Episkop:  Crkvi je poslušnost državnim vlastima od apostola zapovijeđena

Priredio: Vladimir Jovanović

Da su u starija vremena tokom epidemija ljudi uvijek išli u hramove mogu da govore oni koji nijesu dobro upoznati sa istorijom, uključujući i istoriju Crkve. I u prošlosti je postojala izolacije i karantini. Ne treba misliti da je to nova, izmišljena mjera. Naravno, nivo znanja o uzrocima i širenju epidemija bio je potpuno drugačiji nego sada. Ipak, ljudi su znali da kuga, kolera i boginje (variola vera) mogu biti pobijeđeni karantinom. Tada su u mnogim slučajevima uzdržavali od obilaska hrama i čitali su molitve kod kuće – kazao je Petar Mansurov, episkop kalačinski i muromcevski Ruske pravoslavne crkve.

Odgovori preosvećenoga Petra su osobito zanimljivi. Prije nego je rukopoložen za sveštenika, diplomirao je na Biološkome fakultetu Moskovskoga državnoga univerziteta. Potom je radio u toj struci, te odbranio specijalističku disertaciju „Вирусология”.

Rutinske, često zbunjujuće, ponekad dogmatski i eklisiološki netačne retorike s mnogih crkvenih adresa, na primjer iz Srpske pravoslavne crkve – a čiji je zajednički imenitelj da akcenat stavljaju na ritual, a zanemaruju sušastvena pitanja ispovijedanja vjere – pastvi uglavnom ne daju duhovne odgovore na smrtonosnu dinamiku aktuelnih izazova pandemije, uostalom ni na brojna druga savremena pitanja.

Međutim, to ni izbliza nije potpuna slika Istočno-pravoslavne crkve: mnogi teolozi i klirici svojim svježim i trezvenim tumačenjima današnjice privlače pažnju globalne pravoslavne javnosti. Na „Anteni M” nastavljam sa objavljivanjem njihovih stavova…

„Sada mnogo govore o podvigu svetitelja Filareta (†1633), koji je ohrabrio Moskovljane i okupio ih tokom epidemije za molitvu, ali ovo je izuzetan podvig”, rekao je episkop Petar Mansurov u intervjuu za ruski pravoslavni mjesečnik „Фома”. „Jedan drugi svetitelj, Filaret – ali ne Moskovski, već Černigovski, izvršivši isti podvig tokom kolere, zaražen je i ljekari ga nijesu mogli spasiti. To je bilo 1866. godine. Ako govorimo o zaraznim bolestima, glavni podvig klira često se sastojao od obilaska bolnica ili privremenih koliba pretvorenih u stacionare i ispunjenih bolesnim ljudima. To je bio i ostao ogroman rizik – dokaz o podvigu istinskih pastira”.

„Od apostolskih vremena nama su zapovijeđene riječi o poslušnosti državnim vlastima”, podśeća episkop Petar. U tom smislu, „Crkva je i karantinske mjere prihvatala sa razumijevanjem i nikome nije smetalo što zakoni i propisi Ruske carevine uključuju situacije koje privremeno zatvaraju crkve za vrijeme epidemijâ”.

On navodi mnoge primjere u kojima je Crkva lojalno prema državnim vlastima učestvovala u pobjedama nad epidemijama i zainteresovane upućuje da primjere potraže u krajem 19. vijeka štampanoj „Настольной книге для священно-церковно-служителей".

Na pitanje o tvrdnjama iz nekih crkvenih krugova da je situacija sa koronom medijski prenaduvana i da korona nije razlog da se hramovi zatvore, episkop Petar kaže:

„Ljudi koji to kažu nemaju potpune informacije. U osnovi vjeruju u sve ono što piše na Internetu. Oni upoređuju stope smrtnosti od raznih bolesti u vrijeme kada u mnogim zemljama infekcija koronavirusom još dobija na snazi. Ozbiljni stručnjaci sada ne mogu procijeniti sve posljedice onoga što se dešava, ali jasno im je da se takva epidemija odavno nije dešavala. Ovo je novi neistraženi virus: vrlo ljepljiv, vrlo zarazan, jer se prenosi kapljicama kroz vazduh.

