Lukšić: Crna Gora mora biti drugačija i proaktivnija ako želi da uspije

Piše: Igor Lukšić

Ovo je vrijeme “ratne ekonomije”, nedavno je kometarisao Antonio Gutereš, generalni sekretar UN. Šta raditi sa ekonomskim sistemom tokom i nakon pandemje? To je pitanje koje drži budnim tokom noći mnoge donosioce odluka. I s tim u vezi brojna pitanja, koliko brzo početi otvarati ekonomiju, na koji način? Kako pomoći i potom podstaći ekonomske subjekte u cilju kreiranja nove vrijednosti. Neizvjesnost u pogledu povratka virusa na jesen, kao i rokovi za izradu i potom distribuciju odgovarajuće vakcine stavljaju znak pitanja ne samo pred ovu, već dijelom i narednu godinu. Koliko će pandemija uticati na promjene u navikama, odnosno da li će imati pored ekonomskog i svojevrsni kulturološki uticaj. Nakon globalnih velikih poremećaja to se dešavalo. Svijet je inače bio u određenoj socijalno-tehnološkoj tranziciji koju ovi događaji mogu dodatno ubrzati.

Ekonomska kriza je već dobila ime The Great Lockdown (Veliko zaključavanje) kao jasna asocijacija na Veliku depresiju koja je započela krahom berze u SAD 1929. godine, ali i Veliku ekonomsku krizu 2008-2009 godine. Što se Crne Gore tiče ne bi trebalo ići sto godina unazad da bismo uočili kakve mogu biti posljedice. Dovoljno je, iako kontekstom potpuno drugačiji slučajevi u odnosu na današnje vrijeme, pogledati šta se desilo 1992-1993 kada su uvedene tadašnjoj SRJ međunarodne sankcije (i Crna Gora samim tim doživjela ekonomski lockdown) i situaciju od prije 10 godina. U prvom slučaju crnogorska ekonomija je oslabila za preko 30 odsto. Istovremeno propast socijalizma je značio početak ekonomske tranzicije i period dugogodišnjeg sustizanja tog gubitka što je bilo posljedica i političkih nestabilnosti na ovim prostorima (dugo trajanje sankcija, intervencija NATO 1999. godine), a potom i neizvjesnosti uzrokovane pitanjem crnogorske nezavisnosti koje je okončano 2006. To iskustvo pokazuje kako je “zaključavanje” ekonomske aktivnosti bolno i koliko poremećaja donosi. Rekao bih da nedostaje adekvatnih socioloških studija koje bi pokazale kakav je dugoročni uticaj na društvo imao taj period.

Kriza 2008-2009 je donijela pad ekonomije od 5,7 odsto, a zbog prolongirane evropske krize i novu recesiju 2012. od 2,1 odsto (ovdje treba imati u vidu i uvođenje vanrednog stanja zbog vremenske nepogode koja je praktično skratilo godinu u ekonomskom smislu za jedan mjesec). Oba pada, međutim relativno brzo su nadoknađena. Prvi pad zahvaljujući snažnoj fiskalnoj poziciji države i javnom dugu od 30 odsto na početku finansijske krize, budžetskom suficitu koji se bilježio već treću godinu zaredom i usljed toga ušteđevinom od preko 200m eura koja je mogla da bude upotrijebljena kao injekcija likvidnosti. Tadašnja djelimična privatizacija EPCG je bila od značaja da se finansijski sektor trajno konsoliduje, što je stvorilo uslove da uz regulatorne mjere današnji bankarski sistem bude neuporedivo snažniji.

Međutim, ubrzano seljenje krize na realni sektor značilo je potrebu kreiranja brzih programa ekonomsko socijalne podrške privredi kroz, prije svega, nove kreditne linije i podršku u obliku garancija. Za zemlju koja nema emisionu funkciju i koja se suočava sa padom budžetskih prihoda tako ubrizgan novac u privredu uz iskorišćavanje povoljne situacije sa javnim dugom omogućili su da pad ekonomije ne bude preoštar i da se ona relativno brzo oporavi. Žao mi je da danas, tek desetak godina kasnije u uslovima zdravstveno ekonomske krize, dobijamo jasnu potvrdu ispravnosti ekonomske politike iz tog vremena, jer su preporuke sa svih strana upravo identične politikama iz ranijeg vremena. Upravo tada, kao dio sveobuhvatnog programa ekonomsko socijalnih mjera, nastali su i Investiciono-razvojni fond (transformacijom Fonda za razvoj) i Fond rada.

