Globalna kuga i generacijska sjećanja

Za Antenu M piše: Miodrag Vlahović

Dok šetam pustim Rimom, ukoliko se te skraćene rute - uglavnom po onom dijelu Vječnog grada, na potezu od Vatikana do Tibra, i malo uzvodno, što se zovu Borgo i Prati - mogu nazvati šetnjom, razmišljam, (u svoje lično ime i bez konsultacije, ako mi uvaženi čitalac dozvoli tu benignu šalu) - o smislu života.

A o čemu bih drugo? Ali - da ne ulazimo sad u te nebitne detalje, previše su “mudri” - čitaj: banalni i površni - da bi bili vrijedni pisanja & čitanja.

Na početku ove najnovije dramatične epizode u našim životima, sjećam se, dok prolazim pored “Santa Ana” ulaza u Vatikan, i pozdravljam, na talijanskoj strani kapije, vojnike u maskirnim uniformama, koji (i inače, ne sada posebno) obezbjeđuju prilaze Trgu Svetog Petra, a na vatikanskoj dva pripadnika Švajcarske garde, koji čuvaju ulaz u Papsku državu, moju “zemlju prijema”, kako se to kaže, što je sve naša generacija, a to su oni rođeni petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata, preciznije godište 1961/62, doživjela i preživjela u posljednjih pola vijeka.

Dakle:

Prvo smo išli, kao prva generacija teorije/prakse “srednjeg usmjerenog obrazovanja”, ne u klasičnu srednju školu, ili u gimnaziju, već u prva dva razreda jednog smjera, pa onda u druga dva - drugog smjera. Ko se još sjeća i zna za dr Stipu Šuvara, idejnog tvorca ovog koncepta spajanja obrazovanja i “udruženog rada”, kako se tada govorilo? (Potpisnik ga se sjeća i po čudnom detalju što se dotični žalio na njegove - tj. na moje, prim. autora - liberalne stavove i ispade, sa vrlo lošim posljedicama po kritikovanog, ali je to priča za drugu priliku.)

Poslije završne dvije godine srednje škole (a imao sam sreću da budem među “informatičarima”, odjeljenje IV e, u podgoričkoj Gimnaziji, sa našim razrednim Mitrom Miličkovićem, divnim čovjekom i pedagogom), naša generacija je bila, i ostala, jedina koja nije imala matursko veče. Bila je 1980. godina i neko je ocijenio da krajem juna ne treba slaviti maturu. Razlog je poznat, mada se tada nismo ljutili ... ruta naše ekskurzije je, preko Zagreba, vodila i u Kuću cvijeća.

Onda su nas, prije fakulteta, kao prvu generaciju i u tom smislu, samo muški dio, naravno, poslali u JNA. To je, u mom slučaju, trajalo deset mjeseci i deset dana, na aerodromu u Batajnici. (Bio sam zajedno sa dr Perom Kavarićem, mojim drugom još iz osnovne škole - pravio je nevjerovatne šale tamo, a i sa Jankom Vukotićem, koji je dobio ime po čuvenom djedu, naravno.) Pukotine u jedinoj pravoj Jugoslaviji su se već tada nazirale - ili nam naknadna pamet pomaže da tako gledamo na prve godine poslije odlaska Tita.

Pa smo, onda, išli na fakultete, dio nas i na one titogradske, što je, možda, bar u nekim slučajevima, bilo značajno u političkim i vrijednosnim raslojavanjima i konfrontacijama koje su našu generaciju očekivale u posljednjoj nesrećnoj i tragičnoj deceniji dvadesetog vijeka. Nije slučajno jedna poznata politička ličnost u Beogradu, u godinama pred naš referendum o nezavisnosti, pitala ko je od nas dje studirao ... Nije to bilo nepametno pitanje.

Takozvana Anti-birokratska revolucija se dogodila i nama, sa posljedicama i značenjima koje različiti pripadnici naših godišta različito doživljavaju i interpretiraju. To je neizbježno i tako će i ostati. (Autor, na svoje ogromno i neuništivo zadovoljstvo, pa i ponos, nije učestvovao u toj ”revoluciji”, iako mu je “ljutnja” na druga Šuvara i njegove saborce iz tzv. “starog rukovodstva” mogla za to biti sjajno opravdanje ... I o tome ćemo, jednog dana, ako bude sreće junačke, kako se to kaže.)

Pa su onda došle godine smutnje, laži, nasilja, raspada, rata i zločina, kroz koje je naša generacija prošla kao i druge - kako ko, i kako s kim.

Izbjegavam, namjerno, ili kako se to starinski i ispravno reče, “naročito”, godine pod embargom, muke kako da se preživi, dok vas na ulici napadaju (da ne idemo u opise), kao izdajnika, dezertera, ustašu i tako dalje, i kada se dešavaju tako ružne i jadne stvari, koje vas začude, i danas, kako ste ih uopšte preživjeli. Mada, nije cijela generacija to trpjela, već samo mali dio. Da se ne ponovi, nikada.

Pa su se onda mijenjale stvari i istorijski vjetrovi i naša je generacija - po godištu možete pogoditi na koga sve mislim - neizbježno, opravdano i zasluženo, imala značajnog (mi, iz “berbe” 61/62, bismo rekli: presudnog) udjela u obnovi crnogorske državnosti, ulasku u NATO, i u svim dobrim i lošim stvarima, razapeta, kao i njeni najpoznatiji politički i drugi predstavnici, od crnogorske sramote na Dubrovniku, preko crnogorskog primjera čojstva tokom krize 1999, kada je Crna Gora povratila svoj obraz, primivši i sačuvavši stotinu i više hiljada Kosovara, dominantno etničkih Albanaca, ali i svih drugih, pa sve do mirnih i demokratskih odluka koje nam i u najnovijim prilikama toliko znače i pomažu, vidjeli mi to ili ne.

I, evo sada, pri isteku šeste decenije, u sred (očekivane) reakcije na zakon koji treba da uredi posljednju preostalu crnogorsku istorijsku i kulturnu nepravdu, i kada se, opet, baš kao u najmučnijim danima s početka devedesetih godina prethodnog stoljeća, velikim riječima kriju sasvim profani interesi i politički i kulturni obrasci koji bi da Crnu Goru zaustave u njenoj punoj obnovi i emancipaciji, imamo, povrh i poslije svega, jednu globalnu, ali i nacionalnu prijetnju, koja ne pravi razliku između ljudi, i koja će od nas zahtijevati mnogo mudrosti, hrabrosti i odlučnosti, ali i strpljenja - da bi bila savladana.

Danas sam našao jedan citat iz “Kuge”, koji odgovara sadašnjem trenutku, ali se odnosi na sve nevesele i tužne epizode našeg iskustva u posljednjih pedeset godina, bar, kako ga pamti generacija kojoj pripadam.

Kaže veliki Alber Kami: “Što je istina za sva zla ovog svijeta, istina je i za kugu. Ona pomaže ljudima da budu bolji od sebe samih”.

Spušta se mrak nad pustim Rimom, a Italija ulazi (tek) u četvrtu noć opšteg karantina.•

(Autor je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne odražavaju nužno zvanične stavove Crne Gore.)