Konec Igre

Za Antenu M piše: Dragiša Burzan

Čega su dio protesti u Crnoj Gori?

U Americi je izborna godina, što se tradicionalno komentariše kao period u kojem joj slabi pažnja prema onim tačkama na globusu koje nijesu u njenom prioritetu. Smanjila je vojno prisustvo u Siriji i pažljivo, neki bi kazali bojažljivo, nastupa prema Iranu. Percipirajući Kinu kao glavnog globalnog konkurenta, ona polako zatvara Avganistan, jača savezništvo sa Indijom, pa će i sa Pakistanom. Natezanje sa Rusijom joj sada i stoga ne ide na ruku. S druge strane, premda unutrašnje politike dominiraju na američkim izborima, Trampu je dobrodošao svaki poen kojeg bi mogao uzeti na vanjskom planu, pa i na Balkanu eventualnim dogovorom Beograda i Prištine posredstvom njegovog specijalnog izaslanika.

Evropa je fokusirana na pregrupisavanje nakon Brexit-a, a saglasnost oko novog modela EU, koga zagovaraju više starih članica, još uvjek nije postignuta.  Zaokupljena je pregovorima sa Londonom i Trampovom carinskom politikom. Njoj ionako nedostaje energije u zatvaranju i saniranju kriza.

Koja prilika za resurgent Rusiju da se učvrsti na Balkanu! Naravno preko Srbije. A Srbija konačno vidi svjetlo na kraju tunela - da rješi pitanje Kosova na štetu Crne Gore i BiH, sve uz konstatacije o nemješanju sa najviše adrese i preko SPC i Dodika. Svilen gajtan! A i Tači kaže: sad ili nikad.

Ovo je otprilike ukupnost premisa nevezano izrečenih ili napisanih u medijima, ne samo u regionu, na kojima se oslanjaju medijske analize regionalnih (ne)prilika.

Zvuči ubjedljivo, baš po kroju velikosrpskih politika. Ali, nije realno.

Ima u gornjim premisama tačnih, ipak krajnje uprošćenih, ocjena. Sve što izađe u velikoj svjetskoj štampi nema kontakt sa realnošću, a i koještarije nijesu rijetkost.

Ovo ne znači da „veliki umovi“ i planeri velikodržavnih programa ne misle tako ili da sa pozicija sličnih „analiza“ ne ubjeđuju više instance da ne oklijevaju. Naprotiv. Uostalom, zar je Milošević imao bolju analizu.

Glavni akter u tom scenariju, predsjednik Srbije Vučić, isuviše je oprezan da bi se upleo u takvo što, u najmanju ruku ne bez neophodnih provjera kod relevantnih adresa. U svakom slučaju pametniji je od popova koji ne prestaju da ga pritiskaju.  To što ima izbore nije problem, ali pristup balansiranja Istok-Zapad  je zasad zgodna strategija otvorenih opcija.

BiH

 Najvećoj ekonomskoj i vojnoj sili u istoriji svijeta ne pada na pamet ideja da odustaje od globalne odgovornosti. Zaboravite na pojedine izjave, pa i sa visokih adresa. Nije ona završila Drugi svjetski rat sa 15 milona uniformi tek tako.

Amerika svijet posmatra iz pozicije ogromnog analitičkog kapaciteta. Naravno, i ona usljed zaokupljenosti svojim prioritetima naleti na poneko iznenađenje, ali se vrlo brzo postavi  i u takvoj situaciji. Kada zauzme stav o važnom pitanju teško ga mijenja, što je slučaj sa BiH.

Njene obaveze prema BiH su takve prirode da Dodikove prijetnje nemaju realnu težinu. Ove najviše služe održavanju nacionalne homogenizacije na poziciji velikosrpskog programa i ličnom političkom profitu. Uostalom, Vučić ga je samo prije desetak dana javno opomenuo da Srbiju sada ne uvlači u svoju suverenističku retoriku. Strateški bi Srbija takav rasplet snažno podržala tek ako bi Zapad pokazao potpuni zamor problemom.  U međuvremenu će nastaviti sa servisiranjem svog upliva preko Crkve i vjernih joj političara.

Odvajanje Republke Srpske od BiH bi bio prevelik zalogaj i za Rusiju, koja bi se u prilici neke neoprezne deklaracije o nezavisnosti značajno zakašljala i nastavila sa međunarodnom konsolidacijom Krima, Osetije, Abhazije, Sirije...

A što EU misli o takvoj deklaraciji kazala je prije neki dan Merkelova – samo neka proba.

Stoga, malo je vjerovatno da su aktuelni protesti u Crnoj Gori dio egzekucije šireg plana za anektiranje Republike Srpske i Crne Gore.

Usput, ne treba čestim medijskim zastrašivanjem ratom obeshrabrivati one koji u BiH streme vrijednom cilju da njihova država normalno funkcioniše, živi i napreduje do evropskog prosperiteta.       

Crna Gora

NATO zemlje imaju jasne međusobne obaveze u pogledu stabilnosti  i bezbjednosti. Da li Crna Gora računa na vojnu snagu Alijanse u aktuelnoj situaciji? Nikako. Ovo je unutrašnje pitanje i Crna Gora ga sama valjano adresira i odbraniće stabilnost i građanski mir. Isuviše dugo je u nedavnoj prošlosti balansirala na tankoj žici iznad provalije rata da sada ne bi znala kako se demokratskim sredstvima to radi. Svi napisi o nekakvom prizivanju strane vojne sile su fake news i gadost koju mogu smisliti samo bezobzirni tabloidni igrači ogrezli u moralnoj kaljuzi.