Postoji, međutim, jedna ključna razlika između dvije krize. Pored državnog djelovanja, sektor malih i srednjih preduzeća je bio taj koji je pokazujući značajan nivo fleksibilnosti i otpornosti iznio ekonomski oporavak. Iako poslujući svo ovo vrijeme, u okviru nedovoljno dobrog poslovnog ambijenta, sa viškom administrativnih barijera i visokim za naše prilike poreskim opterećenjem, taj sektor ekonomije je pokazao fundamentalno zdravlje. Danas su, međutim, upravo mala i srednja preduzeća u riziku propadanja i prenosa virusa krize u bankarski sektor, što je nužno izbjeći kako bi se izbjegao dug i spor oporavak.

Nedavno je MMF izašao sa procjenom o padu crnogorske ekonomije od -9 odsto ove godine što je značajno više nego 2009. i to pod pretpostavkom da se posljedice krize u najvećoj mjeri zadrže na drugom kvartalu. Neke međunarodne banke su što se tiče ekonomskih kretanja u Evropi pesimističnije, ističući mogući pad u eurozoni i do 12 odsto i sustizanje izgubljene nove vrijednosti tek 2023. Jasno je da će udar na zemlje koje su nedovoljno diversifikovane i u konkretnom slučaju prilično oslonjene na turizam biti potencijalno veoma snažan. Dodatno, ne treba zaboraviti da je već tokom prošle godine ekonomija počela pokazivati znake usporavanja.

Stoga bi formula ponašanja, po mom dubokom uvjerenju, trebalo da bude oslonjena na što više redovnosti a manje na odlaganja. Potrebno je da se kroz kretanje različitih oblika novca održi privredna aktivnost. Preliti, u tom smislu, sva očekivanja na bankarski sektor bez značajne pomoći države nije realno, jer se od banaka očekuju i novi krediti koje neće biti u prilici da daju ukoliko su bilansi pogoršani. Osim toga nužno je pod pažnjom imati djelatnosti koje su izvozno orijentisane. Iako formalno ne, ali turizam je ključna izvozna djelatnost, uz tradicionalne aluminijumsku i industriju željeza, prehrambenih proizvoda i sokova. Pored toga priliv novca obezbeđuju i doznake. U velikoj mjeri uticaj pandemije na ekonomski sistem će se mjeriti poremećajima u ovim sektorima, posebno u odnosu na kvalitet ljetnje sezone.

Javne finansije – između čekića i nakovnja

Jasno je u tom pogledu da su od države očekivanja velika. To je sasvim logično. Mnogobrojne djelatnosti su zaustavljene ili značajno otežane dekretom u cilju očuvanja zdravlja. To, opet logično, ima za posljedicu smanjenu ekonomsku aktivnost i pad budžetskih prihoda. Ukoliko želite kompenzirati pad prihoda i spriječiti duboki pad ekonomskog rasta u našim okolnostima, jedina opcija je novo zaduživanje. To će svakako uticati da nivo javnog duga značajno poraste, preskoči sasvim moguće i istorijski maksimum od 88 odsto BDP s početka 2000-tih od kada se počeo metodološki jasnije iskazivati.

Veliki broj zemalja se već obratio MMF-u. Vjerovatno da je to u datim uslovima cjelishodna opcija, pogotovo jer ta institucija nije ista ona od prije 10 godina. Sjećam se da bi prihvatanje tada predloženih mjera sasvim sigurno produbilo pad crnogorske ekonomije na šta nismo mogli pristati. Dodatno, Evropska komisija još od vremena prethodne krize svoju podršku vezuje za aranžmane sa MMF-om. Alternativno, zaduživanje na tržištu je moguće, ali da bi ono bilo u srednjem i dugom roku održivo potrebno je da vam kreditori vjeruju. U uslovima dužeg oporavka i velike zavisnosti od jednog sektora uslovi finansiranja bi mogli da se pogoršaju što bi vodilo ubrzanom rastu javnog duga u narednim godinama. Aranžman sa MMF-om uz podršku Evropske Komisije bi mogao pozitivno da djeluje. Naravno, nijedan aranžman sa tom organizacijom nije bezuslovan pa bi na ekonomsko-socijalnim akterima u Crnoj Gori, ukoliko je to put kojim se ide, bilo da rade na unutrašnjem konsenzusu.

