Imaju li Crnogorci pravo na sopstvenu istoriju

Piše: Milorad Nikčević, akademik

Već dva mjeseca tutnje crnogorskim ulicama karavani onih što instrumentalizirani od SPC u Crnoj Gori, prizivaju svetinje, a zapravo promoviraju odbranu nelegalno priskrbljenih kvadrata državnoga zemljišta i snuju da te države nestane sa zemaljskoga šara. Kliče se Kosovu, maše zastavama manjega entiteta države Bosne i Hercegovine, za one koji misle drugačije od njih rezervisane su kletve da im se śeme zatre, a ispod glasa, krijući krajnje namjere i planove, priželjkuje se kapitulacija Države Crne Gore i obnova Dušanova carstva.

U svojim kolumnama izbjegavam pisati ad hominem, radije se trudeći da osvijetlim neke indikativne fenomene nego same protagoniste procesa. Ipak, ponekad je za suštinsko razumijevanje fenomena potrebno ukazati i na djelovanje pojedinih ličnosti. Dvomjesečni antidržavni i anticivilizacijski protesti u Crnoj Gori izbacili su, tako, u orbitu jednu ličnost, ranije slabo poznatu crnogorskoj javnosti. Oreol zvijezde ovoga dvomjesečnog Reality programa nesumnjivo je stekao cetinjski paroh i rektor cetinjske bogoslovije Gojko Perović. Premda sam o Peroviću od mojih prijatelja s Cetinja znao ponešto i ranije čuti, osobito o njegovim retoričkim vještinama i prijevarnoj misiji zavođenja Cetinjana za Goleš planinu, tek su njegovi učestali javni nastupi u protekla dva mjeseca pokazali njegovo pravo lice. Vjerujem da su mnogi neupućeni u Crnoj Gori bili dirnuti njegovim pozivima na pomirenje i suzama prolivenim u prizivanju braće, no kad se pažljivije analiziraju njegovi javni nastupi i autorski tekstovi, posve je jasno da Gojko Perović nije nikakav pomiritelj, već, riječima Svetoga pisma, vuk u ovnujskoj koži.

Na stranu njegovo lažno predstavljane rektorom kad se zna da crnogorsko zakonodavstvo titulu rektora poznaje samo u značenju upravitelja univerziteta, pa da zanemarimo i to što rukovodi školom koja radi na divlje (a takvi su u Crnoj Gori svi poslovi SPC), jer nije licencirana u skladu s crnogorskim zakonodavstvom, pa previdimo i njegove davnašnje pozive na krvoproliće, još iz vremena referenduma, te brojne licemjerne iskaze o kojima je i pisano na crnogorskim portalima, ovđe ćemo skrenuti pažnju na nekolika njegova apodiktička stava iznijeta ovih dana.

U prvome od njih Perović je crnogorske nacionalne paradokse, poredeći Crnogorce s Kipranima, objasnio ovako: „Neko se identifikuje prema državi u kojoj živi, a neko se identifikuje prema rodu iz koga dolazi. (...) Trenutno među 600000 građana Crne Gore imate dva rođena brata od kojih se jedan identifikuje prema državi u kojoj živi, prema svom pasošu, đe mu piše tamo državljanstvo crnogorsko i to je njegova nacija, i to je potpuno legitimno, ali imate drugoga brata koji kaže – u redu, imam crnogorski pasoš, ali imam istoriju Crne Gore, koja je sva srpska.“

Za Gojka Perovića, kojeg su u zvijezdu protesta lansirale ponajviše posrnule Vijesti, čiji je i kolumnista, dakle, ne postoji „crnogorski (na)rod“, a Crnogorci nemaju ni svoju istoriju, već im je dozvoljeno jedino da imaju pasoš!? Što li bi na ove riječi Perovićeve rekao Sveti Petar Cetinjski koji je 1813. godine pisao: „Mitropolit je prirodni Crnogorac, kako što su i prvi mitropoliti i ne može u Crnu Goru biti mitropolit stranac, nako rodni Crnogorac iz prvijeh crnogor­skijeh familija“. Ili kad u pismu ruskome konzulu Jeremiji Gagiću od 5. marta 1826. godine veli: „Mene je udivitelno što ova tisuća cekinah ne ide pravo cernogorskomu, nego slavenoserbskomu narodu. Može bit neka pulitičeska pričina tomu.“

Za Svetoga Petra Cetinjskoga 1813. i 1826. godine postojali su, izgleda, neki „rodni Crnogorci“, neke „crnogorske familije“ i neki „crnogorski narod“. Danas u interpretaciji Gojka Perovića, međutim, postoji samo crnogorski pasoš i neki zabluđeli građani koji se, doduše legitimno, ali antipovijesno proglašavaju Crnogorcima!? O tempora, o mores! Kakav li se sve licemjerni i rize nedostojni svijet danas zaklanja iza imena Hristova i časnoga krsta!

