Balkanska groteska puna čemera, laži, prevara

Piše: Srđan Šušnica

Svaka autokratija ili diktatura ima neki "crack", malo naprsnuće, koje se vremenom širi, cijepa, sve više razobličava morbidne misli, zapovjesti, političke namjere, megalomanije vođe... Jedna takva naprslina, kroz koju se naziru sav čemer, laži, prevare i sociopatije režima Aleksandra Vučića bila je ona famozna presica od 26. februara. Doktor Branimir Nestorović, u narodu poznat i kao "Bane Vakcina", tada je izvalio: "Ja ne mogu da verujem da smo mi ljudi koji su preživeli sankcije i ovako se ponašamo. Bio sam na sastanku protiv maski i testiranja – mi da nema testiranja ne bismo znali da je epidemije. Imali smo ekstra teške pneumonije, to nije bilo interesantno, sad je neka korona interesantna. Virus je sve slabiji i slabiji. Žene su zaštićenije, estrogen ih štiti..."

Vučićev ministar zdravstva, doktor Zlatibor Lončar, izjavio je: "Po svemu što znamo o novom korona virusu, on je slabiji od sezonskog gripa..." A sam Vučić je tada odisao samopouzdanjem: "U Srbiji nema zaraženih korona virusom, ima razloga za oprez, ali ne za i veliku brigu, a sve mere su preduzete... Dakle, predvideli smo sve, do najsitnijih detalja. Od toga da ćemo povećati broj sanitetskog osoblja na graničnim prelazima, koja nisu obuhvaćena sanitetskim timovima, kontrola je svuda. Pripremili smo sve naše ustanove, objekte, sobe, uređujemo za potencijalne bolesnike..."

Ove riječi danas su - "lažne vijesti". A ono što je vladalac priredio od te presice do danas je groteskni igrokaz radikalsko-naprednjačke bulumente na daskama od razmontiranih institucija i regula. Friedrich Schlegel, u djelu Razgovor o poeziji, pokušava da da definiciju grotske: "Groteska je oblik kontrasta sadržaja i forme, nestabilna mešavina heterogenih elemenata, eksplozivna snaga paradoksalnog, smešnog i užasnog. Karikatura je veza između naivnog i grotesknog, pa je, analogno tome, groteska karikatura bez naivnosti."

Jahanje na terulom buretu

I zaista, ispraznivši institucije i društvo svakog racionalnog sadržaja, Vučić i premijerka Ana Brnabić jašu na trulom buretu, za koje se trude da bude strašnije i eksplozivnije od same pandemije i njenih užasnih posljedica. Pa šta je gora pošast po društvo i građane Srbije? Čega se Srbija treba više plašiti - pandemije ili radikalskog refleksa autokrate? U svom korona-rijalitiju, ovaj dvojac radi nešto što nimalo nije naivno, i što bi i njih i građane Srbije moglo skupo koštati. Svoju autokratiju, koja je od Srbije učinila "djelomično slobodno društvo" i "manjkavu demokratiju", oni apgrejduju u sladostrasnu diktaturu.

Vučićev režim je jedan od tri u Evropi koji je uveo vanredno stanje, u kojem je suspendovao političke i zakonodavne ovlasti Narodne skupštine i uzurpirao najvišu vlasti za sebe i Vladu (15. mart). Trabantski režim u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska učinio je isto 3. aprila, od kada Milorad Dodik i njegova (odavno zavedena) policijska hunta vladaju izvršnim uredbama.

Premijer Viktor Orban od 30. marta vlada Mađarskom sam, pomoću izvršnih dekreta, nakon što je njegova skupštinska većina ugasila parlament i predala svu vlast autokrati. Još jedan diktator, Benjamin Netanyahu, koji od decembra 2018. godine vlada u tehničkom mandatu, od 18. marta provodi „corona-coup“, aktivno sprečavajući zasjedanje Knesseta i izbor nove vlade, za koju je opozicioni lider Benny Gantz skupio tanku, ali ipak većinu. Gershom Goremberg, istoričar i autor knjige The Unmaking of Israel, izjavio je da je "jedina do sada registrovana smrt od ovog virusa u Izraelu ionako veoma ranjiva demokratija".

'Velike cijevi' sa obje strane Drine

Da se ne lažemo – za Vučićevu Srbiju, Dodikov feudo-entitet i Orbanovu Mađarsku ne može se reći da su ovim mjerama ubili demokratiju – ta društva odavno ne žive demokratiju. Ovi režimi koriste pandemiju da zatru sve u svojim društvima iz čega bi se demokratija mogla obnoviti. Radikalska Srbija je jedina država u Evropi koja je epidemiološke mjere iskoristila da izvede vojsku sa dugim cijevima na ulice (15. mart). Dodik je, prateći "majku Srbiju", 21. marta izveo svoju "unutrašnju vojsku", entitetsku policiju. Tek toliko da nema razlike sa ove i one strane Drine – samo "veliki Srbi" i samo "velike cevi". Još nije jasno šta će duge cijevi na ulicama i da li su naoružane bojevom municijom? Ako jesu, da li je onda stanje koje su diktatori zaveli vanredno epidemiološko, ili stanje neposredno ratno, ili ratno? Od čega se to režimi brane dugim cijevima? Od virusa sigurno ne.

