Tri dimenzije Amfilohija Radovića: Freska Tita u paklu

Piše: Andrej Nikolaidis

Da vam, što bi rekao Marko Vešović, opričam nešto o Amfilohiju Radoviću.

Zapravo o nama. Jer mi ne umijemo cijeniti to što smo živjeli u vrijeme kada je Zemljom hodio i Amfilohije.

Ljudski je život komplikovan, a sami ljudi čudni, kao što i Jim Morrison reče. Kao i druga bića, čine ono što je nužno da opstanu, ali imaju i potrebu da za ono što čine traže još neko utemeljenje, osim nužde. Etičko, recimo.

Živjeli smo u Amfilohijevo vrijeme, ne znajući koliko smo zbog toga sretni. Jer Amfilohije je stub, orijentir. Kad god nisi znao šta je ispravno učiniti, trebao si samo pogledati, čuti, razumjeti šta Amfilohije čini i govori – pa učiniti suprotno. I nisi mogao pogriješiti.

Amfilohije, recimo, mrzi Tita i komunizam.

U podgoričkom hramu dao je da se naslika freska koja prikazuje Tita u Paklu.

U tom istom hramu je jedared održao govor u kojem je, između ostalog, komentarisao i odluku podgoričkih vlasti da postave spomenik Titu.

'Bolje spomenik Mussoliniju'

“Bolje bi bilo da dignu spomenik Mussoliniju nego Titu”, rekao je.

Naravno da je Amfilohiju Mussolini bliži od Tita. Imam, međutim, retoričko pitanje - a je li, po njegovom mišljenju, bolje da, umjesto Titu, spomenik dignu Hitleru? Kažem “retoričko”, jer odgovor na to pitanje znamo i vi i ja i Amfilohije.

No, nije po srijedi tek to.

Da bi se razumio korijen te mržnje, valja se prisjetiti da je Amfilohije Hristov pastir koji je napisao kako Hristov nauk nije za žive ljude, nego za “metaistoriju”. Da izbjegnemo “istrgnuto iz konteksta” isprike, citiram čitav pasus, kako je 1996. objavljen u zborniku “Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana – filosofija rata”, u kojem je Srpska pravoslavna crkva ponudila teološko opravdanje genocida u Bosni, čemu je, mada još uvijek u predtihujućoj fazi, prilogom naslovljenim “Da li je ovo bio rat?” doprinos dao i Radovan Karadžić:

“Kako bogoslovski i filosofski opravdati činjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Možda je istorija hrišćanskih naroda manje-više povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom raspeću i blagosiljanju sa raspeća. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom čovjeku, nego metaistoriji, kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska.”

Najdublja nam je čežnja da vas nazovemo bližnjima svojim i da vas volimo kao što volimo sebe; istorijska nam je potreba da okrenemo drugi obraz, pustimo da mrtvi ukopaju mrtve; ali ta se mogućnost u ljudskoj istoriji tek nazire. Stoga ćemo se više-manje vratiti u Stari zavjet: mrzit ćemo vas, pa ćemo vam zato izvaditi oči, otkinuti glave i prilično starozavjetno vas istrijebiti.

'Tito spasio crkvu vatre Pakla'

Amfilohije mrzi Tita zato što je Titova politika bila odveć slična onome što piše u Novom zavjetu. Tito je Hristov nauk iz “metaistorije”, “čežnje” i “istorijske potrebe” preselio ravno u živu istoriju. To je ono što mu Amfilohije ne može oprostiti.

Titova politika bratstva i jedinstva bila je sekularna verzija Hristovog “ljubi bližnjeg svog”. Titovu politiku su, kao i Hristovo učenje, prigrlili siromašni a odbacili bogati. Hrist je učio da će prije deva proći kroz ušicu igle nego bogataš dospjeti u Raj. Zato je Tito, umalo ne rekoh: u svojoj beskonačnoj milosti, bogatima bogatstvo oduzeo i dao im šansu da se Raja dokopaju. Hrist je bogatima poručio: “Vaše zlato i srebro uhvati rđa, njihova će rđa biti svjedočanstvo protiv vas i kao oganj progutati vaša tjelesa”.

