Hannibal ante portas!

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Dvadeset i prvog aprila je podignut Rim, prije tačno dvije hiljade sedamsto sedamdeset i tri godine! Vječni grad, ne samo fizički već i u značenju koje nosi. On je simbol napredne civilizacije. Istorija ga je postavila na pijedestal čovječanstva kao primjer sistema vladanja koji je prokrčio put današnjim demokratijama. Na osnovama rimske res publicae civilizacija je nastavila da napreduje na principima individualne slobode i ljudskih prava. Zapad, kao najmoćnija ekonomska i vojna alijansa ikada stvorena, koja okuplja države članice EU i NATO, nasljednik je antičkog Rima i od skoro broji i Crnu Goru! Istorija kroji hronologiju vječne borbe dobra i zla. Čineći to, zna kome će dodijeliti vječno trajanje a kome zaborav ili još gore: ulogu zlikovca. Vječno pamćenje dobijaju heroji, borci za napredak, ali i njihovi antagonisti.

Baš kao i Rim, Zapad nije sagrađen na pukoj moći, već na vrijednostima. Upravo su one cigle koje grade vječnost. Danas, naš Rim je u Briselu i Vašingtonu. Naš Rim je u Crnoj Gori, članici NATO alijanse i prvoj narednoj članici Evropske unije. Kao i njegov predak, Zapad ima neprijatelje. Crna Gora, kao njegov dio, takođe. Izazov njenom demokratskom razvoju dolazi od Srpske pravoslavne crkve, kao uzurpatora crnogorske istorije i njenog nacionalnog legitimiteta. Osuđujući svaki potez kojim se Crna Gora udaljava od anahronog sistema vrijednosti i etno-nacionalističkog narativa koji je, navodno, istorijski vjerodostojan temelj Crne Gore, ova Crkva je postala sredstvo kojim je napadnut crnogorski put na Zapad.

Sukobi antičkog Rima sa svojim rivalima ostavili su ožiljke. Jedan od tih je krilatica – Hannibal ante portas (Hanibal je pred vratima), koja je sjećanje na trenutak kada je Rim bio u opasnosti. Hanibal Barka (od feničanskog Barak – grom), general Kartagine, ubijeđeni neprijatelj Rima, prešao je Pirineje i Alpe da bi uspio da porazi rimske legije u njihovoj kući, na Apeninskom poluostrvu, i postane opasna prijetnja za Rim. Ušao je u istoriju kao general kojeg su se u Rimu plašili. Mnogo godina kasnije, u petom vijeku nove ere, Atila - Bič Božiji, na talasima varvara iz dalekih azijskih stepa, dojahao je i širio strah i trepet po Evropi. Istorija ga je upamtila kao opakog neprijatelja Rimskog carstva, koji je uspio nekoliko puta da pokaže vojnu nadmoć, ne samo nad Carstvom već i nad ostalim narodima koji su mu se našli na putu.

Rim je uspio da pobijedi Hanibala i ostvari svoju istorijsku misiju. Kakva bi bila današnjica da nije, može se postaviti pitanje. Izvjesno je da napredak čovječanstva ne bi bio isti ili sličan. U drugom slučaju, izgledalo je kao da je Atila uspio da baci Rim na koljena, ali ga nije izbrisao iz istorije. Njegova civilizacija nije umrla, već se promijenila i nastavila da živi, formirajući moderne nacije i kulture u Evropi. Rim je time dokazao da je vječan. Hanibal i Atila su ušli u istoriju ka antagonisti, simboli agresivnog napada na napredak. Nisu jedini. Posle njih, na sličan način, kao agresori napretka, ušli su ubice boraca za najuzvišenije ideje čovječanstva i najveća otkrića. Tako je istorija zapamtila pukovnika Dantesa, kao ubicu Puškina, ali i inkvizitore koji su poslali Đordana Burna na lomaču.

Moramo se pitati ko su antagonisti današnjice. Zapadni sistem vrijednosti, koji se ogleda u demokratiji i vladavini prava, ima neprijatelje. Njegovi  rivali promovišu alternativne sisteme upravljanja – autokratiju i diktaturu, vladavinu jedne nacije nad drugima ili čak teokratiju kao istorijski pravednu opciju za jedan narod. Napadaju slabosti demokratije, njenu sporost, neefikasnost, nudeći kao rješenje modele upravljanja u kojima je moć odlučivanja centralizovana i arbitrarna, naglašavajući brzinu i efikasnost, pa time i njihovu pravednost. Na moderni Rim u Vašingtonu udaraju globalni rivali demokratije iz Moskve, Pekinga i Teherana. Na Rim u Briselu udaraju evroskeptici, novonastali evropski suverenisti  i autoritaristi. Na modernu Crnu Goru udara Srpska pravoslavna crkva.

