CRNOGORSKI GALIMATIJAS: Prva država sa of-šor crkvom

Za Antenu M piše: Peđa Popović

E jesmo brate čudan narod, ne znam imamo li “druga” pod kapom nebeskom!? Tako mali, a tako komplikovani. Dok se čitav razvijeni svijet o jadu zabavi, od vlada do svakog pojedinca, kako poslije ove pandemije da se krene dalje, mi te brige nemamo. Vlasti smo  predali da se o tome stara i to ekskluzivno, a mi da se bavimo identitetskim i vjerskim pitanjima i da malo vadimo oči jedni drugima. Doduše, kada ovi iz EU vide čime smo mi okuprani, naravno da se pitaju: što će mo im? Ma i mi njima svojim činjenjem otvoreno pokazujemo da se i sami dobro kolebamo, pa neka se oni vide.

A kod nas nema bog zna što nejasno. Da ovdje ima ljudi koji bi radije da je Crna Gora dio Srbije nego samostalna država, to je jasno. I da neće da su Crnogorci, pa ih makar pekli. Doduše, čim je Srbija za Titova vakta morala da zastane sa prevodjenjem Crnogoraca u Srbe,  najveći broj njih je bio i zaboravio da su Srbi, za crkvu hajali nijesu, a neki od današnjih srpskih lidera su  toliko bili zastranili da su postali bili i perspektivni članovi Komunisticke partije. I da ih Beograd nije sve probudio, za bruku bi ostali.

Sad se valja kolektivno iskupiti. Kaže u nekom razgovoru jedan Hrvat da Srbija, kada bi imala atomsku bombu i htjela da je baci na Zagreb, našla bi nekoga iz Crne Gore da to za njih uradi. Jedan mu naš dodaje: “Na Zagreb? Da 'oće da je bače na Cetinje red bi bio u Crnoj Gori kome će ta 'čast' da pripadne”. Ako zanemarimo ove bombe, što tu nije legitmno? Njima ona država Petrovića ili Crnojevića ništa ne znači. Mnogima preci nikada u njoj nijesu živjeli, pa im se taj crnogorski državni gen nije ni oformio. Doduše nije ni mnogima čiji preci jesu.

Da Srbija samo deklarativno priznaje Crnu Goru kao državu i koliko mora i to uz vaskoliko svesrpsko odobravanje i pomoć, fakat je. Eto, javljaju, oni donijeli odluku da otvore granice i mediji im pišu da se u Crnu Goru može slobodno putovati. Nidje ne kažu da su za to pitali Crnu Goru. Valjda da su smatrali da ima potrebe, pitali bi. Ne budu li mogli, drvlje i kamanje na Crnu Goru i Srbi iz Srbije i ovi odavde. Sinhronizovano kao vazda.

A hoće i  da nam se otuda sprda  ko prije stigne, od vlasti, preko medija, do običnog svijeta. Navikli generacijama. Tamo je protitip Crnogorca vazda bio primitivac, dok tamo ne dodje i iskaže se po njihovoj mjeri. Od literature Nušića, pa do onoga “a đe se kupaš, đe školjske skupljaš”.   I tako će sve dok ne izadju na more. A ako uspiju da se  prošire i trajno zacementiraju granice, za očekivati je da nalože da ponovo budemo Crnogorci, da pokažu svijetu kako je to jedna sretna multietnička država, pa nema razloga da i Kosovo nije tu, a i ostali koji su im devedesetih godina nesmotreno umakli. Makar neki. I jos se neki mimo volje Beograda odmetnuli u NATO i EU.

Takođe, da Crna Gora većinski odluči da živi sa Srbijom, ne bi bilo prvi put. Sjetimo se da je davne 1992. godine preko 90% građana, dakle i Srbi i Crnogorci, glasalo na referendumu da nas i dalje vodi Slobodan Milosević, tada najveći Srbin od cara Lazara na ovamo. Dobro, “Najveći” nam je donio malo sankcija, malo bombi, ali više štete Srbiji nego nama, pa se ni tu nijesmo pokazali baš korektni, što nam se s pravom zamjerilo. Popravićemo se kad opet budemo imali prilike. Nijesmo ni mi zlotuci.

