Vešović: U Crnoj Gori dešava se Amfilohijeva balvan-revolucija

Piše: Jasmin Agić

Iako već dugo živi u osami, pjesnik, prevodilac i polemičar, profesor Marko Vešović, ipak nije izgubio istančano čulo za detektiranje društvenih fenomena, a posljednjih mjeseci pažnju je usmjerio prema rodnoj Crnoj Gori.

Otkad je usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti, kaže, svakog dana na portalima čita o zbivanjima u Crnoj Gori ističući da nikako ne može ostati ravnodušan prema svemu što se događa. U sobi punoj dima, gdje nastoji verbalizirati misli o crnogorskim događanjima, prisjeća se teških dana opsade Sarajeva, a kad mu misli odlutaju, pomalo zbunjeno kaže: "Pa mi tek sada shvatamo šta smo preživjeli."

Priča o svojoj pokojnoj supruzi Gordani i kćerci Ivani s mnogo emocija, knjigama koje je napisao, objavljenim i onima koje su još pohranjene u njegovom računaru.

Zbivanja u Crnoj Gori mnoge podsjećaju na početak raspada Jugoslavije. Litije koje SPC organizira po gradovima Crne Gore nalikuju "događanjima naroda" koje je organizirao režim Slobodana Miloševića. Slijedeći tu analogiju, zanima nas Vaše mišljenje: stoji li iza događaja u Crnoj Gori državni vrh Srbije?

Tačnije je kazati: stoji Aleksandar Vučić, koji to mnogo ne skriva. Tamo državnog vrha zapravo i nema, baš kao za Miloševićevog vakta. Svi oko Vučića su njegov puki odjek, Aca je jedini svestručnjak. Razlika među njima je u tome što je Sloba radije ćutao, jer "ćuti onaj koji je jači", kaže Aristotel, a kako da ne ćuti kad je imao JNA, dok su njegovi protivnici imali šupalj nos do očiju. Vučić pati od onoga što je Kiš nazvao logodijareja, tj. govorni proljev, a brblja i brblja i brblja jer nema haubice. Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori na jednom sajtu nazvao sam Amfilohijeva balvan-revolucija, što je preciznije od "događanja naroda" i meni više liči na ono što se dešavalo u Hrvatskoj, a svi znamo i kako se završilo.

Zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti SPC organizira litije i druge javne molitve širom regije, posebno u u istočnoj Hercegovini, kao vid duhovne podrške vjernicima u Crnoj Gori. Ne liči li to pomalo na duhovnu mobilizaciju pravoslavnih vjernika, samo ovog puta usmjerenu protiv Crne Gore?

Liči, ali mnogo više kao parodija. Javno sam već rekao da me današnja Amfilohijeva režija podsjeća na Marksovu izreku: sve pojave u istoriji dešavaju se dvaput, jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Iza Miloševićevog događanja naroda stajala je četvrta po snazi armija u Evropi. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je ta armija krenula na Hrvatsku, prikazivali su na televiziji njenu gvožđuriju, a ja, koji nisam, kao teški čiraš, služio vojsku, mislio sam: hoće li li tamo iko živ ostati? Milošević je izgubio taj rat. Čemu se nada Amfilohije kad iza sebe nema ni gvožđuriju ni živu silu? Vjeruje da će, prestravljenu njegovim litijama, crnogorsku državu zviznuti herc i da će na ulici pasti mrtva? Od kada je Crna Gora nezavisna, velikosrbi nisu prestali da na 178 načina poriču postojanje te države i njenog naroda. Namrtvo su zaboravili da ih mogu poreći prvenstveno, ako ne i isključivo, tenkovi, haubice, minobacači, VBR-ovi, ZIS-ovi... Amfilohije, to je danas znano svakom ko je htio znati, u prošlom ratu stoput je blagosiljao "divlju siletinu bez pameti i sućuti", kako bi rekao Mihailo Lalić. Litije Amfilohija Radovića, koji je Karadžića proglasio svetim Ilijom – s punim pravom, uostalom, jer je samo u Sarajevu svojim gromovima pobio šest stotina djece – prizivaju mi crnogorsku izreku, a ima je i u Hercegovini: "Silom prdi, rđom smrdi".

Srpska pravoslavna crkva, kako to mnogi danas vide, institucija je koja se uporno odbija modernizirati, a djelovanjem prelazi granice novouspostavljenih država. Po Vašem mišljenju, je li SPC jedina preostala institucija koja baštini ideju "Velike Srbije"?

