LITIJSKA BUKA I INSTITUCIONALNI MUK

Za Antenu M piše: dr Adnan Čirgić

Činjenica da je Crna Gora, makar dok litije ne daju rezultate, građanska država daje mi – nadam se – pravo da rečem riječ-dvije o aktuelnome trenutku u kojemu se nalazimo. Da napišem to uprkos tome što će biti tumačeno kao „petljanje turčina u crkovne poslove“. Da je zbilja riječ o crkovnim poslovima, ne bi bilo ni umjesno da se jedan laik, pa još „turčin“, miješa u njih. No riječ je ovđe o nečemu drugome. Na ispitu je Država Crna Gora i njezina vlast na koju se predatorski čeka da poklekne ili napravi pogrešan korak pred građanskim protestima koje predvode oni što su nebrojeno puta oduzimali pravo građanstva onoj većini u Crnoj Gori koja je prije deceniju i po glasala za povratak izgubljenoga državnog dostojanstva.

Nema sumnje da je dobar dio i te većine danas nezadovoljan socijalnim statusom, životnim standardom, brzinom kojom se Crna Gora razvija i sl. Ali nema sumnje da su u zabludi svi koji misle da građanski prosperitet mogu donijeti deklarisani protivnici svih simbola crnogorskoga građanstva i crnogorske državnosti!

Deklarisani protivnici Države Crne Gore, deklarisani protivnici ustavnoga poretka – ako ih zapadne – donijeće ono što se od njih i očekuje: za početak neki novi Ustav, a onda i neku drugu državu. Uostalom, to su i sami nebrojeno puta najavili. No nadam se, i u Boga koji se u Crnoj Gori ovih dana priziva i više i češće no ikad u njezinoj istoriji, i u pamet građana, da će Crna Gora „ostati dovijeka i Strašnoga suda u svojoj volji i slobodi“ ne hajući „ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte“, kako je to izjavio prije skoro puna dva vijeka onaj na kojega se svi pozivaju, a osobito crnogorski prosveštenik koji ga je proglasio i svetim. Nadam se, dakle, da će Crna Gora svoje zakone i dalje donositi u Skupštini, a svoju vlast birati na izborima, a da će na ulicama slaviti – ne samo sportske pobjede.

No ako znamo što bi uradili deklarisani protivnici Države, jednako tako znamo što ne rade naše ustanove i njihovi zapošljeni, a prije svega njihovi predstavnici. Nema broja koliko je puta ponovljeno da je Crna Gora s početka XX vijeka propala i zbog toga što nije imala svojih institucija, prije svega naučnih i kulturnih, te što nije imala naučnih i kulturnih radnika koji su se životom i djelom vezali za Crnu Goru. Današnja Crna Gora ima i ustanove i naučnike i kulturne djelatnike. I za njih izdvaja nemjerljive godišnje novčane svote. I ne znam bi li trebali prsti druge ruke da se prebroje oni koji nijesu zauzeli poziciju „mučalice“ i „ćutologa“ u danima kad je građanima objektivno potrebno objašnjenje od institucija i njihovih predstavnika.

Ćute jer dalji razvoj događaja drže neizvjesnim, a ćutnja je siguran način da svojim foteljama i radnim mjestima obezbijede izvjesnu budućnost. Ćuti predśednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i priprema simpozijum o Crnoj Gori u prošlosti i budućnosti, a za sadašnjost ne prima odgovornost. Ćuti da „mudrom“ ćutnjom produži mandat u za njega izvjesno svijetloj budućnosti. Muče zajedno s njim gotovo svi njegovi akademici. Ćute bivši ministri i rektori, današnji akademici CANU.

Ćuti Istorijski institut Crne Gore. Živ se ne čuje Univerzitet Crne Gore. Ćute brojni aktuelni savjetnici po ministarstvima i drugim državnim i opštinskimustanovamajer se ćutnjom nadaju da bi mogli nastaviti da savjetuju i neke druge ako litije Boga izmole da ovi aktuelni odu. Ćuti većina profesora Pravnoga fakulteta, iako se aktuelni problem predstavlja kao prevashodno pravni. Glasnula se dostina saradnika Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i pokoji profesor što je na tome Fakultetu u redovnome odnosu, a s nekima bismo srećniji bili da se ne glaskaju, kao s onim iz Tivta što mu se legitimnim čini poziv na otkopavanje oružja ali ne i pravo da se glasa po sopstvenoj savjesti, pa makar i pogrešno.

Nema sumnje da će svi ćutolozi obezbijediti sebi mirnu budućnost jer kad se slegne prašina takvima se niko ne bavi. Ćute i nebrojene nevladine organizacije (liše poštenoga istupa Zlatka Vujovića),osnovane s tobožnjim zadatkom da pomognu Crnoj Gori da se razvije u bolje, građansko, evropsko i prosperitetno društvo. Ovaj problem za njih očigledno nema značaj koji pridaju kakvome izgladnjelom i napuštenom konju na Vrelima Ribničkim. Nema ovaj problem za njih ni značaj koji je dat nepriličnom šeganju čempresa u Baru, ali je za čuditi kako ni listopadno ni zimzeleno drveće, koje je prethodnih dana šegano da bi se zapriječili putevi, ne izaziva pažnju tih istih ekološki i proevropski nastrojenih nevladinih organizacija.

Očekivalo se od svih njih da se barem glasnu, osobito od predstavnika naučnih i kulturnih institucija, da znamo da s nama dijele našu nemilu stvarnost i konfuziju koju je izazvalo tumačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Da se glasnu i objasne da se tim Zakonom nijednoj vjerskoj zajednici neće oduzeti ni prava ni zakonito stečene svetinje. Da pojasne Zakon i relaksiraju situaciju. I da potvrde, da obećaju, i da ne slažu, da bi lično i zajedno sa svojim zapošljenima svim raspoloživim sredstvima spriječili da se otme bilo čija svetinja, bila ona „turska“ ili „kaurska“. Valjda bi njihova tvrda riječ i institucionalni autoritet doprinijeli relaksaciji ove situacije. Ukoliko pak njihova ćutnja ne znači čuvanje olako stečenih pozicija već solidarisanje s tumačenjem Zakona od strane onih koji su posvetili popa Macu, onda opet neka ne ćute no neka podnesu zahtjev da se Država Crna Gora upiše u vlasništvo SPC koja veli da ju je stvarala, pa da znamo na čemu smo.

Ovo reagovanje iznuđeno je ličnom i građanskom potrebom da se iznese stav o problemu od kojega se neđeljama trese Crna Gora. Činjenica da potpisnik ovih redova obavlja društveno odgovornu funkciju dodatno obavezujena iznošenje stava. Ovđe nije riječ o potrebi da se iznose istorijske činjenice. Sasvim je očigledno da su one irelevantne za dobar dio stanovništva. Ovđe je riječ o potrebi da se država uredi kako joj dolikuje. Kad bi koja drago vlast u tome poslu krenula da čini što nedolično, poput oduzimanja svetinja onome kome po zakonu pripadaju, onda bi joj se u tome nedoličnome poslu trebalo suprotstaviti svim legitimnim silama, pa i protestima. Ako to misle i ućutani crnogorski naučnici i intelektualci, onda su dužni to narodu da objasne. Ovako ućutani nikome dobra neće donijeti – ni Državi ni Vladi, ma ko u budućnosti tu Vladu sastavljao.