U međuvremenu je Slobodan pao na rang listi najvećih Srba, ali tako je to na političkoj vrtešci. Srpske bake i deke, tate i mame su plakale za Titom, a njihovo potomstvo bi ga, da nije umro, poslalo u neki logor. Vjerovatno Omarsku, jer Srbija ipak cijeni Titov antifašizam. Eto, nekih pola vijeka iza rata saznali smo da su tamo bila dva antifašistička pokreta, što ne znam je li iđe drugo u svijetu bilo. Doduše,  još nam nije stiglo tumačenje da ako su  partizani bili antifašisti, što im se, za sada, ne spori, a četnici sa Njemcima  bili u dilu i zajednički se borili, ko su onda bili fašisti?  Ali naći će se već neko, samo strpljenja. Neki tvrde da se razrađuje koncept prevođenja partizana sa “zločinačke” na “zločinačko-fašističku bandu”, a na “belom” konju će onda biti da je u oslobodjeni Beograd, sa ruskim saveznicima, ujahao čiča Draža. Bude li to zvaničan stav, teško onome ko im nevjerova.

Takođe, SPC neće da se promijeni niti da poštuje državu Crnu Goru, a kamo li da prihvate da crkve i razna imanja nijesu njihovi. Ili da plaćaju porez na prihode iz biznisa. Hoće Bogu ako im traži, ali ne i državi. Ako im može biti, što da ne? Pusti ih da rade što hoće i eto  i mira i nema više litija. Dakle, do države je, a ne do crkve.

SPC je, inače, sjajna institucija kada je biznis  u pitanju. Imaju brend i lukrativni su investitori. Samo Buljarički primjer je dovoljan kao ilustracija. Za održavanje brenda, dakle izgradnju crkve, oko 2% od investicija, a za ovozemaljske prihode ostalo. I tako crkvi pare, a narodu duhovni servis. I svi sretni. U čemu se onda SPC razlikuje od velikih svjetskih kompanija? I one daju oko 2-3% za marketing, a koja se to ne trudi da što manje poreza plati državi? Kako se stvari razvijaju, bićemo prvi u svijetu koji imamo ofšor crkvu. Pa i država, ako je bude, da drži budžetske pare tamo. Biće im, em osvještane, em, kako kažu iz SPC, reviziju i uvid u kasu će vršiti samo Bog. “Ugledni” parlamentarci kad pitaju za pare, samo im kažes “u Božijim su rukama”.

No, na drugoj strani, možda bi Srbi lakše došli do svojeg cilja kada bi se manje bavili propagandom, a više faktima. Možda bi lakše ubijedili sumnjičave Crnogorce. Kad čovjek sluša neke njihove istoričare, recimo onog Rakovića, pa Markovića, Ljušića, vidi se odmah neki umni, učeni ljudi. To što im se zaključci u nekim stvarima razlikuju od svjetske istoriografije, greška nije njihova, nego ovih drugih. Ali, stalno nešto tumače, počesto onako romantičarski, bajkovito, nikako da izadju sa dokazima.  Recimo, tvrdoglavi Crnogorci vade Hrisovulju Ivana Crnojevića kojom osniva Crnogorsku crkvu, a Srbi nikako da pokažu neku hrisovulju da je srpska.  Nego guraju tezu da kad se kaže crnogorsko, to se, u stvari, misli srpsko. Podsjeća malo na onu Cetinjsku:

“Po  kome si dobio ime Mitar?”

“ Ja po striku Savu”.

