Mržnja putuje na jug

Piše: Danica Drašković (9. oktobar 1995.)

Svedoci smo nedavnih žestokih napada gospođe Mirjane Marković na premijera Crne Gore Mila Đukanovića, koji se ni u čemu ne razlikuju od napada Srpske radikalne stranke, pa ni u rečniku koji se koristi.

Srpski radikali odavno govore da je premijer Đukanović švercer i kriminalac, i zbog toga su i proterani iz Crne Gore pre dve godine, a njihovi čelnici u Crnoj Gori i suđeni i zatvarani, a sada istim rečnikom, primitivnim i nepolitičkim, o njemu govori i doktorka Marković, nazivajući ga javno prikrivenim švercerom na poslu političara, prilikom promocije svoje stranke u Novom Sadu.

U očekivanju proterivanja i gospođe Marković iz Crne Gore, pitamo se otkud nagli politički interes levice za Crnu Goru i žuč njenih lidera prema premijeru Đukanoviću.

Šta je to pritislo Crnu Goru i pokrenulo levicu na borbu i zaštitu kakvu je do sada nesebično pružala Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni? Zanimljivo je to naglo okretanje mržnje sa severa prema jugu, prema jedinoj preostaloj državi Jugoslavije koja nije Srbija.

Iste političke snage, isti ljudi koji su razbili Jugoslaviju, oterali i Slovence, i Hrvate, i Muslimane, i Makedonce, mržnjom i ideologijom koju propovedaju, sada se okreću Crnoj Gori i zbog istih razloga i na isti način započinju labudovu pesmu smrti u sopstvenoj kući. Polako se okupljaju na istom poslu komunisti, fašisti, demokrate, književnici, akademici, Ćosići i ostali, pa razna braća iz svekolikih udruženja širom sveta i orlova, kreću lešinari ka novom plenu i krvavoj gozbi.

Sa istim žarom i novom nadom da će sada možda ipak pobediti neprijatelja koji je dovoljno mali i slab, oni idu dalje svojim putem bez kraja. Društvance koje je razbilo veliku Jugoslaviju i „oslobodilo" Triglav i Knin, krenulo je da „oslobodi" Lovćen i Cetinje.

Neprijatelji na koje kreće levica iz Srbije u Crnoj Gori nisu ni Muslimani, ni Albanci, ni Hrvati, to je sve sitno prema onome što se iza tih brda valja.

Kapitalizam, privatna svojina, nepovratno zbogom komunizmu, pretnja su i opasnost mnogo veća od svih sa kojima se Srbija i njena levica do sada borila.

Otvorena poruka crnogorskog premijera Bukanovića da se Crna Gora opredelila za privatizaciju i da se neće vezati za komunističkog mrtvaca, neće biti balkanska ni Kuba, ni Koreja, ni Kina, i da je srpski komunisti i JUL ne mogu vući za njihovim propalim idejama i snovima, bila je kao nož u srce okrepljenim i zainaćenim srpskim levičarima.

Na istoj liniji i politici u odnosu na Crnu Goru i Federaciju nalaze se i ostale opozicione stranke u Srbiji. Demokratska stranka, Demokratska stranka Srbije, njihovi manji trabanti i mnogi akademici i vanstranački intelektualci, slažu se ukupno u osnovnoj strateškoj politici buduće sudbine i uređenja onoga što nam je od države ostalo, brišu Crnu Goru predviđajući joj sudbinu jednog od regiona u sastavu Jugoslavije.

To je Đinđić lepo, trgovački, i objasnio nedavno, negirajući pravo Crne Gore na ravnopravnost u Federaciji, računicom da će takvim političkim stavom obezbediti svojoj stranci novih 200.000 glasača, Srbijanaca, koji slično misle, što je, kaže, njemu važnije od Crne Gore i njene istorije.

Koštuničin srpski savez sa Narodnom strankom Crne Gore, govori isti jezik, pa je Crnogorcima u budućim neizbežnim sukobima sa Srbijom ostala jedino podrška Srpskog pokreta obnove koji je, kao i uvek do sada, podržavao sve što su napadali fašisti i komunisti i bio jedini oslonac i nada svim žrtvama tih mračnih ideja i ljudi. Državnost Crne Gore i promenu društvenog uređenja javno i potpuno podržava samo Srpski pokret obnove, koji odvaja jasno strateške nacionalne interese od dnevno političkih i ličnih nesuglasica sa konkretnim nosiocima vlasti i politike u Crnoj Gori.

Kao član i funkcioner te stranke podržavam takvu politiku iako nemam nimalo razloga da branim ni premijera Đukanovića, ni njegove drugove na vlasti. Jer, na žalost, Crnogorci na vlasti danas nisu ono što su nekada bili njihovi preci, pa su i sam premijer Đukanović, i predsednik Bulatović, bili deo iste fašističko-komunističke kamarile, tokom ovoga sramnoga rata i za vreme junskih događanja 93. godine u Beogradu, što ne znam da li hoću i mogu da zaboravim.

Međutim, Crnu Goru neću i ne smem ni zaboraviti ni izneveriti. Nikada. I ne samo ja, čuvaće je i čuvaju je svi živi a i mrtvi Crnogorci, isto onako kako su je čuvali i sačuvali tokom prošlih vekova njenog trajanja.