Oduzevši im zlato i srebro koje ih je vodilo u propast, Tito je nacionalizacijom bogate i samu bogatu crkvu spasio od vatre Pakla. Tito je uzeo od bogatih i dao siromašnima. Učinio je to slijedeći nauk Svetog Ambrozija, koji je vjerno slijedio Hristov nauk: “Ne daješ dar od svog imanja onome ko je siromašan. Daješ mu ono što je njegovo. Jer, sve nam je dato na zajedničko korištenje, a ti si to uzeo samo za sebe. Svijet je dan svima – ne samo bogatima”.

Šta je Tito uradio, nego od bogatih uzeo ono što su oni prisvojili, pa tu svojinu ponovo učinio zajedničkom? Šta je bila Titova društvena svojina, nego Sveti Ambrozije u praksi? Hrist je rekao: “Blago vama, siromašni: vaše je kraljevstvo Božije”. Nije li Tito slijedio taj nauk? S tim što Tito, za razliku od crkve, pod kraljevstvom Božijim nije podrazumijevao tek onaj, nego i ovaj svijet, pa je siromašnima vlast dao ne sutra, tamo, nego ovdje i sada.

Time je Tito zaslužio mjesto u Paklu na Amfilohijevoj fresci.

'Obespravljenost zaposlenih'

Ali…, niti jedan čovjek, ma šta o tome mislio Marcuse, nije jednodimenzionalan. Živi ljudi nisu strip-junaci: ni superheroji ni negativci. I za Amfilohija važi ono što je Miljenko Jergović ustvrdio za Dražu Mihailovića: “Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju…”-

Dozvolite da vam, nakon prve, iznesem i preostale dvije Amfilohijeve dimenzije.

Amfilohije grdno govori o Titu i komunistima, no nisu mu posve strane komunističke ideje.

Recimo: jeste li znali da je ključni tekst crnogorske ljevice u 21. stoljeću napisao upravo – Amfilohije?

Jednoga je dana on rekao sebi: dosta mi je nepravde koju gledam, dosta mi je toga da bogati postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji, dosta mi je pretvaranja da je Marx bio zlikovac, ne mogu više, reći ću i spasiću dušu.

Onda je Amfilohije sjeo za laptop pa ono što je napisao poslao crnogorskom premijeru Dušku Markoviću, ministru rada i socijalnog staranja Kemalu Purišiću, ministru za ljudska i manjinska prava Mehmedu Zenki, zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore Šućku Bakoviću, kao i Savezu sindikata Crne Gore.

Iz pisma sam, nošen maksimom „što je lijepo, ne trpi šminku“, uklonio dio pravoslavne maskare i pudera, nanesenih na marksističku suštinu tog teksta. U pismu Amfilohije veli:

“U ovim danima kada se cio svijet sjeća prava i dostojanstva radnika, brojnih muškaraca i žena širom svijeta zaposlenih na raznim mjestima... skrećem pažnju na krajnju obespravljenost zaposlenih u Crnoj Gori. Danas se u Crnoj Gori teško dolazi do radnog mjesta i do prilike da, naročito mladi ljudi, budu angažovani na poslovima koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i stečenom obrazovanju. Nažalost, još veći problem u odnosu na ovu činjenicu, predstavlja pitanje elementarnih ljudskih prava onih koji jesu zaposleni, i koji rade u raznim, privatnim i državnim crnogorskim preduzećima.

Zvijezda velikosrpskog nacionalizma

... sa zabrinutošću konstatujem da savremeni crnogorski radnik nema mogućnost da koristi pravo na slobodan dan. Ovoga slobodnog dana nema ni u toku jedne nedjelje, a čak i u periodu koji je duži od sedam dana. Time je radnik lišen onog prava koje je imao i ima kako u prošlom, čak anticrkvenom sistemu, tako i u sadašnjim evropskim demokratskim zemljama.

