Piše: Jovan Nikolaidis
Balkanci, kao etnosi epske kulture, vole razgovor, besjeda im je duši milovanje. Narodi su humora i lijepe pjesme. Ne treba im puno da zasjednu i razvezu, od Pelazga do našijeh dana. Znaju i ono što se u Carigradu dešava. Ako i ne znaju, to izmisle, to ispjevaju, i to je lijepo čuti.
Tajanstveno, pa i ono što je u životu nemoguće, lako pretvore u istinu melodije, bar onu koja im treba da im razgovor protekne u ljepoti, slasti. Odlični su pripovjedači, ne znam jesu li mudriji od starocrnogoraca (ko od takvih može biti mudriji i ljepši!?), ali od njih, sigurno je, ljepše pjevuše...
Od njihovog humora i pjesme (toliko nalik sevdalinki - u Podgorici sam slušao te osebujne poštapalice a da se niko ne uvrijedi, sa bezbroj varijacija gega i obilja jezičkih kalambura) i sada mi se usne razvlače u smiješak, tiho se kikoćem, sam u radnoj sobi, usamljen kao suho drvo u planini, dok noć odmiče.
Vole dert, rakija im je milija od vina, a mezete jednako kao što čine na Baščaršiji. A, bogami, nalik su i ćumurdžijama iz šumadijskog selu ili ovčarima na Pešteri. Bez pjesme svima njima nema mezetluka. (“Idi, bolan Mujo, kupi u čaršiju devet dinara rakije i dinar ‘ljeba.” ”Što će ti, jarane, tol’ki ‘ljebac, Dina ti?”)
Očas ćeš ih nagovoriti da utiho zapjevaju polifono u narječju Toske, ili da, stavivši kažiprst u uho, a šaku naslone na sljepoočnicu, dozovu ojkanje iz Malesije; ma i u Gacku, polju ravnom, tako zapijevaju! Slično takvo pjevanje čuo sam na zapadu Hercegovine kod brata ‘Rvata. A sevdalinke Trebinja - blagorodnoj duši melem; dok međedi ne stigoše po svoje znali su i Srbi u po glasa pjevušiti tamo, grleći se sa ‘turkešinama’.
Ta njihova-naša pjesma! Taj beskraj tuge, da bude lakše svima: onom koji zapijeva i onima koji ih prate ili slušaju. Poluzatvorenih očiju, sa desnom rukom na grudima, gdje srca njihova kuckaju. U sevdalinki balkanskoj, u kojoj će i laik naći od svega pomalo što se pjeva i svira u Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Dalmaciji.
Ritmovi i instrumenti - svaki ih balkanski narod ima u svom naslijeđu. I zar je važno što se svakom od tih naroda čini kao da su njihovi. Gradska serenada iz Korče?! Ma nije, očiju mi!, nego je čujem usred dalmatinske kȁle! A lijepo je i u Zagorju izvode, na kajkavskom.
Mandoline i šoto voće u tri glasa krijepili su me, prije ovog listopada što minu, u tijesnoj kafani na periferiji Drača, a bekrije iz Stare Varoši podgoričke će se kleti: naše su i zornice i budnice i podoknice.
(Znam, Dalmatinci bi se svadili kako se to samo u šibenskim uličicama pjeva i svira). Ko će reći da albanska tužbalica iz Elbasana nije žalopojka koju Ohrid pjeva. A zakleo bih se da sam je i u Izmiru čuo!
Kad čujem polifono pjevanje i klarinet ispod Đirokastra, neka me sumnjala, ako to mogu, ubijede da nisam isto to čuo i na Kritu. I sve tako na licu mjesta, a zapravo na mnogo mjesta, usred mučeničkog Balkana. Naše i njihovo. Samo neka je s merhametom. Blagosloveno bilo, rekli bi i crnogorski dobroćudnici.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR