Dodikovo pismo Džaferoviću i Đukanoviću primjer je beščašća

Piše: Andrej Nikolaidis

Milorad Dodik je pljunuo u plajvaz, pa sastavio dva pisma o genocidu. Jedno je poslao kolegi predsjedniku Šefiku Džaferoviću, drugo kolegi predsjedniku Milu Đukanoviću. U ta dva pisma Dodik je počinio potpuno istrebljenje istine, obzira i stida. Džaferoviću je pisao kako je "poznato da su za Srbe i srpski narod događaji u i oko Srebrenice jednostrano prikazani, da su u i oko Srebrenice stradali i Bošnjaci i Srbi i drugi narodi i da se zbog toga zločini samo nad jednim narodom ne mogu kvalifikovati kao genocid. Zato smatram da bi trebalo da uvažavate i stavove srpskog naroda u vezi sa ovim pitanjem, koji su Vam jako dobro poznati."

Zapamtite ove riječi, jer to je nešto što može reći samo kompletan idiot ili kompletna hulja: "Zločini samo nad jednim narodom ne mogu se kvalifikovati kao genocid." Hoće li Dodik reći kako je, da bi nešto bilo genocid, potrebno istrijebiti više naroda? Jok: to bi bili genocidi, množina. Dodik pokušava reći kako ne može genocid nad Bošnjacima biti genocid ako i zločini nad Srbima neće biti proglašeni genocidom. Nad Srbima, tokom rata u Bosni i Hercegovini, niko, srećom, nije počinio genocid – to je jedini razlog zašto se o tim zločinima ne govori kao o genocidu. To nipošto ne znači da je dozvoljena bilo kakva relativizacija tih zločina u ime navodnog bošnjačkog patriotizma, još manje znači da oni koji su počinili zločine nad Srbima ne moraju biti kažnjeni.

Đukanoviću je Dodik poručio ovo: "Kvalifikacije tragičnih događaja u Srebrenici, koje je iznio Džaferović u svom pozivnom pismu, a koje ste i Vi na isti način iznijeli, apsolutno su neprihvatljive, jednostrane i sigurno ne doprinose procesu pomirenja. Kao što bi trebalo da Vam je poznato, u tragičnom građanskom ratu u Bosni i Hercegovini nastradao je veliki broj djece, žena i muškaraca svih nacionalnosti, razorena je privatna i javna imovina te je veliki broj lica napustio svoje domove. Takođe, kao predsjedniku susjedne zemlje, trebalo bi da Vam je poznato da je žrtava bilo na svim zaraćenim stranama. U tragičnom sukobu u Bosni i Hercegovini svi su ratovali protiv svih, ali, nažalost, žrtve su i danas, 25 godina nakon okončanja sukoba, predmet političke manipulacije. Pokušaji 'viktimizacije' jednog naroda i stvaranje 'zločinca' od drugih doprinose daljim podjelama ionako podijeljenog društva u Bosni i Hercegovini. Vašim stavom svrstali ste se na stranu isključivo predstavnika jednog naroda i, miješajući se u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, dodatno ste narušili ionako složene unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini."

Genocid nije stvar interpretacije

Genocid u Srebrenici nije stvar interpretacije, naročito ne nacionalne. "Stav srpskog naroda u vezi sa ovim pitanjem", na koji se poziva Dodik, posve je irelevantan jer istina ne zavisi od stava nijednog naroda. Da ne pominjemo činjenicu da se srpski narod o genocidu u Srebrenici nije izjasnio: ni pojedinačno ni aklamacijom. To u njegovo ime, i na nesreću tog naroda, čini "elita". Ta elita vlastitu, individualnu odgovornost za genocid neprekidno pokušava sakriti tako što izmišlja kolektivnu odgovornost Srba. Niko, pa ni Sud u Hagu, za genocid u Srebrenici odgovornim ne smatra čitav srpski narod. Niko – osim srpske elite, koja kao živi štit koristi čitav narod. Od nadležnog suda pravosnažno potvrđena činjenica da su u Bosni i Hercegovini srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima u rangu je podatka da je zemlja okrugla i okreće se oko Sunca.