Međutim, mi danas u Crnoj Gori nemamo problem samo sa nedjeljnim danom, nego i sa periodom odmora radnika (zaposlenih) na nivou godine. Teme poput bolovanja i godišnjih odmora su skoro pa zabranjene u brojnim firmama koje posluju u našoj državi. Gotovo sve crnogorske prodavnice, marketi i ugostiteljski objekti radili su u punom radnom vremenu na Božić, Badnji dan, Vaskrs i Veliki petak! Pa kakvim onda porodicama i kakvoj omladini da se nadamo, ako roditelji i domaćini naših familija nijesu sa djecom bar na te dane? Da bi neko preduzeće radilo na veliki vjerski praznik, bilo je dovoljno da uplati par evra lokalne takse i da tako obespravi desetine ili stotine svojih radnika!

O visini primanja i bijednoj zaradi, koju pod pomenutim uslovima imaju naši radnici suvišno je i pričati! Bojimo se, da je poslije dvije hiljade godina postojanja Crkve Hristove, veliki broj naših vjernika došao u situaciju da se bori sa robovlasničkim tretmanom ljudi, najčešće od onih poslodavaca koji ni sami na svojoj koži nijesu osjetili šta znači mukotrpno zaraditi koru hljeba.”

U zemlji u kojoj vlada ljevičarska stranka, članica Socijalističke internacionale, u koaliciji sa danas jednom, do juče drugom socijaldemokratskom partijom, u zemlji čijem je takozvanom „građanskom sektoru“ Evropska unija u džepove usula stotine miliona eura za, između ostalog, projekte zaštite raznih ugroženih grupa, uključujući tu i ptice, zaštitom najveće ugrožene grupe, siromašnih, bavi se, jer nema ko drugi, najveća zvijezda velikosrpskog nacionalizma.

Zažmirili na tri oka

Naši vladajući antifašisti neprekidno proizvode ekonomske uslove za razvoj fašizma. Vladajuća je “ljevica” zauzeta proizvodnjom društvene nepravde, armiranjem i betoniranjem nove klase gospodara i njihovih potomaka – jer, zapamtite, djeca vaših gospodara biće gospodari vaše djece.

Kad je tako, radnike je, nakon što je zbrinuo Slobu, Radovana, Šešelja i Svetozara Marovića, u zaštitu uzeo Amfilohije.

U junu 2018. godine sam pisao i pitao se, a danas imamo jasan odgovor: “Je li Amfilohijeva aproprijacija lijeve ideologije incident ili najava nove strategije djelovanja organizacije (zapravo mreže organizacija) kojom on komanduje, ubrzo ćemo znati. Svejedno, valja zabilježiti događaj.

Jer, rezultati te aproprijacije znaju biti gadni. U Americi su se, recimo, liberali (koji sebe lažno zovu ljevicom) tokom predsjedničke kampanje bavili transgedner javnim wc-ima, dok se Trump bavio radnicima iz Detroita i Teksasa koji su ostali bez posla. Rezultat toga vam je u Bijeloj kući. U Mađarskoj je nacionalizacije, umjesto da to čini ljevica, naredio Orban. Širom Istočne Evrope antiimigrantski fašizam raste, između ostalog, hranjen i strahom ljudi da će im stranci uzeti radna mjesta.

No, ništa manje gadna nije ni strategija crnogorskih independista i evropejaca koji su, u ime patriotizma, da ne bi ugrozili „obnovljenu crnogorsku nezavisnost“, odlučili da na oba oka, pa i na treće, zažmire na socijalnu kasapnicu kojom upravlja državotvorna partija”.

