BOŽE PRAVDE

Piše: Predrag Popović

Drugi amerićki predsjednik Džon Adams govorio je da je demokratija vladavina prava, a ne naroda. U neku ruku. Jer zakone ipak donosi narod. Ono što se i Crnoj Gori zamjera u EU je upravo nedovoljna vladavina prava. Jedan američki advokat, inače Srbin, govorio je da bi bolje Slobodanu Miloševiću bilo da mu se sudi u SAD, nego u Hagu. Ne zato sto su SAD milostivije, već što je stepen pravne zaštite na mnogo višem nivou od haškog Tribunala.

A sudska se, inače, u Americi ne poriče, niti opstruira, čega se vrlo dobro sjeća i SPC kada im je, nakon Drugog svjetskog rata, došlo do raskola u kući, baš u SAD. Tada se američko-kanadski vladika SPC Dionisije otcijepio od SPC. Naime, tadašnji patrijarh German htio da ga povuče (istekao mu valjda mandat), a njemu se tamo nekako ugodilo pa Germana proglasio komunističkim patrijarhom i odbio.

Iza Dionisija stala vlada kralja Petra u izbjeglistvu, iza Germana, niko iz Beograda. Baš Tita bilo briga za unutarcrkvene probleme, posebno van države. Za njegova vakta crkva se bavila samo i isključivo crkvenim stvarima, a slabo biznisom, a kamo li državnim pitanjima.

Elem, dođe u Americi do sudskog spora. Ne o vjerskiim pitanjima nego, dabome, zbog imovine, kome pripadaju crkve i manastiri. I šta je bilo? Ni litija, ni molebana po Americi, vaskoliko Srpstvo ćuti. I jedna i druga strana angažovali advokate pa kod nadležnih regionalnih sudova. Ali ni jedan advokat, sve i da je htio, iz Srbije nije mogao doći. Zasto? Pa prosto ni američki advokat ne može zastupati stranku u postupku ako nema sudsko-pravosudni ispit položen u državi u kojoj se taj postupak vodi ili ako mu sam sudija to ne odobri, a kamo li da dođe iz neke strane države. Pri tome, čik da se neko usudi da kritikuje, polemiše ili podigne glas na sudiju, komentariše javno proces ili diskredituje sud, automatski bi bio isključen iz postupka, a i apsana bi mu mogla visiti nad glavom da ga nebi spasio ni poslanički imunitet, sve i da ga ima. I tako je neki sudija presudio u korist jednih, neki u korist drugih. I poslije bila tišina, nikome iz SPC nije palo na pamet da priča o otimačini i ugrožavanju SPC. Pa ni sada, kada i crkva i zvanični Beograd vole da ispravljaju istoriju, niko se ne usuđuje da kaže da im je Amerika svojevremeno otela bila neku svetinju.

Ali, kad smo već kod Amera, oni su i primjer kako se stiče poštovanje prema državi i poštuju pravila, što je u današnjim vremenima jasno morala da shvati jedna gospođa koja je pohodila Ameriku baš iz ovog grada gdje stoluje srpski partijarh. Imala gospođa sina u školi, a u njihovim školama, počev od prvog razreda osnovne, pred početak nastave u svim učionicama se na zvučnicima pusti američka himna, djeca ustanu i odaju počast. Sa rukom na srcu.

Ovoj gospodji se to nikako nije sviđelo pa je pošla kod direktora i strogo rekla da to nije himna njenog "deteta" i da on nije dužan da na njene zvuke ustaje. Direktor je ispratio sa blago ugodnim glasom, rekavši joj da njeno dijete može da vodi kad hoće u državu čiju himnu poštuje, a dok je u Americi dužan je poštovati njenu i tu nema pogađanja.

Mnogo gore je prošao njen sunarodnik koji je na polaganju zakletve za američko državljanstvo odbio da ustane na himnu. Državljanstvo nije dobio, a po sili zakona je odmah izgubio status i morao da napusti zemlju.