Rusija bi učinila mnogo toga da vidi Crnu Goru van NATO. Velika bi to njena pobjeda bila i jasna poruka državama iz svog okruženja i sa Balkana.  Van sumnje je da ona medijski agilno nastupa u podršci SPC, ali i razumije da vanjsko-politička pozicija Crne Gore nije ista kao 2016-te i neće tek tako ispuniti pustu želju lokalnih ekstremista da pošalje svoje agente koji bi organizovali novi pokušaj državnog udara. Ono što hoće u susret izborima su sajber napadi i podrška lokalnim velikosrpskim nacionalistima.

Srbija je direktno uključena u dešavanjima u Crnoj Gori, bez dileme. Dok Vučić naglašava nemješanje u unutrašnja pitanja susjedene nezavisne države i ograničava se na podršku SPC u odbrani „naših svetinja“, ministri u Vladi RS ne libe se da zbore ono što on hoće ali mu zazor od međunarodne zajednice nalaže da to prećuti. Sigurno je i to da medijska lavina koja se iz Srbije sručila na Crnu Goru nije spontana.

Hegemonistički stav i namjere Srbije prema Crnoj Gori najbolje ilustruju počasti i podrška liderima partija i NVO sektora iz Crne Gore koji neumorno rade na zatiranju crnogorstva i rušenju države Crne Gore. Baš prijateljske namjere prema susjedu.

Fabrikovana nacionalna karakterizacija pravoslavnih u Crnoj Gori - „etnički Srbi“ i „etnički Crnogorci“ -  je u funkciji snaženja podjela u Crnoj Gori. Frekventno i bezobzirno se koristi u Beogradu premda je očigledna neistina. U Crnoj Gori podjela pravoslavaca je nacionalna a ne etnička – to je podjela među najbližim srodnicima. Približno dvije trećine Srba u Crnoj Gori promijenilo je nacionalnost pod pritiskom Miloševićeve propagande i SPC. Prije toga ih niko nije prisiljavao da se izjašnjavaju kao Crnogorci.

Ovim Beograd servisira velikodržavni program u Crnoj Gori umjesto da crnogorske Srbe uputi na pravi put. A to bi trebao biti njihov zaokret ka građanskim partijama uz puno uvažavanje građanske Crne Gore i njenog multivjerskog i multinacionalnog suživota. Ionako im Crnogorci i ostali u Crnoj Gori ne zamjeraju srpstvo već velikosrpstvo.

Beograd u protestima vidi priliku da dalje ojača SPC u Crnoj Gori i da utiče na ovogodišnje izbore. Strpljivoj, mada prozirnoj, igri nije tu kraj, već će se sa njom nastaviti do zgodnog vremena koje još uvjek nije tu.

Srbi iz Srbije, na čelu sa zvaničnicima, kao i SPC i dio njenih vjernika u Crnoj Gori, sasvim dobro znaju da su manastiri i crkve u Crnoj Gori od prije 1918-te bili i ostali u vlasništvu države Crne Gore. Dalje se ubjeđivati oko toga je zaista nepotrebno. Mjesta rošomonijadi tu nema. Oni svi isto tako dobro znaju da ih Država neće spriječavati da ih dalje koriste. Znaju i da su tu druge stvari u igri, a ove su predpolitičke prirode ili profiterstva. Na red je došlo, zakašnjelo ili ne, uvođenje u zakon i te oblasti.

Država sa Zakonom kaže dosta je bilo uzrpacija građevina, zemljišta i kulturnog blaga. Zaista je SPC prevršila mjeru sa nelegalnom gradnjom, sve uz guranje prsta u oko demokratski izabranoj vlasti. Dosta je sa paralelizmom vlasti; dva tijela i dvije vlasti ne mogu stati u isti prostor.

Čak i sa potpuno međusobno isključivim stavovima dijalog je moguć i potreban. Ako ništa drugo, njime se katališe demokratska atmosfera  u kojoj građani mogu prepoznati argumente i u odnosu na njih se opredjeljivati.

Gledajući sa strane jedan dobar broj komentatora aktuelnih zbivanja u Crnoj Gori dobronamjerno se opredijelio za ocjenu da će velikosrpski državni projekat biti konačno poražen u Crnoj Gori. Konec Igre.

To bi zaista bio dobar rezultat koji bi donio olakšanje svima, pa i onima koji ga podržavaju. Bila bi to zaista velika stvar za cio region. Naravno, Srbija bi i dalje pomagala Srbe van Srbije u svemu što ima iskaz u dobrosusjedstvu i pravom interesu Srba.

Ipak, malo realnosti molim. To bi prije svega podrazumjevalo da se SPC poravna sa svojim pandanima na Zapadu – da se mane politike i u intimnosti crkava obavlja vjersku službu. SPC je feudalna institucija i to neće lako ići. Njen uticaj na birače je isuviše veliki da bi političari u Srbiji išli protiv njene sadašnje uloge u društvu. Srpska elita dominantno radi na održanju stanja i nema znanja ili hrabrosti da prepozna i deklariše pravi interes Srba. A ni blago skretanje Evrope u krajnje desno, uz nadu nacionalista da to nije privremeni trend, ne doprinosi promjeni u tom smislu.

Tako, nije kraj igre, već se moramo nadati demokratskom suzbijanju ovog regresivnog i XIX- to vjekovnog pokreta tek na duže staze. Strpljenja moramo imati.

Litije sigurno neće srušiti Crnu Goru. Doduše, nanose dosta štete. Uvode zemlju u ferventne medijske magle i to plaši ljude. Kako Država ne popušta i kako nema željenog procjepa u vlasti doće do zamora među učesnicima. Pitanje je samo kako će organizatori reagovati na to.