Muke po Ristu, vaistinu

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Amfilohije Risto Radović je odapeo novu poslanicu.

Tri su dimenzije potencirane tom uskršnjom porukom, koja bi, s obzirom na blagi i radosni povod kojim se šalje, trebalo da bude ista takva: radosna i ispunjena ljubavlju, pozivom na zajedništvo i na ljudsku solidarnost.

I dalje čekamo da od poglavara ogranka srpske crkve u Crnoj Gori čujemo takve riječi. Sjećamo se, davno je to bilo, u teškim ratnim godinama, kako jedan “pravovjerni” poslanik u crnogorskoj skupštini slavodobitno pita svog “inovjernog” kolegu: “A što imate vi da prigovorite Njegovom Preosveštenstvu, vi koji ste ... “ovo i ono”? Na što taj bezbožni predstavnik građana odgovora: “Ništa, sem što još nije rekao niti jednu hrišćansku riječ, od kada je došao u Crnu Goru!” Te se tu taj kratki disput završi.

Sada, naravno, možemo da vagamo i da analiziramo da li je citiranje (preciznije: vađenje iz konteksta) biblijskih i drugih pasaža jednako istinskom propovijedanju onih vrijednosti za koje se svaka religija, pa i hrišćanstvo, izvorno zalaže. Da li je, dakle, gospodin Radović učinio ili rekao što hrišćanski - treba prvenstveno posmatrati u odnosu na njegova djela i činjenje. Teško bi tu ovaj znameniti Moračanin prošao s odlikom, tj. vrlo je mogućno da ne bi položio taj test. O tome bi se, u našoj Crnoj Gori, našlo svakojakih mišljenja i ocjena.

Pogledajmo, u međuvremenu, tri glavne “odlike” jučerašnjeg obraćanja javnosti dugogodišnjeg zauzimača stolice Sv. Petra Cetinjskog.

Prvo, ideološki momenat. Nije baš zgodno početi ovaj segment debelim crijevom, ali je izbor asocijacija i metafora gospodina Radovića takav da pomenuta anatomska lokacija još ispada bogougodna, uzročno-posljedično povezana sa njegovim “autofekalnim” anagramskim uvredama. Dakle, nisu više Broz i Staljin na vrhu top-liste demona (interesantno, Josipa zove po prezimenu, a Josifa po zvaničnom nadimku!), već je to sada demonska evropska demokratija i njene rektalne oblasti. I jedno i drugo su, tobože, izgovor za zakone koji su protiv boga, itd. Ono što je ovdje problem je, zapravo, tragikomično, sa prevagom na tragičnu bandu priče: građanin Radović nikako da preboli što je njegova momčad izgubila Drugi svjetski rat, pa onda i sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Završeno, ende! Kada poziv da se obustave podjele šalje onaj koji te podjele uporno raspiruje, onda ni asocijacije nisu slučajne. Teško da će Radović ikada izaći iz tog začaranog kruga, tog ljudskog i etičkog istorijskog ćorsokaka u kojem su nosioci Hitlerovog ordenja junaci i pomiritelji, a đe je zakon jednak za sve vjerske zajednice i za sve građane - emanacija zla i bratoubilačke mržnje.

Drugo: nauka i zakoni. Pretpostavljamo da je gospodinu Amfilohiju bilo teško da izusti ili napiše kako podržava crnogorsku vlast i državne institucije u njihovom naporu da obuzdaju koronavirus i na minimum svedu posljedice te smrtne opasnosti. Zato on kritikuje “nauku” hvaleći je, presipa iz jedne u drugu nejasnoću i nedorečenost, sa željom da sve fokusira na pitanje imovine koja je još uvijek u posjedu SPC - što ostaje centralno teološko, političko i ekonomsko-finansijsko pitanje. Kako god i o čemu god, to je problem, koji ni zaraza i potreba zaštite ljudi neće pokriti, niti prebrisati. Zato je jezik ove poruke javnosti usmjeren samo na tu temu. Samo na nju. ”Otimanje od manastira” i ostale floskule su ... neistina. Za istinu se tu malo brine. Radović i računa na to da su busije zauzete i misli da nema povlačenja. Propustio je, ipak, priliku da iskaže elementarnu javnu korektnost prema vlastima. Moguće da misli kako je i ovo dovoljno, kako je prećutni dogovor (ako ga je bilo i ako ga nije bilo) - “mi tebe nećemo u zatvor, a ti nećeš pričešća sa zarazom, a ti pričaj kao i obično, a i mi ćemo ...“ - dovoljan za nastavak beskrajne sapunice u kojoj gubi država Crna Gora i ugrožava se njeno neotuđivo pravo.

Treće: zabrinuta ravnodušnost. Ne pomenu Risto Radović budućnost našeg društva i države. Potreba da budemo zajedno? Da nas razlike ne dijele? Da napravimo napor u teškom času? Da potražimo i da nađemo snagu za bolje međusobno razumijevanje, podršku, ljudsku ljubav i pomoć? Ne. Pastir se brine za “manastir” i za titulara imovine! Ne smije biti razlika, nego svi isto da mislimo. Ko ne misli, on je ... vratite se na dio koji pominje Džugašvilija i onoga što mu je uspješno pružio otpor. I tako ukrug, dovijeka - namjerava Njegovo aktuelno Preosveštenstvo ...

Sakriven, tako, iza Svetog Vasilija i Svetog Petra, ponavljajući njihove riječi kao mantre, bez veze i dodira sa onim što on i njegovi čine godinama po Crnoj Gori, Amfilohije Risto Radović izaziva i rga, bljuje i proklinje, mrzi i muti, i to sve predstavlja kao politiku pomirenja, misiju ljubavi i svjedočanstvo vjere.

Htio bi Radović Crnu Goru bez Crne Gore, bez Crnogoraca i bez poštovanja svih koji u Crnoj Gori žive. Pošto je tako i dok je tako, njegova politička misija i agitacija demaskiraju sve drugo što radi, govori i misli. Tj. samo misli - jer evo trideset i kusur godina radi i govori sve drugo i naopako.

Na kraju, sve i da muči i da prestane da zbori i piše - njegovi javni, jasni i neupitni štićenici i heroji - Pavle Đurišić i pop Maca iz drugog, i Karadžić Radovan, Mladić Ratko i zločinačka bratija, iz posljednih jugoslovenskih pokolja, najbolja su legitimacija i potvrda njegove ljudske, svešteničke i političke misije u Crnoj Gori. Odnosno, njena su odvratna i definitivna negacija.

Muka je to velika.