SPC kao "Osmi putnik" na crnogorskom državnom brodu

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Zahvaljujući pokretanju pitanja statusa vjerskih zajednica u Crnoj Gori, odnosno prijedlogu i usvajanju Zakona o slobodi vjeroispovijesti, na crnogorsku društvenu i javnu scenu pod reflektorima i lupom konačno se u svom pravom ruhu, otvoreno i ratoborno javila Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Tako je na viđelo izašlo i njeno višedecenijsko vanpravno djelovanje, njeno nepoštovanje zakonskih okvira države i ono suštinski važnije – njeno podrivanje, negiranje i svojatanje kulturnoga i duhovnoga nasljeđa Crne Gore i crnogorskoga naroda.

Zato bismo djelovanje SPC u Crnoj Gori mogli uporediti s kultnim kinematografskim sci-fi bićem i nazvati ga „Osmi putnik“ crnogorskog građanskog društva.

Za one koji nijesu gledali film, "osmi putnik" je strano tijelo, koje se predstavlja kao prirodno i naslijeđeno, svojevrsni infektivni agens s dugim, agresivnim i sistematskim djelovanjem, a kojeg je domaćin (pre)dugo ignorisao. Do danas, “osmi putnik“ crnogorskoga građanskoga društva zahvatio je nemali broj njegovih ćelija (prije svega moždanih). One koje traže njegovo prihvatanje kod domaćina, misleći da brane sebe. 

Amfilohije kao "nulti pacijent"

Građane Crne Gore koji su naśeli na njegovo djelovanje koje urušava stubove crnogorskoga građanskog identiteta ne treba osuđivati jer se oni nijesu mogli u potpunosti upoznati s postefektima „osmog putnika“.Njihovo konačno rasvjetljavanje i razobličavanje počelo je usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Zakon je otkrio i kakve velikodržavne i revizionističke repove iz prošlosti vuče Srpska pravoslavna crkva  i njen vrhovni poglavar u Crnoj Gori Amfilohije Radović (potenčeni nulti pacijent), o čijim naoštrenim, cinici bi rekli – satanskim, rogovima koji se otupljuju i lome zbog neuspjelih udaraca svjedočimo danas.

Takođe i način njihova djelovanja razobličen je na primjeru Crnogorske crkve koja je od "autofekalne" kako je krstio Risto, u nekoliko posljednjih nastupa njega i njegova portparola popa Cuce postala - autokefalna. To dodatno pokazuje mimikrijsku prijetvornost prirode „osmoga putnika“ koji olako mijenja svoj oblik, ali svoju misiju nikad. 

Od"Načertanija" do "Instrukcija"

On više od jednoga vijeka sistematski radi na svojatanju domaćina, a svoja duboka izvorišta i korijene crpi u velikosrpskom nacionalizmu. „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. godine predstavlja početak sistematskog djelovanja posrbljavanja suśednih naroda.

Zarad toga cilja u Crnoj Gori toga doba plasiraće se jedan od mnogih falsifikata, da se pravoslavlje Crnogoraca, koje se u narodu tretiralo i kao srpska vjera (isto kao što se muslimanska nazivala turskom), preinači u izraz nacionalne volje Crnogoraca kao Srba.

Zahvaljujući tadašnjem domaćinu, koji ga nije prepoznavao kao takvoga, desile su se tragične posljedice koje su dovele do uništenja nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore 1918. godine, ukidanja njene autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, aneksije od strane Srbije i svođenje Crne Gore na bezimenu i zaostalu provinciju, bez ikakvih atributa subjektiviteta koji su je krasili u dotadašnjoj istoriji.

Velikosrpski projekat Vuka Karadžića „Srbi svi i svuda“ svoju formu i utemeljenje dobija u spoljnopolitičkom djelovanju vlade Ilije Garašanina, političko-vojnu operacijom Nikole Pašića, kralja Aleksandra Karađorđevića i mnogih drugih na koje se nadovezao zločinački četnički pokret programom „Homogene Srbije“ Stevana Moljevića, iz kojega će nastati famozni dokument „Instrukcije“, Dražin koncept za klanje.

Put nemnjićke mitomanije

I koliko gođ se borilo protiv te iste velikodržavne matrice, ona je ponovo zaživjela kroz lik Slobodana Miloševića i u „čuvenom“ memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti, a sve s blagoslovom Srpske pravoslavne crkve.

Na svo to nasljeđe, koje je istinski demokratska, liberalna i lijeva Srbija željela i namjeravala iskorijeniti, danas jaše Amfilohije Radović sa svojim (ne)velikodostojnicima po Crnoj Gori i ostacima „Dušanova carstva“, galvanizujući ideologiju koja je sahranila Srbiju. No, da Amfilohije i zagovornici velikosrpskih granica svoje paramilitantne parade organizuju van Crne Gore, to bismo smatrali komšijskim problemom. Budući da njegovo djelovanje izvorište traži baš u Crnoj Gori, moramo svi reagovati jer ovaj put i nju i njene građane vodi na pogibeljni put pomenutih aktera iz albuma nemanjićke mitomanije.