Taj i takav lažipop, koji negira kako vidimo i pravo Svetome Petru Cetinjskome da bude ono što je uistinu bio, Crnogorac, poručuje danas crnogorskome predśedniku: „Ko njega pita je li Crna Gora srpska!? Na posljednjem popisu imate trećinu građana koji su se izjasnili da su Srbi, polovinu koja piše srpskim jezikom, i još polovinu koja njeguje na neki način i čuva vezu sa srpskim identitetom. On kao predsjednik trebalo bi u najmanju ruku da ćuti o tome.“ U Crnoj Gori je, po Peroviću „na neki način“ sve srpsko. Poslije ovih njegovih verbalnih esklapada nadam se da su se i oni naivni, koji su držali da je riječ o čovjeku drugačijih svjetonazaora od klerkonacionalističkih viđenja Amfilohija Radovića, uvjerili da se Perović od svojega poslodavca razlikuje samo u retorici i metodama, a da su im ciljevi opštega duhovnog pustošenja Crne Gore i nestanka crnogorskoga naroda s istorijske pozornice, zajednički.

Doveden da bude marioneta, da dio Crnogoraca mekšom retorikom privoli na rukoljub (Antih)Ristu, Perović se izmetnuo u logoreičnu i istinomrziteljku lutku, čiji nos, baš kao kod one Đepetove marionete, sve više raste. Svjedoči to i njegova najnovija izjava o istorijskome kontekstu crnogorske autokefalije. Kako prenose portali, Perović je izjavio: „Ono što čini autokefalnost jedne Crkve je da ona sama sebi bira poglavara, što nikad nije bio slučaj s Crkvom u Crnoj Gori. Ona je bila autokefalna samo u Ustavu kraljevine Crne Gore. Ni jedan vladika nije hirotonisan na tlu Crne Gore“, navodeći pritom primjere nekoliko crnogorskih mitropolita koji su hirotonisani izvan Crne Gore. Svako đače bogoslovije, a nekmoli njen rektor, morali bi znati razliku između izbora crkvenoga poglavara i hirotonije episkopa.

Hirotonija je crkovni čin, najjednostavnije rečeno, rukopoloženja, odnosno posvećenja i nema baš nikakve veze s izborom poglavara crkve. Kako crkovni propisi predviđaju da u činu hirotonije episkopa moraju činodejstvovati najmanje dva episkopa, a Crnogorska je pravoslavna crkva tokom istorije najčešće imala po jednoga, rjeđe 2, i tek pred sami njen nestanak, od 1912. godine, 3 episkopa, jasno je da su na Crnogorskome zboru izabrani poglavari Crnogorske crkve hirotoniju morali obezbjeđivati onđe đe su postojali kanonski uslovi za nju, odnosno onđe đe su mogli pronaći dva episkopa koja mogu obaviti taj čin. Pa je otud vladika Danilo hirotonisan u Pečuju, Sveti Petar Cetinjski u Sremskim Karlovcima, Petar II Petrović Njegoš u Petrogradu i sl.

Kao što se jasno vidi, čin hirotonije ne označava podređenost nekoga arhijereja crkovnome centru u kojem se taj čin odvija jer je samo po sebi jasno da Crnogorska pravoslavna crkva nikad nije bila podređena ni Karlovačkoj mitropoliji ni Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Laž je, dakle, da je crnogorske vladike birao iko drugi do sami Crnogorci. Uostalom, kad je Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve 1803. godine pokušao da se umiješa u crnogorska crkvena pitanja, s namjerom da Svetoga Petra Cetinjskog svrgne s katedre, od Praviteljstva suda crnogorskoga i brdskoga 3. jula 1804. godine dobio je izričit odgovor: „... Do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo puštiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu među nama.“