Zvanični Beograd se nije oglašavao i ako bi se, kako bi to Srbija tumačila, radilo o klasičnom progonu Srba u nedemokratskoj i diktatorskoj državi. A, zamislite da je Srbija krenula da im šalje vladin uvion u Vašington i da Amerikancima prkosi u njihovoj kući, dokle bi taj avion stigao. A kamo li u misije u kojima sve češće slijeće na podgorički aerodrom, kao da je Niš. Takođe zamislite sada kako bi svi ovi slučajevi izgledali da su se desili u Crnoj Gori. Sjetimo se samo "čuvene" Sare kojoj crngorski rezim ugrožava njena "prava" da nasrće na crnogorskog sudiju, a ona iz Srbije. Ma pustili bi je i Amerikanci, kao što smo i mi, ali nakon sto odsluži jedno tri godine u državnom zatvoru. Nema države bez suverenita i drzavničkog dostojanstva, a to je u Crnoj Gori, ne od prije dva mjeseca, vec poduže na ozbiljnoj provjeri.

Neko ce reći, "e to je Amerika, niko im ne može ništa". To je tačno ali i "mali" znaju da pobijede. Tri godine iza rata, iscrpljena, gladna i siromašna Jugoslavija smogla je snage da se odupre jednoj od dvije najveće slile svijeta, SSSR-u. I to kada su tenkovi Varšavskog pakta bili na njenim granicama, ginuli na jugoslovenski vojnici, a na zapadu Titu niko nije vjerovao da istinski želi otklon od sovjetskog bloka i ruske čizme, koliko god da nije imao namjeru i nikada nije napravio otklon od kape sa petokrakom na njoj. Tada je i one otvorene i prikrivene i sumnjive i potencijalno sumnjive sovjetske kolaboracioniste izolovao i bio spreman na novi rat, koji bi vojno svakako izgubio. A, takva vrsta izolacionizma sopstvenih građana nije bila strana ni Americi, koja je poslije invazije Japana na Perl Harbur ušla u II svjetski rat, a sve Japance na svojoj teritoriji i ako su bili državljani SAD, izolovala.

Tada je tako bilo, danas, bogu hvala, nema izolacija ali državu štiti i pravni sistem i sopstvena odlučnost da spriječi tuđe nasrtaje i da svoje probleme rješava sama u svojoj kući.

Interesantno je da apel nekih crnogorskih advokata protiv dekriminalizacije klevete nije zavrijedio posebnu pažnju. A djeluje da je upravo to počelo da razara političko tkivo Crne Gore. Umjesto konstruktivne i kretivne politike u Crnoj Gori preovladava tračarska politika u kojoj dominira metod političke borbe "kačenja etiketa" i uvreda. Negdje davno je jedan ondašnji beogradski istoričar ispričao kako upravo takav metod izgleda u praksi. Imao tako, negdje između dva rata, izvjesni političar u Srbiji protivkandidata, pa mozgao danima kako da to "konstruktivno" riješi. Konačno se sjeti, oduševljeno pozove podređenog i naredi mu da ide po gradu i priča da je sestra njegovog protivkandidata, da proste čitaoci,"kurva". Ovaj se zaleti da izvrši nalog, pa zastane i kaže "ali gospodine, on nema sestru". "Ma samo ti idi i proturaj, pa on poslije neka dokazuje".

A iz takvih škola drugačiji đaci izaći ni ne mogu. Strategija nije doći do vlasti tako da vaše ideje, vizije, koncepti pobijede, već ne nudeći ništa osim nekih opštih floskula aplikativnih na svaku državu svijeta, diskreditujete protivnika tako da on izgubi izbore, a ne da ih vi dobijete. A za takvu politiku nijesu u partijama potrebni umni ljudi, oni koji znaju, koji imaju već stečeni ugled i reputaciju u društvu, ne treba ni rad.

