Sedam trenutaka proljeća

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Prvo. Poglavnici ekspoziture srpske crkve u Crnoj Gori su zaigrali riskantnu igru. Uspjeh crnogorske vlasti i institucija u obuzdavanju pandemije izgleda da je ozbiljno zabrinuo centre koji odlučuju o akcijama sveštenika pod formalnom komandom Amfilohija Radovića. Ništa od skrivenih zaraženih i mrtvih, ni traga haosu i tragediji koju su uporno dozivali srpski zvaničnici i mediji, kao i njihovi vazali u Crnoj Gori. “Opasno dobri“ razvoj situacije - koji treba zaustaviti i ugroziti. (Opasan za velikosrpski nacionalizam, dobar za Crnu Goru, naravno.) Razvaljuj, što prije i što gore! Kuđ ćeš naći boljeg načina nego da izvedeš “vjernike”, masovno i u formaciji violentnog “stada"? Niđe. Zato je takva diverzija daleko od iznenađenja, baš kao i njeno decentralizovano i raspršeno podsticanje.

Drugo. Pobunjeni “vjernici” i mržnji vjerni pobunjenici neprestano iskušavaju spremnost i sposobnost crnogorske vlasti da im stane na rep. Razloga za to “nadanje u povratu”, nažalost, imaju i previše, i u daljoj i bližoj prošlosti - od helihopterom posađene limene uvrede i sramote na Rumiji, do nemuštog saopštenja o bogougodno-neutralno-beskorisnom “sastanku” sa srpskim ambasadorom u Ministarstvu vanjskih poslova. Međutim, ta (im) je nada kratko živjela. Odlučna reakcija crnogorske policije i probuđenog tužilaštva učinila je diplomatske i razne druge političke nezgrapnosti i greške manje bitnim. Potpuno nevažnim čak - naročito poslije ohrabrujućeg autoritativnog i odgovornog državničkog obraćanja javnosti premijera Markovića (koje, uzgred budi rečeno, predstavlja najbolju komunikaciju sa javnošću sa te važne adrese u ovom mandatu Vlade).

Treće. Ostaci crnogorske opozicije, oni koji se ne mogu svrstati u ekstremne i svježe ekstremizovane grupe, partije, nevladine organizacije i pojedince (kojima ostaje da huškaju na rat i da, kao g. Bečić i njegovi, žvaću prežvakano i odavno ispljunuto na kvazi-diplomatskim susretima sa gorepomenutim srpskim ambasadorom iz Miločana, čovjekom interesantne karijere za koju sad nemamo vremena) - ćute. Odlučno ćute ili pokušavaju da zauzmu nekakvu “ekvi-distancu” - jer su, pobogu i tobože, krivi DPS i DF?! Da te beskonačne zavjere nema, odmah bi to oni sredili - isto onako kao što su odlučujuće podržali crnogorski ulazak u NATO - tako što su izašli iz skupštinske sale kada se o tome glasalo! SDP nećemo pominjati - da ih ne ureknemo!

Četvrto. Kao nastavak prethodnog - ponašanje određenih nezavisnih Vijesti i određenih nezavisnih nevladinih organizacija je upravo - epsko! Tj. o tom ponašanju i odnosu prema dešavanjima bi se samo u desetercu moglo, sa obaveznom “slovenskom anti-tezom” na početku pjevanja. (Pardon! Ispravno se kaže “pevanja", to je sada “pevanje uz gusle”, registered!) Elem, nit’ su bravi, nit’ su čadori’, nit’ su bijeli galebovi, recimo, nego je ta nadasve “nezavisna” družina upregnuta u krečenje prošlosti i sadašnjosti ekstremnog nacionalizma i ksenofobije, koje - jasno i bjelodano svima - decenijama promoviše МЦП u Crnoj Gori, od kada je na to mjesto prekomandovan neuhapšeni Amfilohije Risto Radović. Dakle, ništa se tu ne bijeli, no se crni od negacije svega crnogorskog i Crne Gore kao države.

Peto. Bilo bi svakako dobro (da zlo ne čuje!) da se ne povrati koronavirus zbog masovnih okupljanja. To je, za sada, i najveći i najdramatičniji rizik za Crnu Goru. Ako nas, u tom smislu, pogledaju bog i druge zemaljske sile i dobre slučajnosti, sljedeća na listi ugroženih je - crnogorska ekonomija. Sukobi, nestabilnost i ugrožena bezbjednost bi, po huškačima, i domaćim i vanjskim, trebalo da prodube ekonomske teškoće i otežaju ekonomsku krizu koja očekuje i Crnu Goru. Ako klasična politička opstrukcija nije uspjela, treba iskoristiti sva raspoloživa sredstva da se spriječi kontrolisani i bezbjedni izlazak iz karantina. Srpska štampa i njihovi domaći epigoni su za to najbolja oglasna tabla. "Rat u Crnoj Gori", biće, samo što nije, “neizbežan” je! “Milo samo što ne ubija!”, sramni je naslov u srpskoj štampi. A srpskoj vlasti žao, mnogo im je žao, izražavaju zabrinutost, apeluju na mir, ne spavaju od muke, grizu nokte od bratske brige i nervoze!

Šesto. Ovo je sve već viđeno - da ne koristimo francuske izraze. Opet isti, opet isto, opet po utabanome sramnom tragu. Pa pošto je sve već viđeno, pošto znamo što može da se dogodi i što može da uslijedi ako se “to” dogodi, nema većeg i važnijeg zadatka nego da se tome - stane na put1 Mirno i civilizovano, po zakonu i odlučno, odgovorno i bez popuštanja koje bi vodilo urušavanju Crne Gore. Naravno, umijeće kompromisa i oprez da se ne povlače ishitreni potezi su vazda neophodni. Baš kao i potreba da se oni razlikuju od gubitničkog popuštanja pred destrukcijom i mržnjom prema Crnoj Gori.

Sedmo i najvažnije. Nije i ne može biti problem voljeti i podržavati Crnu Goru, njenu nezavisnost i naš zajednički život u njoj. To nije pogrešno i to se ne može zvati nacionalizmom. Jer nije. Nema Crne Gore bez Crnogoraca i nema Crne Gore ako ne štiti i ne poštuje sve svoje nacije i vjere. Ta dva parametra naša vlast ne smije zaboraviti. Nadamo se i da neće, kakvi god pritisci da dođu i sa koje god strane da uslijede. Propuštene prilike u vremenu od referenduma do danas imaju svoje ružne i tužne posljedice, kojima svi prisustvujemo. Političke i izborne pobjede moraju imati zdravu i principijelnu osnovu, naročito kada od njih zavisi sudbina zemlje.

A mi ovaj tekst, poštovani čitaoče, završavamo upravo tom idejom i porukom, tako omraženom u krugovima koji nasrću na našu zemlju.