Drakonske mjere predostrožnosti ne mogu se objasniti nečijom namjerom da profitira, nekom vrstom mistične zavjere moćnikâ – sve zemlje svijeta pretrpjeće ogromnu štetu od karantina. Postoji samo jedan razlog za masovne sanitarne mjere – dobrobit milijardi ljudi uslijed objektivne opasnosti od koronavirusa. Još nema lijeka za njega, nema ni vakcine, mnogi ljekari su se zarazili i umrli, uprkos činjenici da su pokušali da slijede sve mjere bezbjednosti. Ljekari se sada žrtvuju za naše živote i zdravlje. Pogledajte što se događa u Španiji, Italiji, Velikoj Britaniji i SAD. U Kini je broj slučajeva smanjen samo putem najstrožega karantina. A u Italiji doktori plaču i kažu: ‘Ja moram da odlučim ko će da živi a ko ne!’ Ovo je veoma opasna bolest i, ako ne odgovorimo na propisane mjere predostrožnosti, biće još gore nego u Italiji. Da li zaista mislite da je 10% smrtnosti od korone šala?”

„Ja sam virusolog”, napominje episkop Petar, „i kada sam radio u svojoj specijalnosti, morao sam da istražujem nove epidemije i da izaberem epidemiološke mjere za njih – to je ovo što država sada radi. Dakle, nemam razloga da ne vjerujem državi. Ponavljam: sada još nemamo vakcinu, samo karantin može zaustaviti prenošenje virusa. Ovaj virus parazitira uglavnom kod ljudi i živi dok se prenosi. Neki ljudi ne shvataju da mogu biti prenosioci ili da su bolesni bez simptoma; to su dvije različite stvari. Svi oni će doprinijeti prenošenju virusa. Ovaj prijenos se može zaustaviti na tri načina: ili se osoba oporavila, ili je umrla, ili je obuhvaćena režimom karantina. Sa karantinom se zaustavlja širenje virusa. Ne morate biti stručnjak za to da biste shvatili: ne možemo biti suva slama u sijenu. Uzgred, ovo je pitanje naše odgovornosti prema našim suśedima, koje možemo nenamjerno ugroziti”.

Što je sa tvrdnjama da virusa nema u evharistijskome Hljebu i Vinu (Pričešću), odnosno, da ne obitava u crkvenim sasudama za Svete Tajne i uopšte da korone nema u sakralnome prostoru? Neki kažu: „Ne možete se zaraziti u hramu u kome je sve sveto” i „Hristos tamo čini čuda!”

Na slične tvrdnje, episkop Petar kaže:

„Fariseji iz Jevanđelja su zahtijvali znakove ili čuda od Isusa Hrista. A Spasitelj je činio čuda, ali ne zbog zahtijevanih znakova, već zbog vjere koja traži milosrđe. U Njegovoj domovini onomad bijaše malo milosrđa i tamo bijaše i malo čuda. U bilo kojem čudu koje je Bog izvršio sigurno su uključeni najmanje dvoje: Sâm Stvoritelj i onaj (ili ona) za koje se čudo vrši. U ostvarenome čudu nužno se susrijeće svemoćna Božja ljubav i najmanja, ali iskrena i ponizna, zasnovana na ljubavi čovječja vjera. Ljubav Božja biće sa nama do kraja vijeka.

Po sušastvu, svi smo, čitavo čovječanstvo, uprkos svojoj grješnosti, i dalje bukvalno uronjeni u okean Božanske ljubavi. Ali ako nema ljudske uzvratne ljubavi, nema vjere, što znači da je naša molitva uzaludna, a milost Božja neće uticati na naš život. Hristos je uvek podśećao učenike (apostole) na značenje vjere. Uzmite odlomak Jevanđelja, đe je otac zamolio Gospoda da izliječi svoga sina od epileptičke bolesti. Otac sa svojim bolesnim sinom dođe Hristu da ga izliječi: 'Ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!' Hristos reče: 'Ako možeš? Sve je moguće onome koji vjeruje!' Dječakov otac brže povika: 'Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!'' (up. Mk. 9, 21-24)….