Potrebni su oni koji glasnije vijeđaju, koji mogu biti više destruktivni, koji znaju da šamaraju politicke konkurente, da prkose i državi i pravnom sistemu, čak i da se sprdaju, jer ih u tome ništa ne sprečava. Nažalost, danas se po kafanama znaju čuti ozbiljniji i konstruktivniji politički razgovori nego u parlamentu. Kao da su parlament i kafane zamijenili funkcije. Mnogi ozbiljni i kreativni ljudi neće u politiku upravo da im oni koji misle drugačije ne krenu "nos" kidati u političkoj utakmici. Kazna za uvrede i laži ne da je simbolična, prosto je stimulativna. A ko, ipak, hoće u politiku, treba mu želudac od čelika.

Pred sudom izgleda da će biti krivi samo oni koji sami priznaju krivicu, a na odsluženje zatvorske kazne kad ko ugrabi vremena. Vlast je za sve kriva, a od pukog kritizerstva sasvim uspješno se može živjeti, u čemu posebno uživaju oni od kojih očekujete da nude društvu kvalitetne ideje i načine kako ostvariti progres. Ali pošteno govoreći, ko time da se bakće ako se može lijepo zivjeti od badavadžisanja i saopštenja. I ako, da nema medija koji im objave ta počesto isprazna i trivijanlna saopštenja, za mnoge ne bi znali ni da postoje.

Ovi sadašnji događaji izvanredno oslikavaju i političku i ukupnu društvenu scenu Crne Gore. Na jednoj strani su one partije i slojevi društva koji su u zamahu, kojima košava duva u jedra punom snagom. Na drugoj strani su partije vlasti i njihova struktura koja stalno čeka zaključke i smjernice sa, do zla boga neinventivnim i učinovničenim aparatom. A onda partije koje nemaju stava ni o čemu, osim o kritikovanju vlasti po svaku cijenu i u svakoj okolnosti, pa čovjek ne zna ni što misle ni sto predlažu i uopšte imaju li konkretan stav o bilo čemu drugo, pa kao i većina javne scene samo "tihuju" .

Kao i one koje dobro odmjeravaju svaku riječ da njihov crnogorski patrotizam vlast slučajno ne bi mogla da knjiži u svoju korist. Opšti konsenzus se zagarantovano postiže ako vlast predloži da se povećaju poslaničke plate i priivilegije.

Pa i društvo, dio je koji egzaltirano prati ove prve, a na suprtnom kraju su oni koji bi sve dali za Crnu Goru i koji se pitaju je li "pleme moje snom mrtvijem spava"? Danas izgleda da je samo Cetinje Crna Gora. A najviše se čini da je onih koji kalkulišu sa strategijom "što god dođe ja sam mu naredan". A, valja nesto naučiti od Srbije. Većina političkih partija i naroda je bespogovorno i bez ikakvih kalkulacija ustala da se razračuna sa Crnom Gorom, ne birajući sredstva i način. Ali i nema, možda, potrebe učiti od Srbije, Cetinje je dovoljno.

No, ako se nastavi ovakav način funkcionisanja države, Crna Gora će stalno biti u tenzijama i previranjima i razarati samu sebe. I tako može da kapitulira ne dočekavši EU kao sigurnu luku. Ali i na EU i na NATO se može računati do jedne mjere, svakako ne da vole i čuvaju našu državu ako mi sami nećemo ili ne umijemo. Za sada, moramo priznati, djeluje da najviše i najupornije rade oni koji nas ničim ne uvjeravaju da ovoj državi žele išta drugo osim da nas kurtališu brige o njoj.

Mada, iskreno i nekako među nama, ni za njih nijesam siguran da bi, da dođu vlasti, pa se malo "osole", za stolom gdje sjede državnici, radije donosili torbu drugome, nego sami za sto sjeli. Pa makar i na NATO samitu. Ej, Crna Gora je to.

Autor je bivši urednik Televizije Montena