To je kontekst u kojem treba razmatrati i pitanja eventualnog redefinisanja otplatnog okvira javnog duga. Međutim, s tim treba biti oprezan, uključujući i olako baratanje pojmovima. Restrukturiranje duga je eufemizam za poruku da se kredit ne može u roku vratiti, a to do sada nije bio slučaj, makar u novije vrijeme. Svakako, bilo kakva ušteda i smanjivanje pritiska na ovogodišnju likvidnost bi bilo od ogromnog značaja. Takođe je jasno, da je nužno da dođe do prilagođavanja javne potrošnje kako bi se stvorio dovoljan prostor za manevrisanje tokom godine uz što manje posljedica po očuvanje redovnosti. To podrazumijeva svođenje na realni ili nužni nivo potrošnih stavki kako bi eventualno ušteđeni novac mogao biti plasiran kao podrška mikro, malim i srednji preduzećima.

Dosadašnje mjere Vlade su korak u dobrom smjeru, ali ih treba sprovesti što prije. Takođe nužno je definisati i dodatne mjere podrške. Ne treba bježati u mjeri mogućeg od većih transfera zaposlenima u ovom periodu, ne samo da bi sačuvali koliko-toliko redovnost funkcionisanja već bi ulili sigurnost i doprinijeli nešto većoj potrošnji kada dođe do ukidanja mjera. U datim uslovima, uvijek je bolje poći od lošijeg scenarija i ukoliko se stvari povoljnije odvijaju veći je manevarski prostor.

Problem, nije samo likvidnost, problem je i solventnost ekonomskih subjekata. Zato vjerujem da dodatno povećanje pojedinačnih transfera, koliko god je to moguće, nije greška. Naravno, pri tome je potrebno poći od poreskih prijava koje pokazuju veliki broj zaposljenih koji prima do 250 ili 400 neto mjesečno. Vjerovatno da se u tim podacima krije i dio sive ekonomije, ali je poreska prijava jedini validan obrazac za definisanje pomoći. To je i prilika za afirmisanje Bijele liste poreskih obveznika. Takođe, stanje vjerujem da je potrebno uzeti na kraj februara i tada podnosene poreske prijave, bez obzira što je dosad već moguće bilo smanjivanja broja zaposljenih. Nažalost, puno privrednih subjekata nema snažne gotovinske pozicije da bi prebrodili nekoliko mjeseci neaktivnosti. Neke od mjera mogu biti i plaćanje PDV po naplaćenoj fakturi, a ne izdatoj u narednih na primjer šest mjeseci ili do kraja ove godine. Istovremeno je nužno voditi računa o lancu ponude, jer u mnogim slučajevima dobavljači ne mogu više nabavljati ako sve ne plate odmah. Dosadašnje aktivnosti s tim u vezi su uspješno realizovane. U tom smislu Crna Gora je pokazala i regionalnu odgovornost olakšavanjem protoka roba što je takođe za primjer.

Evidentno je, dakle, da ove mjere ili predlozi kreiraju pritisak na obje strane budžeta ali je to jedini način da se održi ekonomska aktivnost.

 
Ipak oslanjanje samo na zaduživanje u inostranstvu nosi sa sobom rizik sužavanja manevarskog prostora u srednjem roku. Stoga je potrebno razmisliti i o alternativnim opcijama. Vjerujem da je u tom kontekstu moguće iskoristiti iskustvo koje smo imali sa nekoliko specifičnih emisija obveznica koje su rješavale pojedina pitanja pretvaranjem obaveza u dugi rok. Obveznice stare štednje su bile veoma uspješan model. Niko ih nije kupovao, posebnim zakonom je proglašen dug i one emitovane.

Stoga bi praktično pretvaranje dijela obaveza mikro, malih i srednjih preduzeća u javni dug i tim putem emitovaje obveznica koje bi stekli oni čije obaveze bi bile preuzete. Na taj način bi se mogla kreirati određena količina paralelnog novca jer bi trebalo istovremeno omogućiti da se ove obveznice koriste za sve vrste kompanijskih plaćanja (uključujući i prema državi i bankama). Time one postaju i grant kao kompenzacija za nemogućnost poslovanja usljed više sile. Jedino ih ne bi bilo moguće koristiti za isplatu plata. Jasno je, takođe, da se ne bi mogle koristiti za plaćanje prema inostranstvu. Ove obveznice bi mogle biti emitovane na određeni vremenski period (5-7 godina na primjer). Dok traje opcija upotrebe obveznica za plaćanja, na primjer do kraja iduće godine, njima se ne bi moglo trgovati na sekundarnom tržištu. Država bi praktično bila u prilici da odluči kada bi ih povukla jer bi i ona mogla neke svoje obaveze na taj način da izmiruje, pošto je jasno da bi ovo sredstvo plaćanja moglo biti samo privremeno.

Takvo jedno rješenje je nesumnjivo kontroverzno. Ali vanredno vrijeme, vanredne mjere! Posebno bi inovativno bilo ukoliko bi se emitovale u digitalnom obliku uz pomoć na npr. blockchain tehnologiji, čime bi se spriječile sve moguće zloupotrebe.