Svi navedeni planovi imali su tragične posljedice po Crnu Goru, dovodili do jezivih i nečuvenih zločina kako na njenoj teritoriji tako i u regionu. Prije svega zbog tih zločina bi se trebalo kloniti onoga što Amfilohije propovijeda i sprovodi. I raditi na odstranjanju „osmog putnika“ zasnovanog na fabrikovanim neistinama koje prikrivaju proces osvajanja i asimilacije.

Božićni i 13-julski ustanak kao antipod "osmom putniku"

Srećom, Crna Gora je imala i one koji su ostali imuni na ubrizgavanje asimilatorskoga virusa. One koji su čuvali i baštinili tradiciju crnogorskoga naroda bez kojih se danas ne bi obnovila crnogorska država i ne bi sačuvao crnogorski narod. Taj svojevrsni Antipod „osmom putniku“ bili su slavni junaci Božićnoga ustanka 1919. godine koji su se borili za pravo, čast i slobodu Crne Gore, očuvanje njenog identiteta i ravnopravni položaj u južnoslovenskoj zajednici.

Bili su to i veliki umjetnici i stvaraoci poput Janka Brajovića, Nikole Petanovića i Vladimira Popovića, ali bili su to i mladi komunistički kadrovi i pipadnici socijalne literature koji nijesu bili zadovoljni crnogorskim položajem. Upravo taj podmladak koji je sanjao zajednicu „radnika i seljaka“ i proletersku revoluciju, predvodio je najslavniji ustanak u našoj istoriji – 13. jul, a potom i obnovio crnogorski subjektivitet u novoformiranoj Jugoslaviji, nastaloj nakon Drugoga svjetskoga rata.

Komunistički pokret bio je kadar da pobijedi i pobijedio je fašističke ideologije i omogućio Crnoj Gori kratkotrajan oporavak od „osmog putnika“.

U periodu socijalističke Crne Gore pojaviće se intelektualci poput Radoja Radojevića, Milorada Stojovića, Pavla Mijovića, Vojisava P. Nikčevića, Danila Radojevića, Radoslava Rotkovića, Sretena Perovića i drugih koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina crnogorskoj istoriji, kulturi i tradiciji dali nacionalni karakter raskidajući sa do tada regionalnim predznakom sintagme crnogorski.

Taj je period dao i političara poput Veljka Milatovića koji u svečanom govoru, prilikom otvaranja mauzoleja na Lovćenu ističe za Njegoša: "...neophodno ga je vraćati autentičnosti i izvornosti; dužni smo da tumačenje njegovog djela, pjesničkog i državničkog, oslobodimo balasta romantičarske i folklorne naivnosti, pravoslavne i građanske mitomanije i dekora za jednu efermernu nacionalnu dramu i patetiku."

LSCG 90-ih, građani danas

Antipod „osmom putniku“ devedesetih godina, koji je uplivao u crnogorsko društvo antibirokratskom revolucijom i dolaskom Amfilohija Radovića za mitropolita crnogorsko-primorskog, bio je Liberalni savez Crne Gore s promovisanjem istina o crnogorskome identitetu, istoriji, kulturi, tradiciji i zalaganjem za slobodnu, suverenu, demokratsku, samosvjesnu i evropsku Crnu Goru.

Danas, „osmog putnika“ koji je unio razdor u crnogorski narod i pozivao na prolivanje bratske krvi hrani strana crkva u Crnoj Gori, Srpska pravoslavna crkva zloupotrebljavajući ime Mitropolije crnogorsko-primorske, slaveći i baštineći uništitelje Crne Gore kralja Aleksandara Karađorđevića i Nikolu Pašića, ono što je sramota Crne Gore, sramnu Podgoričku skupštinu i njene odluke iz 1918. godine, sraman i zločinački četnički pokret u Crnoj Gori, oblači u svoje rite i svojata crnogorsku tradiciju i njenu istoriju, crnogorske dinastije Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića, Petrovića sve se pozivajući na Njegoša i kralja Nikolu i na njihovu samostalnu i međunarodno priznatu državu Crnu Goru čije uništenje slave!?

Danas su građani Crne Gore ti koji moraju osvijestiti „osmog putnika“ sedmog bataljona i biti njegov antipod. Odstraniti ga, oporaviti društvo i postaviti ga na zdrave osnove.

Autor je profesor crnogorskoga jezika i književnosti i postdiplomac na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost – Cetinje.