Mantre, Bojkot bojkota i „Svjedok Božje ljubavi“

Za Antenu M piše: Dragiša Burzan

Hinduisti mantrom uvode vjernike u više dimenzije spoznaje, podsvjest ili u prostor van četvoro-dimenzionalnog kontinuuma, zavisno od tumačenja fenomena. Uglavnom, ono što nije diskutabilno, percepcija stvarnosti u užem smislu riječi je u transu sužena, a reakcije umrtvljene.

Gebels je ovo dobro razumio. Njegovi mediji danonoćno su bljuvali mantre o ugroženosti njemačkog naroda, židovskoj zavjeri, o višoj rasi,... Potom je „Vostani Dojčland“ logičan krešendo koji uvodi narod u agresivni mod. Narod postaje masa  koja slabo korespondira sa realnošću. Intelektualci i crkva šute. Propast, a nema ko da joj stane na put.

Srbija je 90-tih opsjednuta je propagandnim mantrama u najboljem izdanju Gebelsa, često sa neizmjenjenim sadržajem. Srpski mediji funkcionisali su shodno ratnoj tradiciji Radio Beograda, koji je tokom nacističke okupacije bio glavni propagandni centar njemačke vojske.

Sva ova mašinerija sada gruva slične mantre prema Crnoj Gori. One neutišane odjekuju sa crnogorskih kioska i vrište sa elektronskih medija. Zagušuju Internet. Pojačavaju se na lokalnim medijima osnovanim od srpskih obavještajnih službi i ratne mafije, a finansiranih i od strane države Srbije. U pomoć im priskaču komercijalni mediji – prilika je, izbori su tu, biće para.

Ipak, najveći rezonator za ovu populističku melodiju je Mitropolija i cijela SPC. Crkva je najuspješniji manipulator u  istoriji. Nastala kao ideološki sektor administracije Carstva, pod pokroviteljstvom cara Teodosija, genocidnog vladara, ona zna najbolje kako se kuju mantre i pušta strah u narod. Njoj u misiji gomilanja blaga i očuvanja vlasti careva, kraljeva, autokrata i inih feudalaca najviše odgovara zaostalost naroda.  

Stoga je zaostalost naroda njen prioritet. A na njoj se mora raditi već sa djecom. Vjeronauka u školama je formula za napredak u zaostalosti. Mitropolija ne ispušta ovu temu. Ponoviće je i u aktuelnom dijalogu.

Od ranih godina treba djeci u glavu utisnuti dogmu. To hoće popovi. Odrastanje uz mitove i nacionalizam garantuje rukoljupca u starijem uzrastu. Država koja to dozvoljava nije skrojena za moderna vremena ili su moderna vremena osuđena na srednji vijek. To povrjeđuje čovjeka koji ljubi slobodu misli. Vjeronauka nije nauka o vjeri, već nauk o privrženosti crkvi i podložnosti njenoj moći. A o moralu, crkva je odavno izgubila kredibilitet da pridikuje o tome.

U Mitropoliji su ohrabreni uspjehom u višegodišnjem ponavljanju mantri. Postaju i neoprezni. Tako, kao ilustracija, jedan od visokih funkcionera Mitropolije priziva strah od mađija u reagovanju na legitimni zahtjev bjelopavlićkih sela da se Mitropolija briše iz Katastra kao vlasnik njihovih crkvi i grobalja. Radi se o specijalnim – osvještanim –nekretninama, učeno on prosvjetljava lakovjerne. Konsekventno - vlasništvo se stiče osvještavanjem.  Svaka čast, zaista pravnički. Da nikome ne poželiš da mu se stan osvješta.

Ni opozicioni političari baš ne vjeruju u prosvjetljenost naroda. Jedan od njih, samodeklarisani građanski političar, a u pragmi populista na liniji velikosrpstva, satjeran u ćošak eksplicitiranim argumentima, naprosto o vlasništvu nad crkvenim objektima kaže – ne može to tako, to je kanonska crkva. Dokaz o kanonizaciji dozvoljava da sve što liči na crkvu i okolna imanja možeš proglasiti svojinom. To je otprilike argument kojeg on dijeli sa Mitropolijom. Stvarno građanski.

Ove sedmice se oglasio i Antonio Belanger, gensek Međunarodne i evropske federacije novinara. Onako evropski, lijen da se informiše kada dođe do Balkana, nepravedno upozori RTCG da ne progoni novinare. Naravno, velika je sramota progoniti novinare, a poseban je grijeh neutemeljena kritika i javna osuda onih koji su objektivni i nepristrasni.

Koliko smo daleko stigli u oduzetosti od elementarne logike i kako su sve moralne brenze otkazale svjedoče i „kritike“ autora dokumentarnog filma „Svjedok Božje ljubavi“ - od krucijalne važnosti za razumjevanje aktuelnih događanja u Crnoj Gori, a koji je dao priliku Mitropolitu SPC da sam iznese svoj moralni stav i stav o ratu protiv civila u ex-Yu, bez novinarske intervencije. Kud ćeš objektivnije i profesionalnije. Sve je time rečeno i uzvišeni Berlinger je morao odgledati isti i upozoriti kritičare na elementarnu objektivnost.

U vezi sa dokumentarcem postavlja se pitanje da li su ga učesnici litija odgledali. Ako jesu, kako pristaju da slijede moralne poruke svog idola koji njihovu braću i sestre naziva nakotom i kopiladima? A Crnogorci litijaši neka sami konsekventno tome izvuku zaključak.

Antidržavna opozicija i dalje svaku zdravu političku agendu zamjenjuje mantrama: „pokradeni izbori“, „pristrasni državni mediji“, „privatna država“, „režim u Podgorici“, „mafijaška država“, „nema uslova za izbore“, „bojkot“ i slično. Dobro, nije za čuđenje s obzirom na velikosrpsku ratnu propagandu koja ih je izrodila. Ali, za čuđenje je njihova priča oko lokalnih izbora. Kazali su bojkot, a već staju iza liste na kojima su se nacrtali i neki do juče njima vjerni kadrovi. Da li to lokalci bojkotuju bojkot ili je to plan da im „građanska opcija“ bude maska? Biće i jedno i drugo, sve u skladu sa principom oportunizma.

Pri kraju o pomirenju, po ko zna koji put. Ma, mirite se ljudi, svi koji ste u bilo kakvoj svađi! Kada presahne korona virus grlite se i ljubite sve u sestrinskoj i bratskoj ljubavi. Ali, ne prihvatite „pomirenje“ na platformi velikosrpstva koje vam Crkva nudi. Jer tada ćete svi koji ste stojali uspravno u teškim vremenima primiti breme zločina na svoju savjest.

A i pomirenje je neprikladan izraz. Još uvjek nijesmo u građanskom i rođačkom nezboru i nijesmo se za bijela grla hvatali. Podjeljeni jesmo, do zadrtosti. Tako će biti sve dok druga strana ne batali sa velikosrpskom agresijom. Velikosrpstvo nije demokratska razlika. U međuvremenu bi bilo dobro da prestane sa farbanjem naših gradova, ispisivanjem grafita i lomljenjem parkovskog mobilijara. Nije cool.