  Ako nema dokaza, zar nije pošteno, Srpski, reći da je, eto, sve možda zakonski vaše, ma se nama ugodilo. A, vazda je imovina bila mila, pa makar i tuđa bila. Da se razumijemo,  po svjetskim muzejima ima i grčkih i egipatskih artefekata koje im ne pada na pamet da vrate tim državama. Ali barem ne tvrde da su vazda bili njihovi. A možda Srbi misle da ne trebaju da se bakću činjenicama, nego kao nekad.

Došao tako poslije Veljega rata neki istoričar iz Srbije da piše o nekom ondašnjem dogadjaju iz vremena kada skoro ništa jedni o drugima nijesmo znali, a još nijesmo bili izgradili vjekovnu zajedičku istoriju, pa otišao u taj kraj da se upozna što je to i kako bilo i intervijuisao seljake. Oni mu sve pošteno ispričali. On sjedne  i to ispiše pa ih  pokupi na neko gumno, pročita i pita “kako vam se čini?” Oni mu kažu da je on to baš lijepo sročio samo što mu ništa od toga nije tačno. A on će: “bez brige, biće ovo za pedeset godina istorija”. Falio je, nije trebalo čekati tolike godine, odmah prihvaćeno. Ovdje su ljudi iz Srbije, posebno Beograda, vazda bili autoritet. I dan danas. Dovoljno je da ima ličnu kartu Beograda i automatski postaje uvažena osoba.

Doduše i u toj naprednoj Srbiji, koja ima demokratsku tradiciju vjerovatno još od one zlatne kašike, nađe se poneko ko ne shvata šta je demokratija. Kako javljaju njihovi mediji neki “lik” je na Tviter nalogu dao sebi nedemokratsko pravo da kritikuje stanje  u lokalnoj bolnici i vlast u zemlji. I to grubo. Ekspresno je upućen u petomjesečnu apsanu da obnavlja lekcije o principima demokratije u Srbiji. Mogu onda Srbi misliti kako bi se proveo u ovoj našoj, kako oni kažu “diktatorskoj, mafijaškoj i ustašoidnoj državi”. Biće da bi bio strijeljan.    

No i srpski političari u Crnoj Gori bi mogli malo više srpskog viteštva da pokažu, prosto da zadive i one koji ih ne podržavaju. Njihove plate i sve druge prinadležnosti finansira vaskolika Crna Gora. Zašto, recimo, ne kažu da neće pare niotkoga, osim od Srba? Ovako ispada da im ne valja država Crna Gora, ali kad god mogu i koliko god mogu da se od nje očešu, ne propuštaju.

Crnogorci se i dalje ne oglašavaju puno, uzdaju se u vlast. A vlast vodi neku visoku politiku, pa što kažu u žargonu “ko razumije, shvatiće”. Eto, pozvali ambasadora Srbije u ministarstvo, da mu nešto dati zamjere. Zašto?  Odlično su znali i ko je i što mu je zadatak  i da u Crnu Goru nije poslat da pjeva “Oj svijetla majska zoro”, nego nekim drugim poslom. Pa što su mu dali agreman? 

I konačno, neće Crnogorci sa litijama izgubiti svoj evropski identitet. Svi šajkače na glavu, a šajkača nije srpska nacionalna kapa već je skorojena u Beču, Austrija je članica EU pa će i Crnogorci sa tom kapom na glavi simbolično pokazati svoju privrženost evropskim vrijednostima.  Još ako je budu sa ljubavlju nosili kao njihovi preci što su onu crnogorsku sa četiri ocila, EU će nam biti jos bliža, a Srbija zadovoljnija. Jer tamo ćemo, ako ikada stignemo, kada i Srbija. To nam Brisel redovno ponavlja, pa sve da se uzdignemo do nivoa Njemačke, neće nam se priznati.

E sad hoćemo li ući skupa, prvo i kako dolikuje ”lider” regiona kao lokomotiva, a mi prikačeni kao vagon ili kao jedno, to će da se vidi sa “domaćijema”.