Inkubacija diktature

Piše: Boris Dežulović

rađanin misli da se takva stvar nikad ne može i neće dogoditi njemu ili njegovim najbližima, partneru, djeci, roditeljima, bratu ili sestri: to se uvijek događa drugima, onima koji ne poštuju pravila, proturječe i idu u suprotnom pravcu. Ako poštuje pravila epidemiološke službe, građanin neće na ulici pokupiti virus; ako poštuje pravila svoje države, neće ga na ulici pokupiti policija. Pravila su, naravno, napisana za dobro građanina, jer virus ne poštuje granice i ograničenja, pa napada čak i ljude koji se drže pravila epidemiološke struke: to je, naime, epidemija. Kada pak policija ne poštuje granice i ograničenja, to se zove policijska država, ili kraće diktatura.

Epidemija i diktatura imaju dvije zajedničke osobine: i jedna i druga hrane se, opstaju i šire preko ljudi koji ne prepoznaju simptome. I epidemija i diktatura imaju, naime, period inkubacije. Kad se građanin tako na koncu nađu na odjelu intenzivne njege ili pred sudom, već je kasno. Inkubacija je bila ono međuvrijeme u kojemu je mislio da se takve ne mogu dogoditi njemu ili njegovim najbližima, partneru, djeci, roditeljima, bratu ili sestri. Kad je mislio da se epidemija i diktatura uvijek događaju nekom drugom.

Karantena je vlažni erotski san svakog diktatora s misijom, a koronavirus njegov dar s neba, nevidljivi neprijatelj koji zaista postoji, pa policijski pendrek, policijsku maricu, policijski sat i ostalu policijsku opremu čini opravdanima na posve nesumnjiv i neosporiv način. Virus je, naime, nevidljiv, on je teoretski svugdje, u svakom trenutku negdje među nama, a neprijatelj koji je svugdje, u svakom trenutku negdje među nama, idealan je i upravo laboratorijski kontrolirani uvjet za uzgajanje diktature. Virus je savršeni Srbin, musliman ili Židov, savršeni Unutarnji neprijatelj: nema filozofa ni pjesnika da bi se usprotivili konačnom rješenju, pa nema ni građanina koji diktaturu ne bi shvatio i prihvatio za svoje dobro. Država, konačno, i ne postoji ni za što drugo nego za dobro građana. Očita je, međutim, i jednostavna razlika između demokracije i diktature: demokratski sustav za dobro građana donosi mjere koje provodi policijska sila, dok diktatura za dobro građana provodi policijsku silu koja donosi mjere.

Sva je sreća ispala da se to događa drugima: srpski predsjednik Aleksandar Vučić prvi je tako proglasio izvanredno stanje i uveo policijski sat, danima već otvoreno prijeteći građanima još strožim, apsolutnim policijskim satom dvadeset četiri sata na dan. Vladimir Putin, recimo, u gužvi i kaosu svjetske pandemije gotovo je neprimjetno provukao ustavne promjene koje mu omogućuju još četvrt stoljeća na čelu Rusije, dakle doživotnu autokratsku vlast. Diktatura, kao i pandemija, ne poznaje političke granice, pa je s lakoćom ušla i u Europsku uniju: mađarskom predsjedniku Viktoru Orbanu, na primjer, parlament je nekidan uvjerljivom većinom dao odriješene ruke i zakonodavne ovlasti bez roka trajanja, bianco licencu za potpunu kontrolu građana.

Sva je sreća, rekoh, da se takve stvari događaju drugima, i da toga nema u Hrvatskoj. Naša je vlast još uvijek demokratska i još uvijek radi za dobro građana.

‘Gospođo, koji je vama kurac? Ovo je radi vašega dobra!’ objasnio je tako krupni policajac u civilu čvrsto držeći građanku Branku K., koja je s prijateljicom odlučila prošetati Splitom, pa zajedno s njom završila u policijskoj stanici kao prvi slučaj zaštite toga, kako se zove, ‘našeg dobra’. S obzirom na to da je prvi, valja ga pomno promotriti i istražiti, kako ne bi bilo nepotrebnih daljnjih nesporazuma oko prirode ‘našeg dobra’.

Građanka Branka K., za početak, nije kršila baš nijedno jedino pravilo i baš nijedan članak nijednog zakona. U Hrvatskoj – osim ako nešto nisam previdio i prečuo – nije proglašen policijski sat. Proglašena su tek jasna pravila i preporuke epidemiološke struke i Kriznog stožera: šetnja gradom nije zabranjena, zabranjena su samo javna okupljanja i masovni bliski kontakti, uz preporučenu socijalnu distancu. Građanka Branka K. šetala je praznom ulicom s prijateljicom propisno udaljenom preporučena dva metra. Nije to radila zato što se boji države, već zato što je odgovorna građanka. Na njeno uredno građansko pitanje zašto je uopće legitimirana i zašto joj se uskraćuje pravo na socijalno distanciranu šetnju te uredni građanski zahtjev da joj se u uvjetima visokog rizika ne prilazi i ne drži je se za ruku, policajac je odgovorio sad već slavnom rečenicom: ‘Gospođo, koji je vama kurac, ovo je radi vašeg dobra!’

