Kako je Karadžić odveo američku profesoricu u lavirint poricanja genocida

The Intercept, jedan od najuticajnijih američkih internet portala objavio je tekst profesorice Edine Bećirević o knjizi Jessice Stern “Moj ratni zločinac”.

Tekst prenosimo u nastavku ..

Piše: Edina Bećirević

Jessica Stern, stručnjakinja za terorizam, upravo je objavila neobičnu knjigu o Radovanu Karadžiću koji je 2016. godine osuđen za genocid nad bosanskim muslimanima.

Njena knjiga “My War Criminal" (Moj ratni zločinac) već je privukla pažnju zato što je Stern odlučila da Karadžiću dozvoli da je liječi bioenergijom dok ga ona lično intervjuira.

Još jedan zbunjujući aspekt odnosi se na njen čudan pristup vođenju intervjua: tvrdi da je ušla u "izmijenjeno stanje" identificirajući se Karadžićem tokom 12 sastanaka u zatvoru s nekadašnjim liderom bosanskih Srba.

Međutim, to čak nisu ni najznačajniji problemi u vezi s ovom uznemirujućom knjigom.

Stern, profesorica na Bostonskom univerzitetu, otvoreno priznaje da je radila kao istraživački tim s Karadžićem da bi razumjela njegove motive.

Dijelove njene knjige u kojima opisuje rat iz 1990-ih u BiH i historijske događaje koji su mu prethodili intenzivno prožima retorika srpskog nacionalizma.

Ja proučavam genocid na Univerzitetu u Sarajevu, a moji istraživački interesi obuhvataju i razne oblike radikalizacije, uključujući vjerski ekstremizam.

Tokom intervjua sa takvim profilima ljudi naučila da oni mogu biti istovremeno i brutalni i zabavni, tako da razumijem da njeno precizno opisivanje Karadžićeve moći da manipulira i uvjerava, šarmira i racionalizira možda nosi izvjesnu vrijednost.

To ima smisla ako se nastoji razumjeti ličnost ratnog zločinca. Međutim, laskavi i naivni opis Karadžića koji nudi Stern odraz je njegovog dubokog uticaja na nju, koji ponekad graniči s hipnotičkom moći. Čini se da je to pomutilo sposobnost J. Stern da jasno vidi svoj put kroz labirint negiranja genocida u koji ju je Karadžić uveo.

Gđa Stern me kontaktirala tokom pisanja knjige, tražeći moje komentare; pročitala sam jedan od prvih nacrta njenog rukopisa. Nažalost, čini se da je zanemarila većinu mojih sugestija i čak pogrešno prikazala neke od mojih radova.

Treba upozoriti čitatelja da način na koji Stern koristi reference u svojoj knjizi predstavlja mnogo više od tek loše akademske prakse.

Jedan od Karadžićevih argumenata, koji Stern u svojoj knjizi podržava, je da su Srbi počinili genocid iz straha da bosanski muslimani planiraju uvesti šerijatsku državu u Bosni. Način na koji se ona poziva na moj rad u kontekstu ove tvrdnje jednostavno nije tačan.

Ona citira moju knjigu “Na Drini genocid” u vezi sa Karadžićevim tvrdnjama da je Alija Izetbegović, ratni predsjednik BiH, “vlastiti narod smatrao potrošnom robom" zato što ga je frustrirala činjenica da je ogromna većina muslimana u zemlji "bila sekularna, ili bar nisu bili fundamentalisti." Ne postoji takva tvrdnja u mojoj knjizi.

Knjiga je posvećena dekonstruiranju srpskog genocida nad muslimanima u BiH i mogla se koristiti kao referenca u raspravi o faktorima koji jesu pokrenuli genocid u Bosni — uglavnom teritorijalnim ambicijama srpskih lidera i njihovom planu da naprave Veliku Srbiju. Zato su srpske elite željele iskorijeniti bosanske muslimane. Međutim, Stern uglavnom ne raspravlja o tim faktorima, i umjesto toga veliki dio svoje knjige posvećuje potvrđivanju ideje da su se Srbi opravdano plašili islama.

U jednom drugom slučaju, Stern podržava srpski nacionalistički narativ tvrdeći da ima "istine u… Karadžićevim tvrdnjama da je Izetbegović uzgajao džihadiste." Moj rad je opet citiran kao izvor za ono što je Stern opisala kao "kontinuirani problem Bosne sa džihadistima."