Neistinita je i Perovićeva tvrdnja da „nijedan vladika nije hirotonisan na tlu Crne Gore“, jer je poznato da je Sava Očinić hirotonisan u Herceg Novom, Sava Petrović na Cetinju, Arsenije Plamenac u Ostrogu, a Visarion Ljubiša na Cetinju. Na Cetinju su 1756. godine mitropolit Sava i Vasilije Petrović hirotonisali i arhiman­drita Vladimira Bukovskog za episkopa zetskog. Što se tiče čina hirotonije, njega je još 1832. godine sasvim precizno obja­snio ruski dvorski savjetnik Aleksandar Rojc: „Crnogorska crkva je samostalna (...) što se on (crnogorski mitropolit – M. N.) posvećuje izvan svoje zemlje, to zavisi od okolnosti i starog crkvenog prava, a to ne znači da je on nekom podlo­žan.“

Kad bi Perovićeva tvrdnja da je Crnogorska crkva bila „autokefalna samo u Ustavu kraljevine Crne Gore“ bila tačna, to bi značilo da su svi oni arhijereji pomjesnih crkava koji su priznavali Crnogorsku crkvu i opštili s njenim arhijerejima, bili u kanonskome prijestupu. Podśećanja radi, prije nego što je donesen Ustav kralja Nikole, mitropolit Mitrofan Ban, nakon posvećenja u Petrogradu 1885. godine piše Vaseljenskome patrijarhu Joakimu IV: „Mi smo se iz Rusije povratili i u ime Božije zauzeli smo svetu katedru Mitropolije Autokefalne Crkve u bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati“. Mitrofan Ban, pokazuju to nesporni istorijski izvori, punih 20 godina prije donošenja ustava, za koji Perović veli da je izmislio autokefalnost Crnogorske crkve, svoju mitropolitsku katedru označava kao autokefalnu i to u pismu Vaseljenskom patrijarhu.

Da je Vaseljenska patrijaršija uvažavala takav njegov status svjedoče brojni dokumenti, kao što je, primjera radi, pismo patrijarha Joakima III iz 1910. godine, u kojem mitropolitu Mitrofanu Banu poručuje: „Gospod neka podari bogate darove Vašem Visokopreosveštenstvu, svetoj Crnogorskoj crkvi, blagovjernom gospodaru i pobožnom narodu.“ Slične poruke šalju i drugi crkveni velikodostojnici. Kao sebi ravnom Mitrofanu Banu 1910. godine piše petrovgradski mitropolit Antonije: „Bratski vas pozdravljam sa znamenitim jubilejem, izražavajući tople želje da Vašem Visokopreosveštenstvu pastironačelnik Gospod Bog naš Isus Hristos udijeli dugi život u plodotvornoj službi Vašoj za dobro Crnogorske crkve“. Te iste godine i srpski mitropolit Dimitrije, u to vrijeme prvosveštenik Pravoslavne crkve u Kraljevini Srbiji, piše Mitrofanu Banu: „Srpska crkva, kao sestra i po veri i narodnosti, deli radost Crnogorske crkve.“ Uostalom, i u tomosu Vaseljenske patrijaršije i patrijarha Meletija IV, donijetog u Carigradu 19. februara 1922. godine, izričito se navodi da je Crnogorska crkva bila autokefalna.

Perović, dakle, tvrdi da je pravoslavna vaseljena priznajući autokefalni status Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi krajem XIX i početkom XX vijeka bila u kanonskome ogrješenju!? Budući da su priznavali ono što po Peroviću nije moglo imati kanonski status, njegova interpretacija nameće zaključak da je kompletna pravoslavna istorija do 1922. godine u kanonskome prijestupu, pa mu ne preostaje ništa drugo do da njegova pretpostavljenog, glasovitog bacača kletvi Amfilohija Radovića, nagovori da retroaktivno iz pravoslavlja isključi i grdnom kletvom prokune srpske i ruske mitropolite, carigradske i jerusalimske patrijarhe i sve pravoslavne  arhijereje, baš sve koji su do 1922. godine nekanonski priznavali autokefalni status Crnogorske pravoslavne crkve. Neće to Radoviću biti nikakav problem budući da je već jednom pisao ruskome patrijarhu 1992. godine da iz ruskoga Diptiha iz 1850. godine izbriše spomen autokefalne Crnogorske mitropolije. Kad pospremi po vlastitome aršinu istoriju pravoslavlja, lako će mu kasnije biti da Crnogorcima oduzme njihovu istoriju i prepiše je, baš kao i one silne kvadrate imovine, śevernim suśedima.