TIPATNIK

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

„Vaš je otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite: on je krvnik lјudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži.“

(Jevanđelje po Jovanu, VIII: 44)

U crnogorskoj tradicijskoj kulturi jedan od najživljih likova je đavo. Pavle Apolonovič Rovinski bilježi njegovo neobično prisustvo u svakodnevnome životu Crnogoraca ‒ od cijeloga kruga legendi do svakidašnjih uzrečica (poput čak „đavolu hvala“). Lik đavola u crnogorskoj usmenoj književnosti supstituisan je likom cara Dukljana. Car Dukljan je zao duh, suprotan Bogu, no on je istovremeno i istraživač, pobunjenik, izumitelj koji ljudima daje pronalaske bez kojih bi teško mogli živjeti. U stalnoj borbi i nadigravanju sa svecima on je često žrtva prevare, a svakako simbol uzaludnoga otpora, pa je očita naklonost usmenoga pripovjedača prema tome liku. Tradicijska je crnogorska kultura nađenula đavolu i sasvim osobeno ime – tipatnik. I kako to obično biva, ono što prizivamo to nam se i zbude, pa tako narod koji je stotinama godinama u najobičnijim životnim situacijama i s izvjesnom dozom simpatije prizivao đavola, nije mogao proći „bez đa'ola“. Tipatnik je prispio među Crnogorce potkraj decembra 1990. godine.

Kad je, naime, prije tri decenije na uzurpiranu katedru Svetoga Petra Cetinjskoga zaśeo Amfilohije Radović, teško da su i najcrnji košmari mogli prorokovati rezultate njegove misije. Uslijedilo je vrijeme koje je više nalikovalo apokalipsi Svetoga Jovana Bogoslova, no vaktu o kojemu danas Amfilohijevi šegrti beśede kao o duhovnome preporodu. Ratovi na koje je naš tipatnik sokolio Crnogorce, zločini, razur svih moralnih i duhovnih vrijednosti, otimačina, bezakonje... obilježili su duhovni mandat Amfilohija Radovića. I da ne bude zabune, nijesu to samo rezultati njegova rada. U samome početku njegova se misija nije mnogo razlikovala od zvanične državne politike Crne Gore, koja bijaše dobrovoljno pristala na položaj saučesnika u zločinu dedinjskoga satrapa Slobodana Miloševića.

Kad je jednom morački tipatnik ustoličen kao prvorazredni duhovni autoritet, volju za moć više mu niko nije mogao suzbiti, pa su godine mirne kohabitacije s crnogorskim vlastima, čak i onda kad su im se ideološki putevi razišli, poslužile za puštanje korijena i konstruisanje institucionalne mreže duž cijele Crne Gore, žilavije i organizovanije i od same Države. Iz vremena mirne kohabitacije datiraju i nelegalni prijepisi ogromne državne imovine na razne titulare koje objedinjava Srpska pravoslavna crkva, uključujući i samoga Amfilohija, koji je nečijim katastarskim intervencijama postao vlasnik više sakralnih objekata u Crnoj Gori, što ih śutra testamentom može ostaviti kome drago.

Potreba da se bezakonje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i njenoga najstarijeg arhijereja suzbije, a njegova djelatnost uvede u zakonske okvire, dovela je do neviđene halabuke. Mobilišući desetine hiljada voljnih i nevoljnih, manje ili više izmanipulisanih ljudi koji mantrično ponavljaju da ne daju svetinje, Amfilohije je na prvu loptu ostvario željeni rezultat. Nikad nijedan politički subjekt desne orijentacije nije uspio toliko svijeta okupiti po crnogorskim ulicama, niti ih upregnuti k zajedničkome cilju. No da taj cilj nikako nije povlačenje jednoga zakona, jasno je danas i pticama na grani.

Izvođenjem na ulice sebi lojalnoga naroda, tipatnik poručuje da njegova moć nije samo simbolička, a da njegov odnos nipodaštavanja i negiranja Države Crne Gore nije tek ekscentrični hir vremešnoga starca. Taj svijet koji hrli ulicama za njim i njegovim šegrtima, najčešće u neznanju i strahu, legitimiše zapravo njegovu izvornu misiju – nestanak Crne Gore kao građanske, sekularne, multikulturalne i na antifašizmu utemeljene države.

Premda je u potonje unekoliko ublažio retoriku, zrcale se te namjere i iz njegova najnovijeg intervjua beogradskim Novostima. Ako je najjednostavnija i pritom najprodornija poruka hrišćanskoga učenja da je Bog istina, baš ta temeljna spoznaja demaskira izvornu prirodu moračkoga tipatnika. Jer svoju je misiju zasnovao na lažima, koje kao papagaji ponavljaju i njegovi šegrti.