Oba režima su iskoristila ovu tragediju da udare na slobodu informisanja i javnu kritiku vlasti. Režim u Srbiji je pokušao uvesti cenzuru zaključkom prema kojem jedino Vlada i krizni štab mogu objavljivati informacije u vezi sa korona virusom, a sljedećeg dana je, kao ogledni primjer represije, uhapsio novinarku Anu Lalić. Jer je objektivno prenijela nedostatke zaštitne opreme i stanje u novosadskoj bolnici. Režim u RS-u je 19. marta donio odluku o kažnjavanju „objavljivanja lažnih vijesti i izazivanja panike“, a pet dana poslije novčano je kaznio doktoricu Maju Dragojević-Stojić, zbog izazivanja panike". Zato što je iznijela svoj stav o teškoj situaciji u zdravstvenim ustanovama. Hunta u RS-u je 6. aprila čak donijela uredbu sa zakonskom snagom o zabrani izazivanja panike i nereda za vrijeme vanrednog stanja.

Vučić je među prvima uveo klasični policijski čas ("curfew"), poludnevni za sve i cjelodnevni za starije od 65 godina, na cijeloj teritoriji, pod prijetnjom hapšenja i sankcija. To su uradile i vlade u Albaniji, Bosni i Hercergovini, na Kosovu (gdje je Ustavni sud tu odluku poništio) i još nekim balkanskim zemljama. E sad, porediti Srbiju sa razvijenim demokratijama u Evropi, u ovoj situaciji, ljekovito je koliko i suludo. Pandemija jeste na tragičan način osvijetlila slabosti njihove ekonomike zdravstva, greške deregulatorne i privatizacijske neoliberalne mantre. Ali, proizvela je i nove oblike komunitarnosti, društvenosti i solidarnosti te otvorila prostore za lijeva skretanja u ekonomiji i politici.

Policijskim časom protiv vlastitog naroda

Razvijene demokratije jesu uvele vrlo restriktivne mjere, bez presedana u njihovim skorijim istorijama, ali u njima demokratija nije otišla u karantin. Ljudske slobode i prava, novinarstvo, ekonomija i kvalitet života su pod jednakom zaštitom kao i "goli" životi. Tim društvima možeš manipulisati samo ako na njih jako puno trošiš, a represalije iznad onog što su građani spremni prihvatiti dovode do protesta i pobune. Zato su mjere soft-ubjeđivanja broj jedan. Mjere preventivnog i djelomičnog zatvaranja u karantin ("lockdown") nisu rigidni policijski časovi. U "lockdownu" pojedinac ima pravo i mogućnost da sa vlašću komunicira i pregovara oko obima slobode u datim okolnostima – u "gluvom" policijskom času nema.

Restrikcije se najprije uvode edukativnim mjerama, obaveznim uputstvima i preporukama, stručnim savjetima i TV emisijama, ali i samodisciplinom i samosvjesnošću građana. Sankcije su prisutne, ali sekundarne, a vlasti se trude ne proizvesti osjećaj represije, već osjećaj povjerenja. Visoko decentralizovane zemlje restrikcije su uvodile od nižih nivoa ka višim, ne obrnuto. Policija je najprisutnija u gradovima i na saobraćajnim čvorištima, prati frekventnost kretanja, upozorava i zahtijeva od građana da se drže mjera i distance, da ostanu u domovima. U ruralnim sredinama gotovo je i nema.

Čak i najpogođenije zemlje nisu uvele "gluvi" policijski čas, već cjelodnevni "lockdown", iz kojeg građani mogu izlaziti radi posla, nabavke, šetnje... Građani u tim zemljama preko online servisa dobijaju dozvole za kretanje od nadležnih lokalnih vlasti. Lokalne vlasti, a posebno policija, nisu represivno raspoloženi i ne trepere od toga šta će vođa večeras reći. Vlasti ni ne pomišljaju da tretiraju građane kao maloumnike, glupake ili neposlušnu djecu, jer znaju da će to skupo platiti.

Zaogrnuto šinjelom političke diktature

Hoće li i Vučića koštati njegova groteska? Novinari u zapadnim zemljama se ne hapse, građani se ne straše grobljima i oružjem, jer destine hiljada mrtvih u tim zemljama dovoljno je strašno. Pa opet, njihovim liderima ne pada na pamet da suspenduju parlament, uzurpiraju vlast u državi i izvedu vojsku na ulice. Nema sveprisutnog i omnipotentnog vođe. Političari se trude da ne proizvode nepovjerenje i revolt prema ionako vrlo neugodnim mjerama. Uglavnom sve suprotno od onoga što radi vladalac u Srbiji. I opet, u Italiji i drugim demokratijama slobodno se gomilaju nezadovoljstvo, kritika i bunt. Ljudi traže odgovore i odgovornost.

Vučić je uspio da tragediju svojih građana i epidemiološke mjere zaogrne u šinjel političke diktature i iskoristi za vlastitu političku promidžbu. U formi vojno-režimskih mjera i uz prizvuk ratne opasnosti. Režim se brani od nevidljivih neprijatelja – danas virusa, sutra opozicije. To je stvarnost u kojoj se neko ko je bio (i ostao) radikal Slobodana Miloševića najbolje snalazi. Karikaturalno-fantastična i iskrivljena (pseudo)stvarnost, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osjećanja.

Ali, tek će "krizetina", koja se valja iza pandemije, pokazati da je Srbija pod Vučićem, kao i njena budućnost, upravo definicija groteske – karikatura bez imalo naivnosti. To treba da zabrine sve u regionu, ne samo građane Srbije.