Generalno, postoje tri razloga za negiranje takvih činjenica: ludilo ("Idem ja tako gradom... Odjednom se sa neba pred mene spusti anđeo sa licem Marlona Branda; na jeziku, koji nikada prije nisam čuo, ali sam ga savršeno razumio, rekao mi je sve o tome zašto je demonu sa Saturna važno da vjerujemo da je Zemlja okrugla..."), glupost ("Čak i kada se popnem na najvišu planinu, vidim Zemlju kao ravnu ploču – sa te visine morala bi biti vidljiva njena navodna zakrivljenost...") i imoralnost ("Zločin je bio nužan za ostvarenje našeg političkog projekta; ne smijemo dozvoliti da priznanje zločina taj projekat dovede u pitanje..."). Kod Dodika je u pitanju treće.

Imoralnost je, da potcrtamo, svjesno kršenje moralnih normi. Onaj ko bi iz ludila ili iz gluposti tvrdio ono što tvrdi Dodik mogao bi doista vjerovati da genocida nije bilo. Dodik zna da je genocid činjenica, ali mu je ta činjenica smetnja. Negiranje genocida, u kojem Dodik učestvuje, i to udarnički, zločinački je projekat.

Najveći protivnik ljudi siromaštvo

Dodikovo pismo Đukanoviću je spektakularni primjer beščašća zato što član Predsjedništva jedne zemlje kori predsjednika druge zemlje zbog toga što odbija učestvovati u zločinačkom projektu. Koliko je samo to bizarno: član Predsjedništva zemlje u kojoj je počinjen genocid kori predsjednika druge zemlje zbog toga što je najavio odati počast žrtvama genocida. Sam Đukanović velikosrpskom je nacionalizmu valjao do sredine devedesetih, kada počinje njegov sukob sa Slobodanom Miloševićem. Đukanovićevo priznanje genocida počinjenog u ime ideologije koja je i njega dovela na vlast stoga je, u etičkoj ravni, i samooptužujuće.

To priznanje, takođe, nije novo: glasovima dominantno Đukanovićeve partije u crnogorskoj Skupštini je 2009. godine usvojena Deklaracija Evropskog parlamenta o Srebrenici. Crna Gora je bila prva država regiona koja je to učinila, na prijedlog potpredsjednika Skupštine Rifata Rastodera. Reakcije srpskih partija u Crnoj Gori na usvajanje Deklaracije bile su znakovito slične onome što će 11 godina kasnije u svom pismu nadrobiti Dodik. Te su partije tvrdile "da se Deklaracijom osuđuju počinioci samo jednog zločina, a da je uperena protiv jednog [srpskog] naroda". Budimir Aleksić iz partije četničkog vojvode Andrije Mandića tada je rekao: "Na tome ja insistiram, da u Srebrenici nijesu stradali samo Muslimani nego su stradali i Srbi i da treba u rezoluciji naglasiti upravo to."

U trenutku kada je korona virus o jadu zabavio cio svijet Dodik nema preča posla od sastavljanja naručenih pisama, koja će dan kasnije prenijeti tabloidi Aleksandra Vučića, koji ni tokom vanrednog stanja – jer čine što im gazda diktator kaže – ne prekidaju kampanju protiv Crne Gore. Dok je Dodik piskarao Džaferoviću i Đukanoviću, 20.000 radnika u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska poslato je na prinudne godišnje odmore i na čekanje. Jest da su ti ljudi ostali bez posla, što će reći: i bez para. Jest da je istinski, podmukli i nemilosrdni protivnik tih ljudi siromaštvo. No, svi oni mogu mirno spavati: Dodik čvrsto drži imaginarni front prema imaginarnim protivnicima u Sarajevu i Podgorici.