Takvih institucija u Beogradu ima koliko voliš, ali SPC naprosto bode oči. To je Žarko Korać precizno objasnio: treba vojno poraženi projekat "Velike Srbije" neprestano i svim snagama u vazduhu održavati živim i čekati pogodnu priliku za njegovo vaskrsenje. Amfilohije se zeznuo ako je povjerovao da je ovo takva prilika, jer je zapravo posljednja. Otud svetosavski fanatizam. A neko je fanatike ovako definisao: kad im izmakne cilj, utrostruče napor. Sjećate li se kako je trebinjski Kamiondžija u ratu govorio: ako je ne napravimo sad kad smo obuli čizme, nećemo nikad. Mislio je na pravljenje države po ukusu svetog Save. Nisu je napravili. Amfilohije, izgleda, vjeruje da su njegove litije u čizme obuvene. I nisam jedini koji misli, ali češće no drugi ponavlja: ako se ipak desi da Crnogorci ne umiju sačuvati državu koju su dobili bez ispaljenog metka, to će biti neporečan dokaz da je nisu zaslužili i da se zapravo nema za čime ni žaliti.

Događanja u Crnoj Gori mnoge brinu i, kada sagledate stanje, uzimajući u obzir iskustvo koje imate, iskustvo proteklih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, mislite li da djelovanje SPC-a može proizvesti nasilnu podjelu Crne Gore?

Prije nego što išta kažem, moram se, naravno, sjetiti još jedne crnogorske: niko ne zna šta od šta može biti. I dometnuti: propalo je sve čemu sam se odupirao, koliko se moglo. Protivio sam se, perom i živom riječju, podjeli Bosne i Hercegovine i više je nema, mada ću do smrti govoriti da nije moralo tako. Protivio sam se podjeli Jugoslavije i više je nema, mada ću do smrti govoriti da nije moralo tako. Da sam i mrvu sujevjeran, trebalo bi, poučen iskustvom, da ćutim o "nasilnoj podjeli Crna Gore". Ali nisam sujevjeran, stoga sam uvjeren da je svekolika ova histerija ponajprije dokaz da je Amfilohije napokon "prdnuo u fišek", kako bi rekle Sarajije. Zato oponaša svetog Petra Cetinskog, koji je kletvama upravljao bijesnim crnogorskim plemenima jer nije bilo nikakvog zakona i, po mom mišljenju, bio je mnogo veći mučenik od svetog Vasilija Ostroškog. Amfilohijeve kletve su strašnije nego kletve Petra I Petrovića. U Crnoj Gori to zovu bapsko ceveljanje. Amfilohije je pobješnjela baba iz Morače, ali histeričnost njenih kletvi kazuje nam da je još u klimakterijumu.

Dok se SPC bori za očuvanje svoje imovine u Crnoj Gori, opozicijska stranka Demokratski front, ili barem neki njeni istaknutiji članovi, idu čak i tako daleko da negiraju postojanje države Crne Gore. Kako tumačite takvo političko ponašanje?

Tumačim ga sa svega dvije riječi: zakovani četnici. Evo ratna anegdota. Jedan bh. specijalac dugo je zvao, motorolom, telefonom, čime li, jednog Srbina iz Lukavice: znao je da je taj ostao normalan i da mu Karadžić nije, kao bosanska brlja, udario u glavu. Nije ga dozvao, pa je pitao kolegu: "Kako zovemo Srbe iz Lukavice?" "Četnici, bezbeli", kaže mu kolega. To je bila, naravno, govorna metafora. U Crnoj Gori, glede četnika, nema metafora. Sa Šekijem Radončićem napisao sam knjigu od 300 strana, između ostalog, i u odbranu Crne Gore od četnika, pročetnika i kriptočetnika, a potonje dvije kategorije danas ne kriju šta su. U toj knjizi smo DF zvali Dražin front. Njegov je vođa Andrija Mandić, koga je za četničkog vojvodu rukopoložio da li Šešelj ili neko drugi, posve je nevažno. U Dražinom frontu je četnička ideologija danas uvlas ista kao na početku rata i savršeno im pasuje definicija "zakovani četnici", kako smo govorili u dane ne toliko opsade koliko mrcvarenja Sarajeva. To mrcvarenje mi je djelomično objasnio i Kočićev kotlar Mićan: "Kad vlah ofursati, mjere mu nema."

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.