Srpsku pravoslavnu crkvu na dijalog, a ovi, s druge strane, ispostavljaju politički ultimatum o povlačenju zakona!?

Za više od mjesec dana, međutim, iz vjerske ustanove koja bi trebalo da slavi ljubav i pravdu nijesmo čuli ni jedan jedini argument u čemu je to nepravedan i skaredan zakon koji zahtijeva da korisnici imovine dostave dokaz o njenome vlasništvu!? „Odbrana svetinja“ tako se ispostavlja kao politički pritisak da se spriječi utvrđivanje zakonitosti sticanja imovine ustanove koja tvrdi da je utemeljena na Hristovim riječima: „Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, đe moljac i rđa kvari, i đe lupeži potkopavaju i kradu; nego sabirajte sebi blago na nebu, đe ni moljac ni rđa ne kvari, i đe lupeži ne potkopavaju i ne kradu. Jer đe je vaše blago, onđe će biti i srce vaše.“ (Matej 6, 19–21)