Ako je sve bilo tako, a srećom postoji snimka s mobitela građankine prijateljice, zaključkom se ispostavlja pretpostavka da ‘radi njenog dobra’ nije ni zabrana šetanja javnim površinama ni zabrana javnog okupljanja – jer zabrane šetanja nema, a javnog okupljanja nije bilo – već samo privođenje građanke i policijska prijava protiv nje. ‘Gospođo, koji je vama kurac, ovo je radi vašega dobra!’ govori tako rmpalija u civilu držeći njenu nadlakticu, ne ostavljajući nimalo prostora sumnji kako ono ‘ovo’ što je ‘radi njenog dobra’ jest njegova krupna policijska šaka. Za naše dobro, shvatili smo na koncu, nisu epidemiološke mjere, već gola policijska sila.

Građanka Branka K. – zajedno s prijateljicom i još jednim građaninom, koji se pobunio zbog policijskog utjerivanja njihova dobra – završila je na saslušanju u Drugoj policijskoj stanici na Bačvicama, odakle je uz nadmoćni državni podsmijeh puštena s policijskom prijavom. S obzirom na to da je bila riječ o prvom takvom slučaju – a kako ne bi bilo nepotrebnih daljnjih nesporazuma oko prirode ‘našeg dobra’ – valjala ga je na koncu pomno rastumačiti i obrazložiti i policija. Na nekoliko konferencija za novinare koje su uslijedile, ministar unutarnjih poslova, ravnatelj policije i nižerangirani policijski službenici objasnili su kako su građanka Branka K. i njena prijateljica odbile poslušati zapovijed policajca da se ne kreću prema plaži Bačvice, zoni dakle masovnog okupljanja, da su pružale aktivni, nasilni otpor, te glasno pozivale građane na neposluh i kršenje preporuka Kriznog stožera. Policija nas, ukratko, u oči gleda i besramno laže, ali – ‘koji vam je kurac?’ – radi to za naše dobro.

Razjasnio je ravnatelj policije Nikola Milina, koji je gostujući na televiziji N1 taksativno nabrojio kako su se građanka Branka K. i njena prijateljica, citiram, ‘kretale u suprotnom pravcu’, te pred policijskim službenikom, citiram, ‘protestirale i proturječile’, pokazujući tako, citiram, ‘potpuno nepoštovanje policije’. Ukratko – sjetit ćete se s početka teksta – počinile taksativno, točku po točku, baš sve što policijska diktatura zabranjuje: nepoštivanje, protest i proturječenje.

I, naravno, ‘kretanje u suprotnom pravcu’.

Konačno, famozni članak 13., zbog kojega će građanka Branka K. i njena prijateljica pred sud, ne propisuje ponašanje građana u zakonski uređenim izvanrednim okolnostima: to je – autoritativno nam je objasnio sam ravnatelj policije – onaj obični, banalni članak iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, paragraf koji ne regulira red i mir u uvjetima pandemije, već u normalnim, ‘urednim i mirnim’ vremenima: isti onaj dobri, stari članak 13. koji sankcionira svakoga tko se, citiram, ‘tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir’.

Time je stanje svakodnevnog reda i mira formalno izjednačeno s izvanrednim, u kojemu se za svakoga tko ‘protestira i proturječi’ općenito smatra da se ‘tuče, svađa i viče’, u kojemu se zahtijevanje građanskih prava tumači kao ‘kretanje u suprotnom pravcu’, a kretanje u suprotnom pravcu, jasno, kao remećenje javnog reda i mira. Kad se, naime, uredni građanin stavlja izvan reda, to je – sama riječ kaže – izvanredno stanje.

Naravno da su, utjerani u takvo stanje, građani s okolnih balkona – oni što su iste večeri skladno pjevali ‘Moju domovinu’ – aplauzom pozdravili odlučnu intervenciju policije protiv građanke Branke K. To je bilo za njeno i njihovo dobro. Istina, za potpuno isto njeno i njihovo dobro je i diktatura, ali ona se, naučili smo danas, događa drugima. Diktatura se nikad ne događa u ‘Mojoj domovini’, diktatura se nikad ne događa njima ili njihovim najbližima, partnerima, djeci, roditeljima, bratu ili sestri.

Na primjer: Republika Hrvatska je, u strogo pravno-formalnom smislu, moja domovina.

Na primjer: u strogo pravno-formalnom smislu, građanka Branka K. je moja rođena sestra.