Gnušanje Republikom Srpskom

Kada branioci Crne Gore budu shvatili da je brutalni turbo-kapitalizam koji su odlučili ne vidjeti, uz velikosrpski nacionalizam najveća prijetnja državi i njenoj nezavisnosti, biće kasno. Ono što je trebalo biti njihovo polje borbe već je zauzeto: na tom polju se, kako sam na “žurnal.info” predvidio prije godinu i po, vijori Amfilohijev barjak.

Zato su danas u Amfilohijevim litijama velikosrpski nacionalisti, bivši vojnici iz ratova za Veliku Srbiju, ali i bijesna sirotinja.

To je, recimo, taj prikriveni marksizam, Amfilohijeva druga dimenzija.

A evo vam i treće dimenzije: Amfilohije, ako je vjerovati njegovim riječima, ne priznaje Republiku Srpsku – dapače, gnuša je se.

Ne tako davno, Amfilohije je, u razgovoru za agenciju Anadolija, rekao kako Srpska pravoslavna crkva nema ništa sa projektom Velike Srbije.

“Ja sam jedan od nosilaca crkvenog mnijenja ovih posljednjih 30 i više godina u ovim zbivanjima. Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio o tome. Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča. Drugo je pitanje brige Crkve o svom narodu. Ona nije mogla da se odrekne brige o narodu ni u Drugom ni u Prvom svjetskom ratu”, rekao je.

Dakle: “Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio” o Velikoj Srbiji, kaže Amfilohije. Pa odmah u sljedećoj rečenici kaže da ipak jeste: “Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo Velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča”. Dakle: nije, odnosno jeste, ali to je potpuno besmisleno.

Potom slijedi pasus u kojem novinar prepričava mitropolitove riječi: “Patrijarh Pavle, kaže Amfilohije, i sam govori da je bio svjedok toga, ne samo što nije govorio o velikoj Srbiji, nego je upravo govorio bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana da to nije njegova država, da tu državu ne priznaje“.

Stvaranje Velike Srbije

To bi moglo biti tačno. Godine 2007. Pavle je rekao: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“.

Moglo bi biti tačno, da nije netačno. Jer isti je Pavle, godine 1991, kada je ideja Velike Srbije još bila živa a njeni kerberi, ti troglavi čuvari Hada, na sve spremni, a ne tek rolna toalet papira u lokvi, kao 2007. kada se miroljubivi partijarh odriče od nje, u pismu Lordu Carringtonu govorio ovako: „Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.

Kako bez po muke možemo pronaći na Wikipediji, “Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji ‘Srbi bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima’, ali da više ne mogu da žive skupa i da ‘delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji’”. U pismu patrijarh otvoreno govori da se velik deo teritorija Hrvatske mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. Ubrzo potom Sveti Arhijerejski Sabor SPC donosi u prvom mesecu 1992. godine odluku da “ne priznaje granice jugoslavenskih republika“.

Samoodbrana srpskih života

Šta bi, molim vas, pripajanje dijelova Hrvatske, a potom, podrazumijeva se, i Bosne, „matici srpskog naroda, Republici Srbiji“, trebalo biti, ako ne stvaranje Velike Srbije?

Da ne bi nešto ostalo nedorečeno, Pavle je, taj, jel’te, čovjek mira, u pismu, objavljenom 1. novembra 1991. na naslovnoj strani Pravoslavlja, rekao i ovo: “Zato ih (Srbe u Hrvatskoj) srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih Krajina”.

Zadržimo se ovdje na Amfilohijevoj tvrdnji da se on slaže sa Pavlom da “bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana“ nije „njegova država, da tu državu ne priznaje”.

Nismo li tako saznali da Amfilohije, za razliku od današnjeg srpskog partijatrha Irineja, koji je na svakom koraku blagosilja i poručuje moćnima da je čuvaju (kao zjenicu oka svog, kao sina jedinca?) - ne priznaje, svojom ne smatra, Republiku Srpsku?

Jer Republika Srpska je, van svake sumnje, zasnovana na zločinu – i to najvećem: genocidu.

Što ti je ta 3D tehnologija…