U spomenutom intervjuu, tako, izvrćući istorijske činjenice naglavačke, morački tipatnik veli: „Sve što režim radi zasnovano je na lažima. Poništili su odluke Podgoričke skupštine, iako je ogromna većina ondašnjih Crnogoraca bila za prisajedinjenje Kralјevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni to danas tumače kao nestanak Crne Gore, iako zaboravlјaju da je tada i Srbija nestala, odnosno izgubila svoje ime, a ne samo Crna Gora. Ideja o ujedinjenju sveukupnog Srpstva i obnovi Pećke patrijaršije je ideja kralјa Nikole, a Podgorička skupština bila je svojevrsni izraz ovih stremlјenja. Bez obzira na to, oni danas izmišlјaju istoriju i menjaju i volјu kralјa Nikole. Istorija mi daje za pravo i da Mila Đukanovića nazivam izdajnikom Crne Gore, jer je Metohiju, sa kojom postoji organska veza, predao razbojniku sa Kosova Hašimu Tačiju, koji je sramota izuzetno patrijarhalnog i čestitog albanskog naroda.“

Kako vidimo, Podgorička skupština i sve što uz nju ide svijetla je istorijska tekovina za moračkoga tipatnika. Iz konteksta koji on potcrtava ispada da je životna misija kralja Nikole bila da ga na nelegalnoj i nelegitimnoj Podgoričkoj skupštini srpski agenti i njihovi poslušnici detronizuju, njegovoj familiji oduzmu imovinu i zabrane mu povratak u zemlju!? Veli dalje tipatnik da je ogromna većina ondašnjih Crnogoraca bila za prisajedinjenje Kralјevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj je i Srbija izgubila svoje ime, ali nekako zaboravlja da je odluka Srpske velike narodne skupštine u Crnoj Gori glasila da se „Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjene stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca.“ Crna Gora, dakle, nije izgubila ime utapanjem u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kako veli morački tipatnik, već utapanjem u Srbiju, čija je dinastija nastavila biti na čelu i novoosnovanoga Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u čijem imenu se nije izgubio srpski, već crnogorski narod, sljedstveno valjda onoj poruci potpredśednika Podgoričke skupštine Sava Fatića: „Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi“.

Dok Državi ispostavlja ultimatum da ukine zakon kojim se njegov paracrkveni stroj uvodi u zakonske okvire, morački tipatnik crnogorskoga predśednika s pozivom na istorijsko pravo s kojim su započinjali svi potonji ratovi na Balkanu, proglašava izdajnikom jer je, navodno, Metohiju „predao“ Hašimu Tačiju. U toj se konstrukciji upravo ogleda sav cinizam njegove mreže laži i licemjerja.

Čovjeku koji je u potonje tri decenije nesumnjiva metonimija crnogorskih političkih uspona i padova, danas se ima štošta zamjeriti. Osobito na to pravo imaju oni koji su, pod crvenim zastavama i sa stihovima o svijetloj majskoj zori na usnama, mračnih 90-ih sanjali državu jednakih šansi. Njemu i političkoj strukturi koju reprezentuje mogu zamjeriti mnogo toga, od slijepoga praćenja rušilačke politike Srbije s početka 90-ih godina XX vijeka, sramne dubrovačke ratne epizode, deportacije Bošnjaka, pljačkaške privatizacije, „prvobitne akumulacije kapitala“ u vrijeme kad je trebalo graditi institucije, kako to lucidno formulisa Andrej Nikolaidis, preko stvaranja partitokratskoga aparata koji iznutra državu načisto iźede, a u kojem je partijska knjižica, a ne stručnost i znanje, glavna kadrovska preporuka, do toga da zakon nije jednako obavezujući za sve, pa jednome ministru može biti da javno poručuje da neće poštovati zakon koji je predložila Vlada u kojoj śedi, a usvojila Skupština Crne Gore, i koji ga obavezuje da śedište svog ministarstva premjesti u Prijestonicu...

No ako nekad iz populističkih razloga i spomene neku od ovih nepravdi, morački tipatnik krimen na Đukanovićeva pleća ne stavlja zbog njih, već zbog navodne „predaje“ Metohije Tačiju, iako ta mentalna konstrukcija nema ama baš nikakve veze ni s Đukanovićem, ni s Tačijem, ni s Kosovom, a ni s Metohijom!? Dobro morački tipatnik zna ko je 1990. godine iz srpskoga ustava izbrisao Socijalističku Autonomnu Pokrajinu Kosovo i Metohiju, udarivši tako glogov kolac u ustavni poredak SFRJ i najavivši krvavi rasplet jugoslovenske krize. Tome je ratnom zločincu kakvog Evropa nije viđela nakon Drugoga svjetskog rata, morački tipatnik, uostalom, bio i ispovjednik.

