(Ne) ostajte ovdje

Piše: Ahmed Burić 

Taman kad čovjek pomisli da balkansko ludilo više nema gdje probiti dno i sići dublje, ukaže se bušotina koja nas vodi u samo srce tame: ovaj put je to vijest da je Srpska pravoslavna crkva, prošle nedjelje u Mostaru, organizirala, odnosno organizovala skup podrške SPC i pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori. I to u povodu praznika Svetog Save i 96. godišnjice smrti pjesnika Alekse Šantića.

• Ovom molitvenom litijom dajemo i mali doprinos podrške našoj braći u Crnoj Gori i njihovoj pravednoj borbi za osnovna ljudska i vjerska prava. Drago mi je da nam se pridružio veliki broj vjernika i da smo pokazali jedinstvo srpskog naroda, ma gdje bili - poručio je mostarski paroh Radoslav Krulj.

Slika govori više od hiljadu riječi. Osmoro djece, od osam do, negdje, jedanaest godina drže ikone Sv. Save, s njima su tri sveštena lica, a krstonosac je dječak od 14 godina. Ponosno gleda objektiv, a iza njega se bijeli Stari most. Sve što čovjek može osjetiti čitajući tu vijest i gledajući tu sliku – ako nema zluradosti - iskrena je tuga.

Zombie srpskog nacionalizma, kao od prostate obolio bolesnik, posljednjim mlazovima pokušava zamokriti teritorij Crne Gore: to je i zadnji teritorij za koji misli da na njega polaže prirodno pravo, u imaginariju Velike Srbije. Baš kao što na twitteru piše nick Zapad Todorović: „Jel' vi shvatate da kad ispušimo s Crnogorcima, više nema koga da mrzimo!? Zato moramo unapred da započnemo kampanje! Go.na šumadijska! Sremci smrde. Nek' crknu Mačvani!“ Dalje više nije za citirati, jer nije pristojno, ali možete zamisliti o kakvim se psovkama radi. Ironija koju donosi bumerang nacionalizma uvijek je takva da u glavu udara onoga ko ga je bacio, ali nacionalisti o tome ne razmišljaju. Njih zanima da daju „podršku.“

A gdje god je Crkva podržavala Srbe – njih tamo više nema. I ako su oni igdje za žaliti, jesu tamo gdje (im) je bilo najbolje, ali sad ih, upravo zbog bezumne politike koju je vodila Crkva – nema. Nema ih u Šibenskom zaleđu, u božjoj ljepoti u kojoj su stoljećima živjeli, dolina Zrmanje je možda najbliže zemaljskom raju na Balkanu. No, tamo, osim oca Nikodima, Episkopa dalmatinskog i nešto starijeg svijeta po selima – Srba skoro da nikako nema. Nema ih ni u dolini Neretve, gdje je isto bilo najljepše, ali gdje su se 1990. počele premještati kosti, naravno u režiji Crkve, i završilo je kako je završilo. S nekoliko naseljenih kuća u okolini manastira Žitomislići. Od desetak i više hiljada ljudi koliko ih je prije raznošenja kostiju tu živjelo.

Sa Sarajevom, isto znamo kako stvari stoje. Od trećine ukupnog stanovništva, stvar je spala na „Prosvjetu“, i na pojedine kadrove za koje je bolje ne reći šta čovjek o njima misli, jer nije dobro vrijeđati onoga ko je slabiji i u manjini. Elem, tamo gdje je SPC podržao Srbe, njih je sve manje, pa je u Mostaru valjalo dobro razmisliti prije nego su onoj jadnoj djeci uvalili ikone i krst časni. Za cinike – nije. Ako epilog „brige“ SPC-a za braću u Crnoj Gori bude isti kao u Bosni i Hrvatskoj, tamo Srba više neće biti. Pa se više nećemo imati čega ni plašiti. No, s tim se ne treba šaliti: naslovi u „Politici“ imaju istu onu intonaciju s početka devedesetih u kojima su „ustaše“ i „mudžahedini“ – „bacali bojlere“, i „nišanili u decu.“ „Đukanović hapsi i majke opozicionara“, ili „Seća li se iko da je đed Mila Đukanovića bio četnički vojvoda“, opće su prihvaćene stvari u (pro)srpskim medijima.

Ni u drugim, regionalnim medijima, nema baš dobrih tekstova o tome. Izuzimajući Andreja Nikolaidisa, svi nešto uvijaju. Čak i mi koji od početka navijamo za crnogorsku samostalnost. Suština je u tome da Crkva (u ovom slučaju Srpska pravoslavna) i Država (Crna Gora), više ne mogu dijeliti tržište. Kao i u svakoj dobroj gangsterskoj sagi, jedni moraju preuzeti: jer u igri je sve. Trguje se opijatima, previše je mrtvih u obračunima, a država svoje građane predugo drži u kvazikapitalističkom incestuoznom depresivnom raspoloženju. I to će sada morati završiti.

Što se onoga što ovo piše tiče, tu nema dileme. Kakva god civilna snaga kojoj god religijskoj interesnoj grupi uzme dio kolača, valja je podržati. Jer, stvarnu vlast nikad ne može uzeti: ovim dijelom Balkana vladaju kriminalci – nacionalisti, kojima su vjerske zajednice to aminovale. Uz, naravno, da im se da dio tala i da se ne dira „njihovo.“

E, u Crnoj Gori, došao vakat da više ne može tako. Ako, što bi se reklo.

Nakon što je Srpska pravoslavna Crkva Vladiku Grigorija, zbog otvorenog sukoba prvo sa Dodikom, pa onda sa Vučićem, praktično protjerala u Njemačku, kako bi ljudima s očiju makli čovjeka koji je prijetio da postane prava duhovna opozicija, i natjera ljude da progledaju, dešava se isti onaj scenario koji je Srbe s tih prostora i odveo bestraga.

Na stranu još i to što su u svoju hinjsku rabotu uveli i pjesnika, kojem je ovaj tekst trebao biti posvećen. Aleksu Šantića, koji je svoje najljepše stihove posvetio Emini, a u rodoljubivom zanosu pjevao – „Bog je slobodu stvorio za čovjeka.“

E, zato, između ostalog nije trebalo izvoditi djecu, da podržavaju Amfilohija.

Da, jednom, slučajno ne postanu kao on. Zato je bolje da ne ostanu ovdje.