Svrha izvještaja koji sam napisala za Britanski Savjet o selefizmu i drugim oblicima ekstremizma u BiH bila je da se procijeni koliku prijetnju selefijske grupe predstavljaju u Bosni i Hercegovini.

Toj složenoj temi sam pristupila odgovorno i u kontekstu teorijskog okvira recipročne radikalizacije. Nalazi tog izvještaja upozoravaju da je hiper-fokusiranje na selefizam u BiH "odvuklo pažnju od drugih oblika ekstremizma," a naročito od etničke i vjerske radikalizacije Srba u Republici Srpskoj, srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini. Nalazi mog izvještaja ne potkrjepljuju ciljeve koje Stern ima na umu, pa ona odlučuje da ga pogrešno shvati.

Stern smatra valjanim i tvrdnje da su vojni zapovjednici bosanskih muslimana pucali na vlastiti narod ili pripremali scenarije u kojima će se građani vjerovatno naći na nišanu srpskih snajperista, kako bi privukli međunarodne simpatije.

Ipak, njen prikaz ovih dugo osporavanih tvrdnji u suprotnosti je s onim koji je iznio Tribunal na suđenju Karadžiću, u kojem se zapravo navodi da “većina međunarodnih svjedoka koji su bili prisutni na terenu nikada nije dobila nijedan uvjerljiv dokaz da je strana bosanskih muslimana pucala iz snajpera ili ispaljivala granate na vlastite civile."

Usprkos tome, ona cinično tvrdi da je "medijsko izvještavanje iz opkoljenog Sarajeva bilo korisno za bošnjačke lidere" i iskazuje jasno neprijateljstvo prema međunarodnim akterima koje opisuje kao "moralne poduzetnike" – ovu etiketu koristi čak i za novinare, od kojih su se mnogi izlagali ozbiljnom riziku izvještavajući o ratu u BiH.

Nalazimo se u okruženju obnovljenog negiranja genocida u BiH. Prije nekoliko mjeseci, Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeljena je austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije knjige su u BiH naišle na opsežne kritike zbog angažmana u negiranju genocida.

Ipak, osjećam olakšanje bar zbog jednog aspekta rada Jessice Stern: ona iskreno priznaje da je njen pristup subjektivan. U tom smislu, ne pokušava nikoga obmanuti. Otvoreno je fascinirana Karadžićem zato što je on ratni zločinac, a razumni čitatelji – čak i ako su neinformirani o genocidu u BiH i prvi put se upuštaju u neugodan poduhvat čitanja o njemu – vjerovatno neće pogriješiti i njene stavove smatrati objektivnim.

Dakle, da budemo jasni: Radovan Karadžić je počinio genocid nad bosanskim muslimanima. Služi doživotnuzatvorsku kaznu zbog ovog zločina. U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju jasno se navodi da to nije bilo pitanje samoodbrane.

Osim toga, ovo nije bio Karadžićev lični rat, kao što bi se moglo zaključiti iz narativa Jessice Stern. Politička dešavanja koja su prethodila ratu, iako seizmička, nisu ugrožavala ničiji opstanak, nego samo moć i geostrateške ambicije srpskih elita.

Također, genocid nije bio nešto što je Karadžić prosto “nadgledao” kako kaže Stern, kao da je tek tu i tamo provjeravao šta radi tim nižerangiranih menadžera genocida.

Karadžić je autor upravo onih strateških ciljeva koji su usmjeravali svaki korak u provedbi veoma sistematičnog plana širom zemlje, a tokom provedbe je izdavao direktive kako bi dorađivao i prilagođavao taj plan promjenjivim okolnostima.

Stern – više zaokupljena ličnošću genocidnog zločinca, nego samim načinom provođenja genocida – ponavlja razne neistine koje je iznio Karadžić i drugi negatori genocida. Dok u nekim slučajevima navodi ispravne reference, u drugima to ne čini, a u nekim slučajevima implicira lažnu moralnu jednakost.

Zapravo, Stern bi se mogla pravedno optužiti za konstruiranje rata u BiH kao sukoba "vrlo finih ljudi na obje strane." Isti takav pristup imaju autori poput Handkea koji su neumorno radili na negiranju ili umanjivanju srpskog genocida nad bosanskim muslimanima.