Titomora kod Ristozbora

Za Antenu M piše: Boban Batrićević, istoričar

Koliko gođ se Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve trudila da u svojoj propagandnoj strategiji raznoraznim akrobacijama masovne litijske marševe miropomaže tobožnjom građanskom farbom, glavnokomandujući te institucije jednim javnim pojavljivanjem uspije da pokvari sve ono što su njegovi posilni mukotrpno radili i ukrivali.

Za razliku od nešto medijski modernijih đaka koji su sposobni da protivzakonito uzurpiranje javnih površina bojenjem trobojki nazovu „umjetničkom kreativnošću patriotski nastrojene omladine“, njihov mentor nema toliku dozu diplomatičnosti pa je u svome potonjem intervjuu za bosanskohercegovački Glas Srpske otvoreno iskazao svu svrhu i prirodu „vaskrsenja naroda“ u Crnoj Gori.

Posebno zanimljiv segment toga intervjua čini mitrpolitova rekonstrukcija crnogorske prošlosti. On je, slično Staljinovom ingenioznom postupku tokom pisanja Istorije SKP(b) na nekoliko šlajfni uspio razriješiti sve dileme moderne istoriografije, nudeći jednu jednostavnu i zaokruženu istorijsku cjelinu. Preciznije, jednu jednovjernu, jednojezičnu i jednokrvnu cjelinu. No kao što sotona bježi od krsta, tako i mitropolit bježi od crvene petokrake i istorijskih činjenica.

Svoj istorijski linijar mitropolit je počeo od Hrista, rekavši da se „ova crkva“ naziva crkvom već dvije hiljade godina, iako je „ova crkva“ u ovom obliku i s ovim imenom nastala ukazom Aleksandra Karađorđevića.

U odgovorima na novinarska pitanja vezana za istoriju Crne Gore mitropolit je njenu genezu začeo XI vijekom, karakterišući Crnu Goru kao maticu „naše državnosti i crkvenosti“.

Na koje je „naše“ mitropolit mislio nijesmo uspjeli da dokučimo, ali je naveo da je upravo ovđe „početkom 11. vijeka“ podignut „prvi srpski hram“. Ili je mitrpolit baš odlučio da se odrekne svog duhovnog mentora Nikolaja Velimirovića i cjelokupne srpske duhovne tradicije koja počinje od Svetoga Save ili je jednostavno pobrkao vjekove, građevine, pa i narode.

U prvoj polovini XI vijeka još nije bilo došlo do crkovnog razdora budući da se velika šizma zbila 1054. godine, pa ne znamo na koji to „srpski hram“ iz prve polovine XI vijeka mitropolit mni? A kao što je poznato, najveći dio XI vijeka većim dijelom današnje teritorije Crne Gore upravljala je dukljanska dinastija Vojislavljević koja je priznavala papinsko poglavarstvo i bila odana katoličanstvu.

Iako srpska istoriografija bez utemeljenja Vojislavljeviće tretira srpskom dinastijom, prvorazredni domaći i relevantni strani izvori upućuju na zaključak da je riječ o dukljanskoj, a ne srpskoj dinastiji. Srbi (Rašani) se jedino pominju kao njihovi neprijatelji „od davnina“, kako zapisa Pop Dukljanin u Kraljevstvu Slovena.

U duhu romana „Majstor i Margarita“ mitropolit je očas prelazio iz vremena Pontija Pilata u doba komunizma i tu otključao rasplet svih modernih problema.

Koliko voli Crnu Goru pokazao je nazivajući je „državicom“ koja je jedina u postjugoslovenskoj stvarnosti podigla spomenik maršalu Josipu Brozu Titu. Ponovio je i svoje već oprobane metafore o Crnoj Gori kao „fildžan državi“ koja je nastala u „Brozovom Jajcu.“ Takve metafore doista i priliče prvosvešteniku „građanskih“ litija „pomirenja i sloge“ i nekome ko se predstavlja nasljednikom trona Petra I Petrovića-Njegoša.

Poznato je da mitropolita odavno boli Jajce i trese Brozomora nekrštene đece krštenih komunista, ali nije se moglo očekivati da će upravo ovih dana, kad se mlađi popovi iz njegova śemeništa iz petnih žila trude voditi dozirani građanski PR, on ponoviti svoje izanđale uvrede na račun države Crne Gore.

Nego doista, ovo „državica“ mnogo ljepše stoji od onoga što bi mitropolit vjerovatno volio viđeti – „Veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke“, kako već stoji u Instrukcijama koje je onaj bradati čiča s naočarima ispod čijeg je portreta mitropolit jednom guslao u Srbiji, poslao Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću decembra 1941. godine.

Baš tu godinu mitropolit je odredio za međaš crnogorskoga „raspravoslavljenja“, godinu kojom je otpočela istorija „bogoubilaštva“ i „bratoubilaštva“. Period Jugoslavije utemeljene na drugome zasijedanju AVNOJ-a koja je trajala taman dok se današnji mitropolit ustoličio u taj čin, kad je Crna Gora kao nikad do tada izgrađivana, kad je povratila svoj subjektivitet i doživjela ogromnu stopu ekonomskog rasta, za mitropolita predstavlja povjesnicu zločina, straha, mržnje i ubistava.