Stvar je razrade da li bi se svaki slučaj zahtjeva za grant/preuzimanje duga pojedinačno razmtrao, što možda daje bolji uvid u stanje ali i veću dikreciju, ili bi se po nekim kriterijumima obveznice podijelile u zavisnosti od veličine preduzeća, prometa, djelatnosti, broja zaposljenih. Logično je da bi turistička privreda imalo smisla da bude u određenom smislu favorizovana. Iznos emisije je takođe stvar procjene, nakon sprovedene analize, ali bi iznos u vrijednosti između 5-10 odsto BDP-a u skladu sa kretanjim stvari u ekonomiji imalo smisla razmotriti.

Budući razvoj – održivi razvoj

Ne zaboravimo da se trenutno ljudsko društvo nalazi između dvije krize. Klimatske i aktuelne zdravstvene. Crna Gora već trpi određene posljedice rasta temperature, a naš životni i društveno-ekonomski model zbog toga može trpjeti. Zato je i digitalna transformacija i sve što sa njom ide u srcu budućeg održivog razvoja koji podrazumijeva bolji balans ekonomskog, ekološkog i socijalnog aspekta valorizacije resursa. U našim okolnostima i humaniji vid, kroz mogućnost uvođenja fleksibilnih radnih sati, rada od kuće, dodatnih opcija za zapošljavanje žena. Ljudi treba da budu u prilici da obavljaju po više poslova u što manje stresnim uslovima koje veličina Crne Gore omogućavaju.

Da li je, onda, ovo jedan od onih istorijskih događaja koji su uvod u šire društveno-ekonomske promjene? Vjerovatno, i to evolutivne.

Pandemija i socijalna distanca mogu ostaviti traga i ekonomski i kulturološki i politički. Digitalna transformacija je jasno da će biti jedan od puteva dalje. U kom pravcu i kako, možemo spekulisati. Ima optimističkih, ali i pesimističkih razmišljanja. Crna Gora mora, međutim, hvatati taj voz na vrijeme, ukoliko već nije stigla na prethodni jer taj oblik ekonomije ima implikacije na sve sektore. Cjelokupni razvojni model ne samo naše zemlje može biti upitan i biće predmet društvene debate. Nešto što je ranije bila adekvatna razvojna formula, možda neće više biti. Upitan je dalji tempo globalizacije jer je regionalizacija, kao posljedica nekih, ne nužno dobro, naučenih lekcija možda realniji proces. Kao rezultat prethodne krize, EU je radila na uspostavljanju bankarske unije. Sada je jasno da će se raditi na produbljivanju zdravstvene unije. Regionalna saradnja u tom svijetlu će još više dobiti na značaju.

Strane direktne investicije su bile i ostaće važan generator ekonomskog razvoja, ali će ključ oporavka i njegove održivosti biti sklonost crnogorskog društva inovacijama!

Polako uočavamo da je štošta moguće. Čak se iznenadimo prijatno. Nije nužno putovati na svaki sastanak da bi ishod bio zadovoljavajući, nije nužno oštampati svaki papir da bi neko pogledao ili intervenisao ili odobrio, nije baš nužno svaki put otići u banku ili poštu da biste obavili čak i banalno plaćanje. Nije nužno ni otići u trgovinu baš uvijek da biste nešto kupili, već vam to mogu isporučiti direktno kući. Iako smo se uveseljavali snimcima dronova koji donose paket ili pošiljku ispred kuće ili ulaza, sada shvatamo da bi na taj način mogla da se isporučuju medicinska sredstva i druge namirnice ugroženim domaćinstvima.

Odjednom shvatamo isto tako, makar zasad samo i grebući po površini svih mogućnosti e-learninga, i kako bi zapravo mogli u skoroj budućnosti djelimično rasteretiti prepune škole u nekim gradovima uvođenjem elektronskog učenja i u redovnim okolnostima.

Toliko je moguće javnih usluga i poslova obaviti uz pomoć novih tehnologija. Na taj način se povećava transparentnost rada, postiže ažurnost i smanjuju administrativne barijere. Profesionalna i kvalitetna javna uprava uz razvoj vladavine prava, odnosne kulture vladavine prava, je osnov ekonomsko društvenog razvoja.