Ova Crkva nije registrovana, ne priznaje zakone države u kojoj funkcioniše i iz sjenke velikog brata u Beogradu angažuje se politički. Njena osnovna suprotnost sa modernom Crnom Gorom ogleda se, trenutno, u pitanju njenog statusa kao vjerske zajednice. Kao uzurpator nacionalne istorije i kulture i navodni istorijski predak crnogorske države, SPC želi da prisvoji crnogorske manastire i crkve, zemljišta, i stavi Crnoj Gori pečat pripadnosti Srbiji.  Na osnovama tog razmišljanja poriče Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je postao simbol borbe za emancipaciju crnogorskog društva.

Baš kao Hanibal i Atila po teritoriji Rima, vođe Srpske pravoslavne crkve marširaju sa hiljadama ljudi kroz ulice Podgorice, Nikšića i drugih gradova, sa ciljem da odbrane svoje svetinje. Pravdaju se da su napadnuti, od strane moderne Crne Gore, a oruđe kojim ih ona napada je Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Međutim, taj Zakon je ocijenjen kao veoma liberalan, da uvažava visoke međunarodne standarde iz oblasti teoloških i ateoloških sloboda. To kaže Venecijanska komisija, Evropska unija i svi međunarodni partneri Crne Gore. To kaže Zapad.

Međutim, to Crkvi ne odgovara i u tome vidi još jedan dokaz da je taj Zapad jeretički. Ona mobiliše svoje potencijale u navodnoj borbi za opstanak, a zapravo propagira pogrešnu verziju istorije i sadašnjosti. U realnosti, jedino što moderna Crna Gora napada su nazadne snage i njihova ubjeđenja – da Crna Gora nije multi-etnička, multi-konfesionalna, da joj mjesto nije na Zapadu, nego da je ona najprije srpska i da razvoj ka demokratiji i slobodi treba zamijeniti saradnjom sa Srbijom i Rusijom, slovenskom braćom, i time im pomoći im u globalnom ratu protiv Zapada. Vođe ove crkve stoje naspram moderne Crne Gore i prijete njenim temeljima. Hanibal nam je zbilja pred vratima !

Po srijedi je borba vrijednosti, rat svijetova, u kojoj je religija samo štit pod kojim ova „vojska“ zbija redove i kuca na vrata. Oni koji su ustali protiv Crne Gore u NATO alijansi, oni su protiv članstva u Evropskoj uniji i protiv svakog vida civilizacijskog napretka pa i ovog u domenu statusa vjerskih zajednica, osjećajući da je Crna Gora samo ona koja propagira nacionalizam i etničku vjeroispovijest. Status SPC je paravan za borbu da Crna Gora padne u ruke nacionalističkih struja koje su se rodile devedesetih godina prošlog vijeka, a planiraju da žive još dugo. Prosvjetljenje koje crnogorski put ka Zapadu donosi društvu biće, međutim, protivotrov kojim će demokratske snage pobijediti.

Zar je mogao misliti Hanibal ili Atila da će baš njega istorija zapamtiti umjesto Rima? Htjeli su napraviti svijet u kojem bi Rim bio zaboravljen, ali u tome nisu uspjeli. Rim je pobijedio. Spaljivanje Đordana Bruna nije zaustavilo okretanje planete niti ju je izravnilo. Njegove ideje su pobijedile. Njegovi protivnici su, ipak, ušli u istoriju, ali na strani hronologije zla.

Crna Gora nije mala država, niti je slaba, već je dio jednog velikog civilizacijskog kruga. U svijetu gdje vrijednosti kuju sisteme, Crnu Goru štite velike zidine od zlih duhova prošlosti. Ovaj Rim neće pasti pred napadima robustne propagandne mašinerije, koja okuplja nacionaliste i pristalice Crne Gore na Istoku. Ovo je, naime, samo jedna od bitaka koje Moskva vodi protiv modernog Rima, ali joj neće uspjeti. Kocka je bačena, Crnu Goru sa Evro-Atlantskog puta niko ne može odvratiti, jer je ona Rubikon davno prešla. Crna Gora pobjeđuje, ne zato što je vojno ili ekonomski mnogo jaka, već zato jer ju je Istorija, baš kao i Rim, postavila među one priče koje se neće završiti pred udarima, nego će nastaviti da kuju napredak civilizacije. Crna Gora je vječna!