No prijesna laž o nekakvoj prodaji Metohije ima svoju očitu upotrebnu vrijednost. U danima kad ulicama crnogorskih gradova predvodi hiljade zatravljenih ljudi, svaka kopča između crnogorskoga državnog vrha i Kosova moračkome tipatniku služi kao retoričko manipulativno streljivo, da narodu koji ga u strahu i pokornosti slijedi u svijest ucijepi još jednu strašnu optužbu na račun crnogorskoga državnog rukovodstva – onu s prizvukom kosovskoga prokletstva.

U svojim spiritističkim seansama morački tipatnik nerijetko za Vezirov most zakiva onoga svog duhovnog blizanca iz narodnoga predanja, no ni taj njegov obračun sa vlastitom śenom ne može proći bez udjela falsifikata. Dok crnogorska tradicijska kultura zna samo za „cara Dukljana“, morački tipatnik uporno priziva nekog „cara Dukljanina“, razračunavajući se tako, valjda, s mučnim mu śećanjem na tradiciju srednjovjekovne crnogorske države Duklje, koju uporno i neuspješno pokušava prepiturat u srpsko nasljeđe, onako kako su neki dan njegovi sljedbenici, brkajući antiku i srednji vijek, prekrečili ostatke antičkoga grada Duklje u boje zvanične zastave manjega entiteta Bosne i Hercegovine. Između moračkoga tipatnika i cara Dukljana postoji ipak jasna distanca. Po tradiciji car Dukljan, što je zakovan ispod Vezirova mosta, narodu je saopštio brojne korisne izume, a za razliku od njega današnji oslobođeni tipatnik nikakva dobra nikome u Crnoj Gori donio nije.

Zaođenuta visokoparnim riječima, laž je danas postala ključni mehanizam moračkoga tipatnika i njegovih šegrta, pa smo se na nju navikli toliko da je više i ne registrujemo. Tako je u danima visokih tenzija u Cetinjskome manastiru organizovan sastanak moračkoga tipatnika s predvodnicima pročetničke opozicije. Da je do sastanka došlo potvrdio je vojvoda Mandić, no Mitropolija Crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve demantovala je da je do njega uopšte došlo, šaljući poruku svojoj pastvi da ne treba da vjeruju svojim očima, već njihovim saopštenjima. Žali Bože, za dobar dio te pastve autoritet njegove riječi izgleda da je jači od očiju. S namjerom da unize i sport i državnu reprezentaciju u Cetinjski su manastir prizvali i na poklonjenje moračkome tipatniku doveli selektora vaterpolo reprezentacije Vladimira Gojkovića, prenoseći u zvaničnome saopštenju da se Gojković zahvalio u ime reprezentacije i poručio da njemu i reprezentaciji blagoslov crkve mnogo znači. Kad je, međutim, stiglo Gojkovićevo saopštenje ispostavilo se da je on u manastiru boravio ne u ime reprezentacije, već u svoje lično ime, a u javnosti je ova laž Mitropolije, baš kao i mnoge druge, prošla sasvim neopaženo.

I glavni je tipatnikov šegrt Gojko Perović zamašnoj knjizi obmana i laži ovih dana dodao jedan praktični savjet. Sve kumeći Bogom opozicione političare, Perović ih je pozvao da ne iznose svoje prijedloge pred kamerama, što bi, dakle, trebalo da znači da njihove zajedničke planove oburdavanja Države Crne Gore, treba da sprovode strogo konspirativno, mimo kamera. Za jereja koji na najgledanijoj televiziji u Crnoj Gori (nažalost, odavno ne i crnogorskoj) u polemici s pravnikom Branislavom Radulovićem izjavi: „Ja se apsolutno ne bojim ničega“, iako ga zvanje obavezuje na strah Gospodnji, nije nikakvo čudo što od istine bježi kao što je đavo nekad bježao od krsta.

Ako je iz ovih anticivilizacijskih naplavina, što već mjesec i po dana zapljuskuju crnogorske ulice, nešto uspjelo da se kristališe kao neporeciva činjenica, onda je to, na žalost svih ateista i agnostika, dokaz da Bog ipak postoji. Ne postoji, naime, nikakvo drugo održivo objašnjenje da uz sva nastojanja moračkoga tipatnika Crna Gora, ona antifašistička i sekularna, još nije umrla. A hoće li, ne znamo.