Umjesto stidljivog razmatranja, potrebno je prigrliti neke od tehnoloških rješenja. Blockchain je tehnolosko rješenje koje može biti u osnovi brojnih djeltatnosti od vođenja katastra, obavljanja notarskih poslova, trgovine akcija i drugim HOV, da ne pominjemo kako vještačka inteligencija može uz podršku dronova da unaprijedi postupak prostornog planiranja, ili pomogne da poljoprivredni rod bude bolji, samim tim i naš proizvod konkurentniji. Da, bilo bi idealno da puno toga što nam treba proizvodimo u zemlji, ali to je moguće samo ako smo konkurentni. Zaista, da li nam je bila potrebna pandemija i socijalna distanca da sve to shvatimo? Mozda ne da shvatimo uticaj na produktivnost, ali da prihvatimo i spovedemo, izgleda nažalost da jeste. Dakle, modernizacija uz razvoj da iskoristim jednu Fukojaminu tezu.

Specifičnost ove krize jeste da je ona na obje strane tržišta – ovo je kriza i strane ponude i strane tražnje. Obje će se potencijalno usporeno oporavljati, jer će s jedne strane, ljudi imati manje novca i biće obazriviji kada su u pitanju dugoročna ulaganja, dok će ponuda imati problem jer mnoge firme neće preživjeti pa će proteći vrijeme u njenom supstituisanju. Javne finansije će stoga trpjeti, prije svega kroz sporiji rast prihoda i kroz visoki javni dug.

Brojna rješenja će, stoga, biti moguće i potrebno realizovati po modelu javno privatnog partnerstva (PPP), u brojnim oblastima, pa i u kontekstu ulaganja u infrastrukturu koja će obezbijediti veoma kvalitetnu internet vezu do svakog našeg sela. Da bi ljudi bili motivisani da značajan dio svojih aktivnosti sprovode iz ruralnih krajeva, odnosno da značajan dio vremena provode u tim područjima moraju biti u mogućnosti da rade i ne oskudijevaju u određenim aspektima koji čine današnji kvalitet života. Zato je jedno od rješenja i partnerstvo sa telekomunikacionim kompanijama kako bi se stvorili uslovi za 5G mrežu i kod nas. Dodatno, Crna Gora ne treba da bježi, naprotiv, treba da prednjači i kao, ako treba, ekperimentalna sredina za inovativna rješenja od autonomnih vozila do na primjer primjene 3D štampača u različitim oblstima. Inicijativa za upostavljanje centra za liječenje kancera hadronskom terapijom je jedan od takvih primjera koji ne treba da bude usamljen.

Istovremeno, aktuelizovaće se i preispitivanje poreske politike kako bi se dodatni privatni novac oslobodio za ulaganja u zdravstveno, životno osiguranje i obrazovanje, u okviru kojeg i usavršavanje digitalnih vještina naših nastavnika i službenika javne uprave. Ne vjerujem u visoke poreske stope, čak mislim da neke treba i ukidati i sistem pojednostavljivati. Više vjerujem u potrebu da obezbijedimo održivost socijalnog osiguranja kroz adekvatne doprinose za socijalno osiguranje.

Investiciono-razvojni fond, u tom kontekstu uvjeren sam, treba u potpunosti da se okrene finansiranju projekata koji su inovativni, a komercijalnom bankarstvu prepustiti ostalo. Berza je, međunarodno iskustvo pokazuje, takođe važna za stvaranje uslova za finansiranje inovativnih i ekološki održivih projekata, zato treba raditi na njenom oživljavanju.

Dalja valorizacija i ali način valorizacije, još više, naših resursa je od ključnog značaja. Samo veoma kvalitetan turistički proizvod, ne masovni, i brojne moguće niše može u maloj zemlji kakva je naša donijeti visoku maržu i time podstaći dugoročni rast BDP. Puno bolji, nego današnji, prostorni planovi koji bolje čuvaju prostor i kvalitet života su u osnovi tog dugoročnog razvoja. Samo veoma kvalitetan poljoprivredni proizvod može biti osnova dugoročnog razvoja. Jednako u energetici, saobraćaju, ali i brojnim drugim proizvodnim i uslužnim djelatnostima poput međunarodnog filmskog tržišta koje ne treba da se svodi samo na izdvajanja iz državnog budžeta već suštinski na privlačenje međunarodnih produkcija u slovima kada su streaming servisi počeli da generišu enormna sredstva.

Crna Gora, jednostavno, mora biti drugačija nego što je danas i proaktivnija ako želi da uspije. Cijela naredna decenija će biti provedena u oporavku od sadašnje zdravstveno-ekonomske krize, a potom i u suočavanju sa posljedicama klimatskih promjena. Jedino za šta nema vremena jeste povratak na staro i uobičajeno.

Autor je direktor za javni sektor u PwC Jugoistočna Evropa, vanredni profesor na UDG, predsjednik Vlade (202010-2012), ministar finansija (2004-2010)