Dijalog sa kletvom

Za Antenu M piše: dr Dragiša Burzan

Mladi pop iz Velike Plane stoji ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja i sije mržnju i poziv na linč. Gorećih očiju proklinje on crnogorske zakonodavce na ranosrednjovjekovno primitivan i bezbožan način. I za taj akt saturisane mržnje od sakupljenih na litiji dobija veliki aplauz. Dozlaboga porazno i nehrišćanski.

Naravno, ovakvima što prostačkim kletvama šire „hrišćansku ljubav“ nema mjesta na civilizovanoj javnoj sceni i ne treba ih puštati da ulaze u Crnu Goru. Doduše, kletvi imamo i doma – napretek.

U Bibliji je sedam kletvi. Među njima, za divno čudo, nema Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Ne radi se tu ni o slobodnoj interpretaciji knjige od Boga, već se oslanja na primitivan praiskonski strah od više sile u zgrtanju blaga ovozemaljskog. Kletva računa na praznovjerje a ne na vjeru.

Podrazumjeva se da je pastva zaostala u nazorima XVIII-og vijeka, najkasnije. Prezir ište ljubav. O tome se radi.
Petar I je zaista proklinjao svoju neznavenu i nepismenu braću. Jaka riječ je bila najblaži od svih najtežih prekora za dozivanje svijesti i savjesti. Čovjek njegovog uma danas za time sigurno ne bi posezao.

Od Njegoša niko nije u slovenskom svijetu bolje objasnio surovo vrijeme u kojem je živio. U Gorskom Vijencu on ne sudi ni ljudima niti vremenu, već nadvremenski dopušta likovima da govore sami o sebi, svojim predrasudama i svome vremenu. U tome je zabuna onih koji su ga neštedimice zlorabili u projektu uništenja SFRJ i ratu protiv civila, ali i onih koji ga nazivaju genocidnim pjesnikom.
Ova digresija ima smisao opomene da se „svevremenske“ poruke Petra I, kao i drugih istorijski vrijednih ličnosti, ne smiju istrgnute iz svog vremena koristiti i time kompromitovati u prizemnim i podzemnim političkim igrama.

Od narodnog zbora neizabrani Mitropolit crnogorski i primorski neštedimice koristi kletvu u svojoj antibrozovskoj velikosrpskoj misiji. O tome posve sam samcat svjedoči u dokumentarnom filmu RTCG „Svjedok božje ljubavi“. Sve pohvale autorima za profesionalan pristup. Bar se njima ne može prebaciti neobjektivnost.

Projekat kojeg on vodi u ime SPC i države Srbije odsijava mentalitet feudalnih vremena i patrijahalni duh. Sasvim suprotno od demokratskih vrijednosti koje se zasnivaju na slobodi čovjeka i njegovim pravima. Kao takav je regresivan i rušilački. Očigledno da tumači Boga iz SPC, koji je ljudima dao slobodnu volju, mnogo toga bolje znaju od njega samoga. Ovo u prilogu tvrdnji da nereformisana crkva jeste feudalno ustrojstvo.

Dijalog. Naravno, mora da se dođe do njega. Ne zato što nas na to pozivaju oni sa strane, a koji ne mogu spoznati što se u Crnoj Gori dešava, već zato što je to jedini izraz dobre volje i zastupanje interesa građana. Nasilje kojim se nekažnjeno prijeti Crnoj Gori i građanskom miru nije izraz spremnosti za dijalog. Hvatanje za rogove nije demokratska igra.

U dijalogu se mora naći zajednička tačka. Nju će biti jako teško naći. Država ne smije odustati od obaveze i prava civilne vlasti da donosi i sprovodi zakone. Siguran sam da Predsjednik Crne Gore neće uraditi ono što radi Predsjednik Republike Srbije, a što Mitropolit u svojoj patrijahalnoj gordosti očekuje – da poljubi ruku vjerskim prvacima. Rukoljub je, bez obzira što ga pokušavaju prikazati iskazivajem vjernosti svojoj vjeri i naciji (što za normalan svijet nije isto), čin pokornosti i iskazivanje priznavanja suvereniteta. S druge strane, SPC neće ići ispod svojih zahtjeva, a svaki pomak u njihovom smjeru će biti priprema za dalji pritisak.
Za građane je dobra saglasnost oko konstatacije „zbogom oružje“, za početak.