Priśetimo se i apostola Pavla, koji je od Gospoda tražio izliječenje od njegove bolesti: Pavle je pravilno razumio volju Božju i pronašao je smirenje iako nije primio izliječenje. Nakon toga, s pažnjom i zabrinutošću je pisao svojim učenicima i zamolio ih da vode računa o svome zdravlju. Iste riječi možemo pronaći i kod Svetoga Jovana Hrizostoma, koji je teško patio od bolesti i obratio se za pomoć ljekaru i savjetovao druge da se brinu za svoje zdravlje.

Kome ćemo se upodobiti ako ne obratimo pažnju na stvarnu prijetnju od opasne infekcije, posebno za starije ljude? Ko će od nas reći da ima više vjere od naših velikih svetitelja? Govoriti o našoj vjeri i biti siguran da nas je Gospod pomilovao od bolesti – to je velika drskost i iskušavanje Gospoda. A rečeno je: „Nemoj kušati Gospoda Boga svojega” (Mt. 4, 7). Te riječi ostaju središnje u trenutnoj situaciji. Kritike državnih vlasti svjedoče da neki to ne shvataju…

Crkva, svetinje, svetotajinstva – sve to je Spasenja radi, ali mnogi ljudi, na žalost, još uvek ne žele da čuju da se ne radi o spasenju za dobrobit na ovome svijetu. Spasenje nije u oslobađanju od bolesti i smrti, Spasenje je u sjedinjenju s Bogom i slljedovanju Njega već u ovome životu, pokušaju ulaska u vječni život – u Carstvo Božije, da bi se izbjegla duhovna smrt. Zbog toga su svetinje i svetotajinstva.

Potrebna je hrabrost da se prizna da samo naša vjera ne osigurava nikoga od bolesti. Štaviše, Hristos nas poziva da nosimo svoj krst zarad našega vječnoga života.

A odnos prema Crkvi kao prema posebnoj komori sa dezinfikovanom klimom prepun je iskušenja – takvo uvjerenje može biti veoma tragično. Bolest uzima mlade i stare, ljekare i naučnike, pravoslavne i katolike, muslimane i ateiste…”

Kakve duuhovne pouke se mogu dobiti iz ove nevolje? Petar Mansurov, episkop kalačinski i muromcevski Ruske pravoslavne crkve u intervjuu za ruski pravoslavni magazin „Фома” kaže:

„Ova pandemija treba za nas da bude otrežnjujuća i da nas podśeti koliko smo daleko otišli od Boga. Tokom Velikoga posta, našli smo se u situaciji kada su sve ustanove za zabavu zatvorene, kada smo pošteđeni značajnoga dijela svakodnevne užurbanosti. Za mnoge je ta situacija prinude i zbunjujuće neprilagodljivosti, ali svako može da je okrene u svoju korist. Tu vidim Božije proviđenje za one koji bi trebali biti u režimu samoizolacije. Ne trebamo tražiti što da radimo kod kuće – smirenje je u molitvi. Nema potrebe dopuštiti strahu da nam uđe u srce. Sve što radimo, radimo za Hrista, za naše bližnje. Slijedeći Hrista, molimo Ga za milost i verujemo da je Gospod svuda i uvijek našj blizini.

Nije bez razloga rečeno: ‘Opet vam zaista kažem: Ako se dva od vas slože na zemlji u bilo kojoj stvari za koju se uzmole, daće im Otac moj koji je na nebesima. Jer đe su dva ili tri sabrana u ime moje, onđe sam i ja među njima’ (Mt. 18: 19-20)”.