Muke po Ristu

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Što je šćela ova muka gospodinu Ristu Amfilohiju Radoviću?

Jasno je da je stalno skretanje pažnje na sebe i na МЦП dugoročna taktika poglavara ogranka srpske crkve za Crnu Goru. Takozvane litije su se taman učinile bogomdanim načinom da se, kroz “marširanje naroda”, kako je to nazvao jedan od pitomaca te škole mišljenja, obračunaju sa “pasjim sinovima” (i to je napisao taj pitomac, blago mu u pamet!), kad se sluči - pandemija! U zli čas!

(Da ne gubimo vrijeme na objašnjenja da li je i koronavirus božja volja ili zavjera globalnih razmjera. Prvo objašnjenje bi bilo neprijatno, za pobornike vjere da je sve božja volja, a drugo se čini manje pametnim. Ništa se ne dešava slučajno, tvrde obije teorije. Pri čemu je ova prva i više od teorije, kao što znamo.)

Elem, građanin Risto Radović je u stanovitom problemu. Potrebno je održati elan i borbenu gotovost vjerne mase vjernika i pratilaca. Tako da zabrana zbora, okupa, manifestacija i ostalih kolektivnih aktivnosti je teška kao nekakva “božja kazna”. Šejtansko-vražja kooperacija, to jest.

Kako doskočiti tome, pita se Njegovo Preosveštenstvo. Dobronamjerni i dobroželatelji su pomislili da će rab božji Amfilohije krenuti stopama ... rimskog pape, ili bar slijediti primjer prvog pretpostavljenog - Irineja Gavrilovića, srpskog patrijarha. Oba prvosveštenika su se opredijelili da obrede obavljaju sami, mimo regula, običaja i tradicije. (Istina, gospodin Gavrilović sa izvjesnim zakašnjenjem, a moguće i po naredbi. Ali, i to je za pohvalu.) Ljudski životi su u pitanju, pa su određene zle sile odnijele šalu. Jedno pozitivno brojanje i za Bergolja i za Gavrilovića i za sve vjerske prvake koji život pretpostavljaju ritualima.

Gospodin Radović je odbio da učestvuje u toj “izdaji”. Ne. Nema povlačenja. Ima da se ljubi ruka, da se ljudi pričešćuju, da se okuplja stado. Time se, misli g. Radović, postižu dva instant-efekta.

Prvi je (tobožnje) pravovjernost, nepokolebljivost, žrtva i primjer pravog vojnika vjere, što mu i duhovno ime reče.

Drugi je jednako prizeman i očigledno politički: izazivanje i testiranje crnogorske vlasti - da li smiju i koliko i kako umiju da odgovore na nepoštovanje pravila, zakona i crnogorske države.

Čini nam se da su Amfilohije Risto Radović i njegovi sljedbenici juče dobili jasan bjelodani odgovor. Dok je čekao, naslonjen na pastirski štap u kancelarijama CB Podgorica, Radović je imao dodatnu šansu da razmisli o posljedicama svojih “činodjejstvovanja”.

Jedno je sigurno: crnogorska vlast je pokazala da neće tolerisati takve opasne i nerazumne aktivnosti, ma kakvo “božansko” i “duhovno” opravdanje i izgovori da ih prate. Građanin Radović nije zadržan u apsu jer je mitropolit, ali ni ta činjenica neće biti dovoljno opravdanje - u eventualnom novom junačenju kontra virusa i dovođenju života naših sugrađana u opasnost.

Bilo bi svakako tragično da Njegovo Preosveštenstvo, na nebezbjednoj razdaljini od drugih sveštenika i u permanentnom fizičkom kontaktu sa vjernicima (“razmjena tjelesnih tečnosti”, što bi rekao onaj ludi general u Kjubrikovom “Dr Strangelove”), odaljibože, oboli. To niko ne bi želio. Pa valjda ni on.

Molićemo se svi, i vjernici, i nevjernici, da se to ne desi i da sve prođe kako treba - za sve građane i zbog svih građana Crne Gore.

Ljubav i solidarnost propovijedaju sve religije, a i mnogi svjetonazori kojima bog nije potreban za objašnjenje ovog svijeta. Blagi su dani, pa se toga korisno prisjetiti, čak i “pasjim sinovima”, da ni te neidentifikovane pojedince iz pomenutog teksta ne zaboravimo.

I oni su ljudi, baš kao i taj te ih prijeteći pominje.•