On tvrdi da su komunisti radili isto što rade današnje crnogorske vlasti – nacionalizovali crkovnu imovinu. Kako onda mitropolit objašnjava upravo to što se on za Brozova vakta zamonašio i predao Hristu, odnosno, kako je onda moguće da takva, današnja Crna Gora koja uništava pravoslavlje ima oko 600 sveštenika Srpske pravoslavne crkve?

Zato se moramo zapitati kojom je teorijskom potkom utvrdio i to da je današnji Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je aminovala Venecijanska komisija, povampirenje „lenjinističko-staljinističko-titoističke revolucije“?! Čini se da je ovu zagonetku najbolje ostaviti na razrješenje Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, pošto se već nekoliko posljednjih godina njezino članstvo i vođstvo batrga s teorijskim dilemama o prošlosti i budućnosti Crne Gore, ali nikako da zaviri u aktuelni trenutak.

Nijesmo sigurni koliko se akademika CANU glasnulo ovih dana o gorućem crnogorskom problemu – da li onoliko koliko je prstiju širio Vuk Drašković na mitinzima SPO ili onoliko koliko je prstiju na lijevoj ruci imao „pravi Josip Broz“, za kojeg su teoretičari zavjere utvrdili da je prilikom mašinbravarisanja izgubio mali. Prstima izgubljene ruke zvanična saopštenja CANU o ovome pitanju mogao bi prebrojati i kapetan Kuka.

Kao veliki poznavalac istorijskih prilika u Crnoj Gori u dijahronoj i sinhronoj ravni, mitropolit nije zaobišao da napravi paralelu s vremenom knjaza/kralja Nikole I Petrovića.

Posljednjih godina više puta je govorio da je Nikolina Crna Gora, iskonska, prava Crna Gora i da današnja Crna Gora koja se poziva na njegovo nasljeđe nema nikakvih dodirnih tačaka s njom. Ako je Nikola I Petrović-Njegoš paradigma prave Crne Gore, zašto je mitropolit 2018. godine u kripti Sabornoga hrama u Podgorici organizovao akademiju posvećenu stogodišnjici „ujedinjenja“ Crne Gore i Srbije, kad je u istome tom gradu 1918. godine na nelegalnoj i nelegitmnoj Podgoričkoj skupštini isti taj kralj Nikola svrgnut s prijestola, konfiskovana njegova imovina, a njemu i njegovoj dinastiji zabranjen povratak u domovinu.

Biće da crnogorski raskoli ne počinju 1941. godine, već upravo te kobne 1918. godine, kad je zaista počelo ono što mitropolit naziva dobom straha, zločina, mržnje, bratoubistava i bogoubilaštva koje se ogleda u simboličkome skarednom sahranjivanju crnogorskih svetitelja u Nikšiću, zajedno sa sahranjivanjem crnogorske krune koje su izvršile srpske okupacione trupe.

Novija istorija takođe je zastupljena u mitropolitovim odgovorima. Govorio je i o predśedničkim izborima u Crnoj Gori 1997. godine. Na novinarska pitanja da li je Đukanoviću dao javnu podršku, mitropolit je lakonski odgovorio da je podršku tada dao onome ko nije bio ateista.

Ali je mitropolit zaboravio da pomene da su mnogi vremešni opozicioni političari koji danas podržavaju litije tada organizovali proteste podrške Momiru Bulatoviću na kojima je bio vidno istaknut transparent „Amfilohije, Turčine!“, što je uostalom razularena masa i skandirala. O tome svjedoče tadašnje stranice dnevne novine Pobjeda, koje su osudile uvrede na račun mitropolita.

Govoreći o Milu Đukanoviću, mitropolit je dalje kazao da Đukanović u tome periodu nije bio ateista i da je dolazio kod njega na Cetinje da nalaže badnjak. E sad se zbilja pitamo – kako je mogao jednoj nekrštenoj osobi dozvoliti da nalaže badnjak 1998. godine, a onda istu tu osobu od 2015. svako malo pozivati da se krsti?

Ergo, izliv Titomrzije za Glas Srpske očigledno nije bio dovoljan. Juče je, na dan Sveta Tri jerarha prilikom sasluženja u Budvi, mitropolit ponovo udario na avnojevske tekovine koje predstavljaju stub današnje Crne Gore.

Očigledno je da mitropolit ne može prežaliti bitku na Neretvi i vojni slom četničkoga pokreta, a još očiglednije da on otvoreno promoviše ravnogorsku doktrinu. Izgleda da bi po njegovom shvatanju Čičadražomora bila najbolji penicilin za današnju Brozomoru.

Dobro je zbog toga da se što češće pojavljuje u medijima i ostvari svoje pravo slobode govora. Jer ništa kao njegov nastup ne pokazuje koliko je razlike između riječi Božije i riječi četničke.

„Bjež'te od nas noćne tmine!“